Pravosuđe u raljama političke korumpiranosti

Kad čovjek čuje reakcije političara, pogotovo vodećih ljudi u državi, na izjave Zdravka Mamića, mora se zapitati u kojem to paralelnom svemiru su do sada živjeli.

Grožnja koju izražavaju najodgovorniji ljudi u državi, među kojima su predsjednik Republike, predsjednik Vlade i predsjednik Ustavnog suda na račun međugorskih objava, osvrćući se na njih s onim ”ako je to istina” ukazuje samo na tri mogućnosti.

Prva je da je, kao u SF filmovima došlo do zamjene identiteta pa Zoran Milanović, Andrej Plenković i Miroslav Šeparović uopće nisu oni ljudi koji su obnašali najvažnije, a time i najinformiranije dužnosti u državi.

Druga je da su potpuno blesavi i ”padaju s Marsa” vezano za ono što vidi i svaki maloumnik u ovoj državi da se događa s pravosuđem u cjelini.

Treći je da, glumeći budale, u stvari prave budale od hrvatskih građana, pokušavajući prikriti činjenicu da je pravosuđe korumpirano i kapilarno premreženo mnoštvom nesposobnih, klijentelistički ugrađenih kadrova, koji odrađuju posao u interesno-vazalnom odnosu s politikom i kapitalom.

U tom kontekstu izjava zastupnika Nikole Grmoje kako je ”u slučaju istinitosti iskazanih tvrdnji to jedan od najsnažnijih udara na hrvatsko pravosuđe”, zvuči potpuno hlebinski, ne ostavljajući prostor za neki optimizam.

Premijer tako kaže: ”Ukoliko je bilo što od onoga što je u eteru istina to je užas. Ja sam zgrožen time kao predsjednik Vlade i kao pravnik. To je nedopustivo, bilo da je to posao za državno odvjetništvo, bilo da je to posao za policiju ili stegovne postupke u okviru različitih sudova gdje ti suci rade. To su primjeri koji ruše povjerenje u pravosuđe!”

Nikakve demonstracije, protesti, prozivanja po medijima nisu imali učinka, jer u biti ključna osoba nije bio Zdravko Mamić. Tek kada je teret postao pretežak, a njegove ambicije počele nadrastati sportski ambijent, kao u mafijaškim filmovima, krenulo je odricanje od Mamića

Predsjednik Šeparović pak divani: ”Ako je išta od toga istina, to je strašno… da krši ugled suca da se uopće druži sa strankama u postupku. Svaki sudac mora voditi računa o svom ugledu, mora voditi računa s kim se druži”.

Da čovjek ne povjeruje. Kao i da s nevjericom sluša ”otkrića” (također samohvaljenog pravnika) predsjednika Milanovića da je pravosuđe HDZ-ovo i Šeksovo i da je riječ o ”ekipi koja godinama razara zemlju”.

On je zaigravši se malo ustvrdio da ”Ustavni sud nije sud”, jer je ”većim dijelom sastavljen od političara”. Potom, da je riječ o ”kumskoj radnoj zadruzi”, zaboravljajući da je u gradnji te zadruge i sam sudjelovao dogovorima i ugradnjom kadrova.

Spominjao je tu DDR, Yutel, ali i odavao priznanje Zdravku Mamiću za sve što je učinio za hrvatski nogomet, zatvorivši tako ludistički krug potaknut eskapadama bjegunca od hrvatskog pravosuđa i čovjeka za kojeg bi svi, baš primarno u politici, bili sretni da se kola razbiju na njemu i u biti onda sve ostane isto.

A Mamić je bio samo izvršitelj onoga što su zamislili oni koji su upravljali državom, sportom i nogometom u Hrvata.

U vertikali Zlatka Mateše, aktualnog predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, čija uloga u (zločinačkoj) pretvorbi je danas potpuno zaboravljena (kao i njegovog nasljednika ministra unutrašnjih poslova), Vlatka Markovića, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza te Mirka Barešića, povratnika na čelo Dinama i s Matešom djelitelja Lions predsjedničke fotelje, odlučilo se za nekoga tko je spreman ne prežući ni od čega, da pripomogne u ostvarenju Poglavareve ideje ”Učiniti Dinamo opet velikim!”

