autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Prkos, inat, dišpet je najjače oružje Hrvata kroz povijest

AUTOR: Milan Rakovac / 15.05.2021.

Milan Rakovac

Baš mi je gušt u izbornoj šutnji molati glas, a ča, ča da ćemo svi stati kuco? Ma ja neću kršiti zakon, guai Dio: niti slovca o kandidatima i njihovim strankama, blebetanju ili izgledima na izborima. Ali zato glasnost na masu decibela o meritumu stvari: Ki smo? Ča smo? Kamo gremo?

Mačeku se pripisuje ona o zakopčanom i otkopčanom hrvatskom lajbeku: kakti, ak je otkopčan ondar smo Hrvati opasni kak stekli cucki, a ak je zakopčan ondar još več.

Cussi xe anche co’l leon de San Marco; ako mu je libar doprt, pace e bene fratelli, nemaš beda, ljubav cvate preko Jadrana pa sve do Levanta. Ma ako lav ima libar zaprt, a joh je nami brižnin krstjanon sad će biti pokle-su-prikovali-zlizane-za-ove-daski na galije, e marš ća via na Turke, na Šaračene, na Auštrijake, na vranića i njegovu mater hudobu pakliensku.

Ja, pak, neki dan uživam u sublimnoj sceni: naš kućni mačak Maks šeće po balkonu, kad odjednom s obližnjeg čempresa doskoči (doleti?) do njega vjeverica, ajoj sad bu rusvaj, jadna vjeverica. I kaj? Ništ’, Maks je zadivljeno gleda, a ni Maks njoj nije mrzak, trenutak naprasne ljubavi, i tak se malo gledaju pa vjeverica ode.

Kaj nam ovaj tu to pripoveda? Ma ništ’, dečki, samo se malo sjećam vremena kad je ljudska mjera bila iznad svake druge, naravne ili nadnaravne, ganz egal. Ovaj se Naš Čovo (by S. S. K.) znao narugati i samome sebi i gospodi ponad sebe, i nekako mi se čini (optimist, kakvim me moja mati Duša rodila), da se taj Naš Čovo okuražio i spreman se suprotstaviti ”svakoj buri i neveri ča se vaja”, poput onoga galeba iz pjesme.

Baš mi je gušt u izbornoj šutnji molati glas, a ča, ča da ćemo svi stati kuco? Ma ja neću kršiti zakon, guai Dio: niti slovca o kandidatima i njihovim strankama, blebetanju ili izgledima na izborima. Ali zato glasnost na masu decibela o meritumu stvari: Ki smo? Ča smo? Kamo gremo?

I to, prkos, inat, dišpet, to je najjače oruđe i oružje siromaška Hrvata kroz povijest. I to bi trebao biti program svih programa, a ne patetično-egoistična ter galimatijaška brbljarija naših najboljih sinova, koji su, gotovo beziznimno, posve izgubili busolu i teško da će ju više ikada naći.

Jednom, vele, doklatio se u rano jutro Malnar pod gasom na Jelatschitsch Platz, ljudi idu na posel, čekaju tramvaj – ”čekaju voz što doći neće, pa da krenu putem sreće te, ooojeeee”, kak pjeva Pimpek, a onda isto ko Pimpek Malnar vikne: ”Kaj je, Hrvati, čekate tramvaj? Ne bu vam došel, ništ vam ne bu došlo…”.

Bu nam došel, tramvajček, ak hoćemo, pa se bumo furali od remize do remize, od Trešnjefke do Dubrave, bez karte, jasno, kak mi mulci z Pešćenice ak ni bilo ništ fest u kinu Mosor ili Partizan.

Trebamo se malo trgnuti, i reč onak fest šerifima i mafijašima, kusch und platz und marsch. Puntarska duša naših predaka valjda još čuči u nekom kantunu naše duše. Treba ju samo zbuditi, ondar ”nam vre nekak bu”.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: