novinarstvo s potpisom
O elitnom američkom sveučilištu Notre Dame se vrlo malo zna u Hrvatskoj, a još manje u našim susjednim zemljama. Nešto će znati oni malobrojni koje zanima život velikog hrvatsko-američkog skulptora Ivana Meštrovića koji je svoju slavnu karijeru i životni put završio kao istaknuti profesori artist in residence na prelijepom kampusu u South Bendu u državi Indiani. Osobno, kad god se nađem u tim krajevima, redovito pogledam neke od poznatih skulptura, a posebice se odem diviti i pokloniti Meštrovom remek-djelu Pieta u prekrasnoj sveučilišnoj Bazilici Svetoga srca.
Upravo u toj bazilici smo se nedavno oprostili od čovjeka koji je kao dugogodišnji rektor Meštrovića 1955. doveo na Notre Dame. Legendarni Theodore Hesburg je napunio 97 godina izuzetno bogatog, nacionalno i međunarodno utjecajnog života. Na njegovu veličanstvenom ispraćaju, koji je uživo prenosilo nekoliko američkih TV postaja, sadašnji rektor John Jenkins, kojemu je Hesburgh bio mentor, rekao je: ”Danas oplakujemo velikog čovjeka i vjernog svećenika, koji je transformirao Sveučilište Notre Dame i dotakao živote mnogih. Svojim vodstvom, karizmom i vizijom on je relativno mali katolički college poznat po svom nogometu pretvorio u jednu od velikih institucija visokog obrazovanja.”
Hesburgh je rektor Notre Damea postao s 35 godina. Statističke usporedbe najuvjerljivije govore o uspješnosti jednog lidera: pod njegovom rektorskom palicom (1952.–1987.) godišnji operativni proračun je narastao s 9,7 milijuna američkih dolara na 176,6 milijuna, zaklada s 9 na 350 milijuna i financiranje znanstvenih istraživanja sa 735.000 na 15 milijuna. Broj studenata se povećao s 4979 na 9600, profesora sa 389 na 950, a godišnji broj diplomanata sa 1212 na 2500.
Hesburgh je, osim mnogobrojnih drugih uspješnih inicijativa na elitnom Sveučilištu, ustanovio i dva instituta od globalnog značaja: Kellogov institut za međunarodne studije i Krocov institut za međunarodne mirovne studije, na kojima predaju i poznati menonitski stručnjaci koji su kao profesori gostovali i na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku.
Četvorica papa i pet američkih predsjednika je Hesburgha imenovalo u visoka međunarodna povjerenstva. O tome kako je bio visoko cijenjen uz mnogobrojne zlatne medalje i najviša državna i međunarodna odlikovanja svjedoči i 150 počasnih doktorata. Bio je prvi svećenik kojeg je Sveučilište Harvard izabralo u svoj Nadzorni odbor i jedini svećenik koji je tom uglednom tijelu i predsjedavao.
Uvijek se dosljedno borio za pravdu i jednakost svih ljudi, a posebice za ljudska prava obespravljenih manjina i siromaha. Mnogi od nas koji smo imali čast osobno ga upoznati divili smo se njegovoj ekumenskoj širini i promicanju dijaloga na svim razinama (koju su konzervativni rimokatolici često kritizirali).
Neki u najvišim krugovima američkog javnog života i crkvene hijerarhije su mu zamjerili što je protestno marširao s Martinom Lutherom Kingom i ugostio ga kao specijalnog govornika na Notre Dameu. Ali Hesburgh je uvijek držao da treba činiti ono što je etički ispravno i u skladu s učenjem Isusa Krista, a ne ono što diktiraju prolazni autoriteti i pragmatični interesi.
Father Ted, kako su ga mnogi na njegov poticaj zvali jer nije volio titule i preveliku formalnost, nije bio samo strateški mislilac i odvažni lider nego i čovjek velike životne mudrosti, izuzetno simpatičnog humora kojim je lako stjecao prijatelje i neutralizirao neprijateljski raspoložene kritičare.
Uz sav visoki ugledi i nemjerljiv utjecaj Father Ted je do kraja života ostao skroman svećenik i iskren vjernik. Osobno sam kao postdiplomac (u takoreći susjednom Wheatonu) čuo kako je javno objašnjavao zašto mu je važno da svaki dan komunicira sa živimBogom te da pred svim velikim, ali i najmanjim životnim izazovima od srca zavapi molitvom – ”Dođi, Duše Sveti!”
U prvom kvartalu ove godine Notre Dame je izgubio dva duhovno-intelektualna velikana. Mjesec dana prije Hesburghovog odlaska umro je nešto mlađi Richard McBrien, jedan od najpoznatijih katoličkih profesora teologije. Njega je Hesburgh sa jezuitskog Boston Collegea doveo na Notre Dame 1980. godine kao teološku zvijezdu za koju je proročki predvidio da će na prepoznatljivom katoličkom sveučilištu zablistati još jačim sjajem. Tako se i dogodilo.
McBrien se institucionalno istakao kao pročelnik odjela za teologiju i predsjednik Profesorskog senata (Faculty Senate). Objavio je 25 izuzetno utjecajnih knjiga, od kojih su najpoznatije ”Catholicism”, ”Lives of the Saints”, ”Lives of the Popes” i ”Church and Politics”. Bio je i glavni urednik najkorisnije jednotomne Enciklopedije katolicizma, a 50 godina je svaki tjedan pisao naširoko čitane i citirane kolumne koje je objavljivalo više katoličkih i inih novina.
Vodeći elektronski mediji su ga kao progresivnog, često i uvelike kontroverznog teologa, redovito konzultirali i intervjuirali o svim značajnim pitanjima odnosa države i društva kao i o trendovima i promjenama u katolicizmu i globalnim kretanjima. Jedno je vrijeme predsjedavao Catholic Theological Society of America, a između mnogih priznanja koje je primio treba istaći prestižnu nagradu ”John Courtney Murray” za ”outstanding and distinguished achievement in theology”.
Vijest o njegovoj smrti je prostrujala kroz sve američke medije, a već citirani rektor Jenkins zaista je sumarno i prikladno izjavio: ”OtacMcBrien je bio vodeći teolog i komentator o Katoličkoj crkvi. Duboko smo mu zahvalni jer, iako često kontroverzan, njegov je rad proizlazio iz duboke ljubavi i nade za Crkvu.” I ja sam mu zahvalan jer sam od njega puno naučio, a i nadalje učim jer su mi njegove najvažnije knjige uvijek na dohvat ruke.