I tako se Mamić penjao i sve više preuzimao inicijativu. Raspojasanošću i probitačnošću u Dinamu i oko njega stvorio je mrežu sličnu onoj koju je stvorio Milan Bandić osvajajući i održavajući se na gradonačelničkoj poziciji hrvatske metropole. Metodama koje nisu previše smetale njegovoj političkoj sportsko-nogometnoj vertikali u kojoj je ”letećom izmjenom” na čelnom mjestu u savezu blagopočivšeg NDH nostalgičara zamijenio ljubitelj groblja u Madridu.

Naravno, vladajući HDZ nije imao ništa s tim, kao ni njegovi članovi koji čine vodstvo Nogometnog saveza.

Sve prljave rabote, financijske malverzacije, ponašanja onkraj svake sportske pa i šire kulture, prijetnje i zastrašivanja nisu potakli vodeće ljude Dinama, nogometa i sporta u Hrvata da pokrenu bilo što protiv Mamića. Pravosuđe je također šutjelo.

Mediji su na kraju prihvaćali tu igru tretirajući Mamića relevantnim, jer su znali tko stoji iza njega. Odnosno da se sve ono što se vidi (a to je bio tek vrh sante leda) ne bi moglo događati bez šutnje pravosuđa uz prešutnu podršku politike.

Nikakve demonstracije, protesti, prozivanja po medijima nisu imali učinka, jer u biti ključna osoba nije bio Zdravko Mamić. Tek kada je teret postao pretežak, a njegove ambicije počele nadrastati sportski ambijent, kao u mafijaškim filmovima, krenulo je odricanje od Mamića.

Odradio je posao, doveo Dinamo na siguran vrh i onda ga se pustilo da otplovi niz Savu i Dravu. Sve uz nadu da će to biti dovoljno da se njegovom glavom plati iskupljenje za sve one iznad njega koji su mu dopuštali da godinama drma hrvatskim nogometom.

Pravosuđe je konačno odradilo funkciju dželata u presijecanju pupčanih veza. Ali, moćnici su zaboravili da Zdravko Mamić nije od jučer.

Kao Broj 1 iz Alana Forda skupljao je arhivsku građu, odškrinuvši ”bilježnicu” s njom i otvorivši pitanje korumpiranosti sudaca.

Za sada tek onih u Osijeku i predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse, dajući naslutiti da u škrinjici ima još podosta kompromitirajućeg materijala, kojeg čuva za ”zlu ne trebalo”.

Kad čovjek čuje reakcije političara, pogotovo vodećih ljudi u državi, na izjave Zdravka Mamića, mora se zapitati u kojem to paralelnom svemiru su do sada živjeli

Obrambenim refleksom je brže bolje protiv njih pokrenut stegovni postupak, a nitko da se snažnije zapita zašto je suđenje stvarno uopće prebačeno u Osijek. Zar samo zbog toga jer Mamić na zagrebačkom sudu poznaje nekoliko sudaca.

Slijedom toga, a i izjava predsjednika Šeparovića, koji je potvrdio nepriličnost druženja sa strankama u postupku, bi bilo logično pitanje zašto takav postupak nije pokrenut prema predsjedniku zagrebačkog suda Ivana Turudića, već je on promaknut u predsjednika Visokog kaznenog suda.

Odgovor je u tome da politika ipak ništa ne prepušta slučaju.

I kada se predsjednik HDZ-a Plenković poziva samo na svojih pet godina mandata, preuzimajući odgovornost samo za taj period rada stranke, zaboravlja da postoji genetski kod, koji je u pravosuđu živ, da življi ne može biti. Ali zato većina ipak nema pamćenje na razini čovječje ribice.

Stoga, govoreći o današnjoj Hrvatskoj i pravosuđu, onda se ne možemo zaustaviti na 2015. ili samo na Vladimiru Šeksu.

Treba se vratiti u 90-te prošlog stoljeća, vrijeme krvavog raspleta jugoslavenske krize, ali i nerijetko krvavog obračuna s pravosuđem.

