novinarstvo s potpisom
Hrvatska kao da je osuđena na to da njezini »strateški ciljevi« počnu propadati u trenutku kada im se približi. Tako je bilo u posljednjih dvadesetak godina, kada se pripremala za ulazak u NATO, Europsku uniju, a sada u Europsku monetarnu uniju.
Otkako se Hrvatska učlanila u NATO, ta obrambena organizacija gubi svoj smisao, osobito danas kada se odnosi SAD-a i EU-a zabrinjavajuće pogoršavaju.
Dok je Hrvatska ulazila u EU, Britanija se već pripremala za referendum o izlasku iz Unije, koja se počela rastakati.
Unija, zbog njezinih tvrdih i uniformiranih pravila, europskim narodima sve više smanjuje manevarski prostor za razvoj, po mjeri njihovih specifičnih potreba.
Stoga smo svjedoci nezadrživog širenja tzv. populizma i pokreta koji traže preuređenje odnosa u Uniji, ili izlazak iz nje, poput Živog zida u Hrvatskoj.
Pukotine su zahvatile i euro. Svima koji misle da je kriza eurozone završena 2012. godine, pažnju treba skrenuti na događaje u Italiji.
Dvije stranke – Pet zvijezda i Liga – upravo pregovaraju o sastavljanju vlade, dovodeći u pitanje europska uniformirana pravila.
Dok hrvatska Vlada želi u eurozonu, Talijani žele da europske institucije uvedu pravila za izlazak iz eurozone, jer smatraju da im je euro postao preprekom za gospodarski napredak. Pripremaju paralelnu valutu koja im može služiti za postupni povratak na liru.
Sve je to ovih dana izazvalo nervozu na financijskim tržištima i pokrenulo rast kamata na talijanski dug, što podsjeća na stanje uoči izbijanja krize u eurozoni prije sedam godina.
Istina, u Italiji nije obnovljena financijska kriza, a kamate na talijanski javni dug trenutačno nisu veće od 2,2 posto. Možda Liga i Pet zvijezda neće uspjeti formirati talijansku vladu, a možda će i ublažiti svoje namjere, što ne bi bilo iznenađenje. Ali treba imati na umu da Italija nije iznimka.
Radi se o rastućem političkom valu u Europi, zdesna i slijeva, koji članicama EU-a želi vratiti državne funkcije koje su prenesene na europske institucije, bilo da je riječ o nacionalnoj valuti, upravljaju proračunom, ili zakonodavstvom.
Zagovornici europske federacije i daljnjeg ”outsourcinga” nacionalnih država – poput Emmanuela Macrona, pa i Andreja Plenkovića – nisu više u modi.
Ukratko, hrvatski se ”strateški ciljevi” polako pretvaraju u ruševine ili u fatamorgane. Međunarodne integracije oduvijek su bile samo tehnička sredstva, članske iskaznice za ispunjavanje hrvatskog cilja – da narodu bude bolje.
Hrvatske vlade, međutim, te su ”integracije” svjesno pretvorile u svoje ciljeve, kako bi sakrile činjenicu da pravih nacionalnih ciljeva zapravo i nemaju – ponajprije u gospodarstvu.
One nemaju nacionalne politike, ni unutarnje niti vanjske, već se bave ispunjavanjem preporuka Europske komisije i međunarodnog tržišta kapitala. Zanimaju ih tehničke stvari kao što su predsjedanje EU-om, Vijećem Europe, učlanjivanje u OECD ili eurozonu, dok hrvatsko gospodarstvo posrće i dok se narod iseljava iz zemlje.
Dokad će i Plenkovićeva vlada moći skrivati svoju političku prazninu?
(Prenosimo s portala Novoga lista).