Premijer ne misli kao Račan

Tko zna kako je Zoran Milanović nagovorio SDP da 2012. pristane na izravan izbor predsjednika stranke i da to načelo zapiše u čl. 43. st. 3. Statuta: “Predsjednika/predsjednicu SDP-a biraju članovi/članice SDP-a na neposrednim izborima na teritoriju Republike Hrvatske”.

 

Vjerojatno je posegnuo za argumentima koji se konvencionalno koriste u apologiji izravnih izbora kao najdemokratskijeg puta do vlasti u političkim institucijama i organizacijama, a koji redovito previđaju, podcjenjuju ili zataškavaju loše strane tog postupka. Obično su protkani i s mnogo političke demagogije na koju ovdašnji ljudi lako nasjedaju.

 

Načitani Milanović – koji je za sobom imao dvije pobjede u vrlo kompetitivnim utrkama za predsjednika SDP-a na stranačkim konvencijama, kao i pobjede SDP-a na lokalnima, predsjedničkim i parlamentarnim izborima – očito je uvjerio stranačke kolege i kolegice, koji nisu ni dobro politički obrazovani ni posebno skloni političkoj refleksiji, da je to odlično rješenje. Kada su pristali na to, svojoj su stranci, ali i samima sebi svezali omču oko vrata. Nedugo potom Milanović je izašao na izravne izbore za predsjednika SDP-a i “trijumfirao” kao jedini kandidat dobivši više od 99 posto glasova.

Milanović je izašao na izravne izbore za predsjednika SDP-a i “trijumfirao” kao jedini kandidat dobivši više od 99 posto glasova. Svatko tko bi mu se suprotstavio zacijelo bi bio proglašen ili političkom naivčinom ili političkom budalom. Kako god bilo, ubrzo bi nestao s političkog obzora jer, zaboga, on je ili politička naivčina ili politička budala, svejedno, koja nema što tražiti u ozbiljnoj hrvatskoj stranci. Toliko o kulturi kompeticije i političkoj kulturi uopće u hrvatskim strankama

 

Svatko tko bi mu se suprotstavio zacijelo bi bio proglašen ili političkom naivčinom ili političkom budalom. Kako god bilo, ubrzo bi nestao s političkog obzora jer, zaboga, on je ili politička naivčina ili politička budala, svejedno, koja nema što tražiti u ozbiljnoj hrvatskoj stranci. Toliko o kulturi kompeticije i političkoj kulturi uopće u hrvatskim strankama.

 

Široke ovlasti koje čl. 44. Statuta daje predsjedniku stranke – a među kojima je najvažnije pravo da formalno predlaže, a stvarno bira kandidate za izbore za Hrvatski sabor i Europski parlament te tako faktično drži političku i egzistencijalnu sudbinu članova i dužnosnika stranke u svojim rukama – naposljetku su ojačane njegovim izravnim izborom.

 

Predsjednika SDP-a biraju članovi SDP-a na neposrednim izborima na teritoriju Republike Hrvatske.

 

To je Milanovića učinilo zamjenskim licem cijele stranke i njezinim neprikosnovenim vladarom s plebiscitarnim mandatom. U SDP-u je uspostavljen superpredsjednički sustav vlasti koji ostavlja vrlo skučen prostor za unutarnju demokraciju. Taj je sustav po prirodi vrlo personaliziran, duboko prožet karakternim svojstvima njegova čelnika pa cijeli politički stil i vrsta politike koja se vodi uvelike ovise o karakteru pojedinca.

 

U slučaju Milanovića i SDP-a on je vrlo rano počeo proizvoditi katastrofalne rezultate i u stranci i u Vladi koju je preuzeo nakon pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima 2011., i u cijeloj državi i društvu. Milanovićev karakter prometnuo se u prvorazrednu političku činjenicu kojom se bave politički, ekonomski i društveni komentatori, kulturolozi, psiholozi, stručnjaci za odnose s javnošću i obični ljudi.

Milanović je vrlo rano počeo proizvoditi katastrofalne rezultate i u stranci i u Vladi koju je preuzeo nakon pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima 2011., i u cijeloj državi i društvu. Milanovićev karakter prometnuo se u prvorazrednu političku činjenicu kojom se bave politički, ekonomski i društveni komentatori, kulturolozi, psiholozi, stručnjaci za odnose s javnošću i obični ljudi

 

Iz političke pozicije izravno izabranog predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade kojega su bespogovorno podupirali ista ta stranka i njezini slabi i raskoljeni koalicijski partneri i sami prestrašeni pred vlastitom političkom budućnošću, kao i iz predsjednikova karaktera proizašla je konfrontacijska vrsta politike koju je Milanović nametnuo svojoj stranci i, što je mnogo gore, hrvatskom društvu. I stranku i društvo takva politika potkopava i razara sve ove godine njegova mandata.