Poznata je tako epizoda kada je sudac dobio otkaz jer se pet dana nije pojavio na poslu. Naknadno se saznalo da je likvidiran.

Bio je to djelić čistki koje je nesmiljeno provodio HDZ (ne samo u pravosuđu) ne birajući sredstva, kao preludij za buduće vrijeme vlasti.

Na sudove su došli mladi, neiskusni, često i neobrazovani, ali podobni kadrovi.

Tadašnji saborski zastupnik i profesor Nikola Visković je upozorio kako je riječ o političkoj korupciji, koja je višestruko opasnija od one ”obične” – svugdje prisutne.

Naime, politička korupcija stvara vječnu obavezu.

Tako se potom i izgradio sustav u kojem se politički korumpirano pravosuđe samoobnavlja, zbog čega imamo velik broj predmeta koji padaju u zastaru, nevjerojatne presude, često neujednačene za ista djela (počesto primjetno u suđenjima za ratne zločine koja su nerijetko snažno politički obojena, što prolazi sasvim ispod radara pa gotovo bizarnom zvuči vijest ”Nema obeštećenja za žrtve: Sud odbio sinu odštetu jer ”nije bio osobito blizak s ocem”?!”), ali i manipulacije s predmetima – treba li ih ”otvoriti”, kada i kako te koliko ih istraživati, čuda s potvrđivanjem optužnica i još čudnije presude u kojima je na prvi pogled teško naći uzročno-posljedičnu vezu s politikom, ili se ona gubi u labirintima političkih struktura gdje je sve teže raspoznavati politički od krim-ekonomskog interesa.

Tako se i u medijima izgubila nekad jasna granica između rubrika politike i crne kronike, koja je sa zadnjih stranica prešla na prednje.

Predsjednik Šeparović pak divani: ”Ako je išta od toga istina, to je strašno… da krši ugled suca da se uopće druži sa strankama u postupku. Svaki sudac mora voditi računa o svom ugledu, mora voditi računa s kim se druži”

U tom smislu samodostatno govore naslovi: ”Zašto protiv splitskih sudaca nije pokrenut stegovni postupak?”, „Samo osam godina od uhićenja i tek četiri godine nakon početka suđenja za aferu Remorker, Nadan Vidošević je prvi put danas iznio svoju obranu na sudu”, ”Obustavljen postupak protiv Miroslava Kutle za izvlačenje novca iz Dione”, ”Suđenje optuženim bankarima nakon dva desetljeća bliži se nevjerojatnom epilogu – zastari!”.

Ako to, kao najnoviji primjeri, nije dovoljno da ukaže na utjecaj politike možda će oči ljudima otvoriti naslov u kojem se kaže da je nakon 11 godina ”Potvrđena optužnica protiv Nevenke Bečić zbog utaje 4,7 milijuna kuna poreza”, gle, baš u trenutku kada Željko Kerum ima izgledne šanse da ponovo postane splitski gradonačelnik.

Ili, pak, da 29. i 30. ožujka, ”Vrhovni sud odlučuje i o političkoj sudbini Čehoka”, u postupku započetom 2011. godine, a vezano za nepravomoćnu presudu iz 2018. godine (?!).

Tu onda rečenica bivšeg ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića kako se ”Suce koji čestito rade svoj posao dovodi u situaciju da ih je sramota reći gdje i što rade”, više služi kao smokvin list za njegovu odgovornost, kao i zakašnjela izjava predsjednika Udruge hrvatskih sudaca Damira Kontreca da ”Nije primjereno da se kolege druže s osuđenikom”, odišu vonjom suučesništva, kojeg su namirisali svi koji su se bar malo bavili hrvatskim pravosuđem.

One, pak, dodatno potvrđuju da je problem predubok kako bi se riješio tek izborom nove osobe na čelu Vrhovnog suda, bez izmjene zakonodavnog okvira, ali i prvenstveno političkog ambijenta.

Za početak bi možda bilo dovoljno da najodgovorniji ljudi u državi počnu i sami poštivati i provoditi zakone.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora