novinarstvo s potpisom
Je li apel predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za zaustavljanje ideoloških podjela u društvu bio dovoljno jasan i uvjerljiv? Može li predsjedničino obraćanje postići svoj proklamirani cilj i potaknuti građane da kolektivno okrenu leđa ”zlodusima loše prošlosti” i složno krenu u svjetliju budućnost? ”Ne”, izričit je politički analitičar Žarko Puhovski. Ocjenjuje da je obraćanje predsjednice zapravo patetičan uradak.
Taj uradak imao bi smisla da je predsjednica s padobranom pala u Hrvatsku, a nema smisla s obzirom na to da je ona svoj dosadašnji mandat svjesno provela kao predsjednica 50 posto Hrvatske te je i sama jasno sudjelovala u onome što sada osuđuje. Naročito u svojoj predizbornoj kampanji, kao i u izboru svojih suradnika, ljudi koje je pozivala na inauguraciju itd.
Predsjedničino obraćanje ne može utjecati na građane, sigurno ne pozitivno, a vjerojatno ni negativno, naprosto zato što je prepuno fraza i što je ona u svojoj poziciji neuvjerljiva.
Predsjednica koristi istu liberalno-marksističku besmislicu koju je u emisiji ”Nedjeljom u 2” izgovorio redatelj i glumac Miran Kurspahić – da će, naime, problemi na svjetonazorskoj razini proći čim se ekonomsko stanje popravi. Nasuprot tome, činjenica je da je desnica danas u Europi, žalosno, najjača u Poljskoj, koja jedina u EU nije imala ni tračak ekonomske krize.
Osim toga, neukusno je u ovakvom kontekstu ne spomenuti Dan pobjede nad nacizmom, kao i propustiti jasnu osudu HRT-a, jer svatko tko je pozvao Prcelu da govori na televiziji morao je znati što od njega može čuti.
Dakle, to nije incident, nego nastavak dugogodišnje Prceline političke aktivnosti. HRT je, naime, trebao odbiti dati termin čovjeku koji je obožavatelj ustaškog režima.
Činjenicu da se komuniciranje Kolinde Grabar-Kitarović s javnošću uglavnom svodi na izjave, obraćanja i poslanice, a izostaju konferencije za novinare bez sadržajno ograničenih pitanja, ocjenjujem u kontekstu istovrsne prakse njezinih prethodnika Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Ona nastavlja tradiciju ranijih predsjednika.
Nakon Tuđmana, koji je imao nekoliko konferencija za novinare, i Mesić i Josipović prihvatili su varijantu da s medijima razgovaraju u trku, kad ih negdje uhvate. Mislim da je glavni problem s predsjednicom to što je nju uhvatio genius loci, odnosno duh prostora u kojem se nalazi. Počela se ponašati kao nova inkarnacija Franje Tuđmana iako nema ni njegove ovlasti, a i vrijeme je, hvala bogu, ipak nešto drukčije.
U svom govoru predsjednica je, naime, poručila da zapravo želi ostati na Pantovčaku, kazavši da govori sa svetog prostora na kojem je Tuđman donosio svoje povijesne odluke. Kolinda Grabar-Kitarović očigledno se jako vezala za taj duh prostora.
Kolinda Grabar-Kitarović je naprosto pokušala na valu desnice pobijediti Ivu Josipovića, što je sasvim legitimno, iako on nije bio neki veliki ljevičar. Ona je iskoristila to što je imala i onda se, godinu dana nakon što je izabrana, okrenula, i to zato što su joj rekli Amerikanci da to više ne smije raditi.
Prcelina izjava o NDH kao o međunarodno priznatoj državi pokazuje da je on puno više polupismeni nacionalist nego svećenik jer Vatikan nije priznao NDH, a poruka da Hrvati nisu nikog ubili izvan svojih granica pokazuje da Prcela ima jednu čudnu koncepciju suverenosti iz 18. stoljeća i pritom smatra da je teritorij Hrvatske do Drine jer je tamo hrvatska NDH činila zločine.
No jedna Prcelina poruka definitivno nije bez vraga: da se neovisnost Hrvatske ne pokazuje previše uvjerljivom. Da, hrvatsko vodstvo promijenilo je retoriku tek nakon američke intervencije.
(Preuzeto s članka Silvane Srdoč na tportalu).