 

Na stranačkoj razini ona se očituje u konfrontiranju s bivšima, sadašnjim i potencijalnim budućim oponentima i konkurentima za vlast te, u konačnici, u njihovu političkom difamiranju i eliminiranju. Može li, naime, biti slučajno što je Milanović politički marginalizirao sve svoje nekadašnje konkurente i konkurentice za mjesto predsjednika stranke, ponajprije Željku Antunović, Davorka Vidovića i Tonina Piculu?

 

Potom je počeo difamirati i eliminirati javno prepoznatljive i popularne članove SDP-a koji bi jednog dana, možda, poželjeli zasjesti na njegovo mjesto ili ozbiljno poraditi na tome da on bude deložiran s njega: Mirelu Holy, Rajka Ostojića, Davora Bernardića, Slavka Linića i dr. Svojom su voljom iz stranke u međuvremenu otišli Milan Bandić, Ljubo Jurčić, Dragan Kovačević i dr.

 

U visokoj stranačkoj i nacionalnoj politici sigurni su samo slabi, poslušni i Milanoviću osobno odani pojedinci te se oko predsjednika SDP-a i hrvatske Vlade formirala vrlo uska i nekompetentna osobna oligarhija kakva dosad nije viđena u hrvatskoj politici.

U visokoj stranačkoj i nacionalnoj politici sigurni su samo slabi, poslušni i Milanoviću osobno odani pojedinci te se oko predsjednika SDP-a i hrvatske Vlade formirala vrlo uska i nekompetentna osobna oligarhija kakva dosad nije viđena u hrvatskoj politici

 

Premda je u svojima prvim premijerskim govorima i nastupima najavio da će voditi koncilijantnu, akomodacijsku i, kadgod je moguće, konsenzusnu politiku, ubrzo je odustao od toga i takozvani osobni fajterski stil, koji donekle priliči vođi opozicije, pretvorio u agresivnu politiku široke konfrontacije.

 

Teško se sjetiti neke važnije institucije i organizacije s kojima nije otvorio borbenu frontu: Vrhovni sud, Ustavni sud, Županijski sud, Odvjetnička komora, Državno odvjetništvo, pojedini suci…

 

Pa onda: parlamentarna opozicija, cijeli HDZ, cijela politička desnica, vlastiti koalicijski partner IDS, stare i nove stranke ljevice kao što su Hrvatski laburisti i ORaH… Pa onda: predsjednik države prema kojemu jedva prikriva netrpeljivost i kojega svako malo ponižava, podcjenjuje i opstruira sve njegove, čak i benigne, inicijative.

 

Pa onda: strani veleposlanici i diplomati u Hrvatskoj, utjecajne članice Europske unije i međunarodne zajednice… Pa onda: Katolička crkva, sindikati, Hrvatska udruga poslodavaca, mediji, pojedini novinari, nevladine organizacije, braniteljske udruge…

 

Pa onda: profesori povijesti, profesorice engleskog jezika, ekonomski stručnjaci, ustavni pravnici, politolozi…

 

Predsjedništvo stranke može pokrenuti raspravu o promjeni postojećega i utvrditi nacrt novog Statuta.

Sve su češći politički incidenti i nekontrolirani pretenciozni, nerijetko gotovo nesuvisli i sablažnjivi, ispadi. Dostatno je sjetiti se premijerova govora na Dan sjećanja na holokaust 27. siječnja 2014. u Saboru u kojemu je pred predstavnicima židovske zajednice i diplomatskog zbora izložio revizionističku interpretaciju povijesti holokausta pred kojim su zanijemjeli svi koji o tome nešto znaju

 

U toj općoj konfrontacijskoj politici sve su češći politički incidenti i nekontrolirani pretenciozni, nerijetko gotovo nesuvisli i sablažnjivi, ispadi. Dostatno je sjetiti se premijerova govora na Dan sjećanja na holokaust 27. siječnja 2014. u Saboru u kojemu je pred predstavnicima židovske zajednice i diplomatskog zbora izložio revizionističku interpretaciju povijesti holokausta pred kojim su zanijemjeli svi koji o tome nešto znaju.

 

Odmah se oglasio izraelski veleposlanik u Hrvatskoj koji je hrvatskom premijeru diskretno poručio da ne poznaje elementarne činjenice o holokaustu. U nedavnom govoru u povodu obilježavanja obljetnice proboja zatočenika iz koncentracijskog logora u Jasenovcu upustio se u reviziju povijesti Drugoga svjetskog rata i razdoblja koje mu je prethodilo, što je zgranulo domaće povjesničare.

 

Sve se to zbiva u najdubljoj ekonomskoj i društvenoj krizi od osamostaljenja Hrvatske. Predsjednik SDP-a i predsjednik Vlade postao je težak uteg i nesnosan teret svojoj stranci, Vladi i državi. Taj uteg može ukloniti samo njegova stranka – SDP. Ali kako? Tako da ga smijeni s mjesta predsjednika stranke i predsjednika Vlade.

 

Kako Milanović neće sam odstupiti ni s jednoga od ta dva položaja, sva odgovornost za buduću sudbinu stranke i države pada na dva najvažnija tijela SDP-a koja djeluju između zasjedanja konvencija: Predsjedništvo i Glavni odbor. Oni bi trebali potaknuti promjenu Statuta SDP-a kojima bi se ukinuli izravni izbori predsjednika stranke i raspisati izvanredne izbore za predsjednika stranke.

 

Prema čl. 49. Statuta, Predsjedništvo stranke može pokrenuti raspravu o promjeni postojećega i utvrditi nacrt novog Statuta. Ta ovlast nije takva da može imati krucijalne političke posljedice za ustrojstvo i stanje u stranci, ali takvom inicijativom to bi tijelo poslalo snažnu poruku Glavnom odboru i članstvu stranke da stvari više ne mogu ostati onakvima kakve su sada.

Posve je razumno razmišljati o prijevremenim parlamentarnim izborima godinu dana prije isteka četverogodišnjeg mandata. Na njima će SDP doživjeti težak poraz od kojega će se oporavljati godinama pomoću dubokih programskih i organizacijskih reformi, kao i promjena obrazaca kolektivnoga političkog djelovanja i pojedinačnoga političkog ponašanja. No i to je bolje od potpune propasti stranke

 

Osim toga, Predsjedništvo može utvrditi da između predsjednika stranke i većine članova Predsjedništva postoje bitne razlike u gledanjima na stanje u stranci i državi, čime bi sugeriralo Glavnom odboru da razmisli o raspisivanju izvanrednih izbora za predsjednika stranke. No pogleda li se sastav Predsjedništva, koje je puno “Milanovićevih ljudi” i sadašnjih ministara, teško da će ono donijeti bilo kakvu bitnu odluku: Biljana Borzan, Branko Grčić, Siniša Hajdaš Dončić, Željko Jovanović, Neven Mimica, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Mihael Zmajlović…

 

Ključnu ulogu u potencijalnim promjenama stoga bi trebao imati Glavni odbor na čijemu je čelu predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko. Njegova 103 člana mogu dvotrećinskom većinom glasova odlučiti o svemu što je bitno: utvrditi prijedlog novog Statuta i tako ukinuti odredbu o izravnim izborima predsjednika stranke, raspisati izvanredne izbore za predsjednika stranke i sazvati izvanrednu konvenciju stranke koja može, ako se usvoje nova statutarna pravila, izabrati novog predsjednika stranke.

 

Sve to zvuči kao da je u SDP-u izvanredno stanje. No u SDP-u i jest izvanredno stanje. Nakon što brzo i koliko-toliko saniraju teško stanje u stranci, najviša stranačka tijela morala bi najkasnije na jesen odlučiti što će s vlašću u državi.

 

Posve je razumno razmišljati o prijevremenim parlamentarnim izborima godinu dana prije isteka četverogodišnjeg mandata. Na njima će SDP doživjeti težak poraz od kojega će se oporavljati godinama pomoću dubokih programskih i organizacijskih reformi, kao i promjena obrazaca kolektivnoga političkog djelovanja i pojedinačnoga političkog ponašanja. No i to je bolje od potpune propasti stranke.

 

To bi, otprilike, bilo sve. I da, nije Račan rekao ono što je Milanović u povodu objave smjene ministra Slavka Linića implicitno sugerirao da je rekao. Račan je svojedobno jasno kazao da se vlast može izgubiti, ali obraz ne. Milanović očito ne misli na to.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

    •  In memoriam: Dušan Bilandžić

> Svi tekstovi ovog autora