Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti

Apostolska pobudnica pape Lava XIV. Dilexi te

(Ljubio sam te), objavljena 4. listopada 2025., na blagdan sv. Franje Asiškoga, jedan je od vrjednijih dokumenata novijeg crkvenog nauka.

Napisana jednostavno, ali proročki, ova pobudnica vraća težište Crkve na ono što je najvažnije ali danas i najzaboravljenije: na ljubav prema siromašnima, potlačenima i migrantima.

Papa Lav XIV. ne iznosi samo socijalni apel, on prokazuje duhovni paradoks suvremenog kršćanstva, koje često govori o Bogu, ali ga ne prepoznaje u drugom čovjeku. Upravo zato već u prvim brojevima pobudnice Papa veže ljubav prema Gospodinu i ljubav prema siromasima u jednu nerazdvojivu cjelinu (5), a ”male” geste milosrđa uzima kao provjeru istinitosti našega bogoslužja (4–5).

Papa podsjeća da je ”kontakt s onima koji su maleni i nemoćni temeljni način susreta s Gospodarom povijesti” (5). Ova rečenica razotkriva istinu koju suvremeni vjernici nerado čuju: kršćanstvo nije samo sustav vrijednosti, nego način života i gledanja svijeta. Ako Boga ne prepoznajemo u licu onoga koji je malen i isključen, naša vjera postaje dekoracija, a ne put spasenja.

Lav XIV. piše kako današnje društvo ”stvara bogate elite koje žive u balonu udobnosti i luksuza, gotovo u drugome svijetu u odnosu na obične ljude” (11), dok milijuni ”žive u uvjetima nedostojnima ljudskog bića”. Na tu stvarnost ne možemo ostati nijemi, jer ”kad se ne odazivamo na vapaj siromašnih, okrećemo se od samoga srca Božjega” (8). A upravo to se događa u mnogim dijelovima Crkve, pa i u Hrvatskoj: Crkva koja je pozvana biti proročki glas obespravljenih postaje suučesnik moći i privilegija.

Crkva šutnje i udobnosti

Papa podsjeća da je ”ljubav prema Gospodinu jedno s ljubavlju prema siromašnima” (5) i da se ”ne može moliti i prinositi žrtve dok se istodobno tlače najslabiji” (17). Zato djela milosrđa nisu dodatak, nego ”znak autentičnosti bogoslužja” koje nas preobražava u Kristovu sličnost i širi se prema ”najslabijima” (27–28).

U istom nizu pojašnjava da su ”dvije ljubavi različite, ali nerazdvojive”, ljubav prema Bogu potvrđuje se konkretnom ljubavlju prema bližnjemu (26).

Stoga djela milosrđa nisu puki dodatak vjerskom životu, nego ”znak autentičnosti bogoslužja” koje nas preobražava i nužno se izlijeva prema ”najslabijima” (27–28).

U hrvatskom kontekstu te riječi odzvanjaju bolno. Gotovo niti jedan (nad)biskup, niti jedna crkvena institucija nije jasno i javno stala u obranu migranata, izbjeglica, obespravljenih radnika ili žena žrtava nasilja. Dok Europa raspravlja o humanitarnoj politici, krizi, azilu i prihvatu migranata, naša Crkva šuti. Ili, još gore, dopušta da se pod njezinim imenom izgovaraju riječi netrpeljivosti prema migrantima, tj. drugima i drugačijima.

I to je jedan od razloga zbog kojega u javnom prostoru jačaju skupine koje se predstavljaju kao branitelji života, a zapravo su branitelji granica i zatvaranja. Kleče po trgovima, mole krunicu, a zatim zazivaju zatvaranje granica i izbacivanje stranaca. Protive se pobačaju, ali ne osjećaju ništa prema majci koja iz očaja kuca na vrata socijalne službe.

Oni su ”pro-life” samo kad je to politički i medijski isplativo. Njihova vjera nije cjelovita nego segmentirana, to je religija skrojena po mjeri vlastitih ideoloških uvjerenja.

U katoličkoj vjeri pobožnost nije predstava, nego ljubav koja postaje djelo. Danas sve češće u našem društvu susrećemo religijske narcise: pobožnost im je pozornica, a ne služenje, pa se hrane tuđim slabostima. Njihove riječi zvuče pobožno, ali iznutra nose oholost i osudu. Ako naša molitva ne rađa milosrđem prema svima a posebno prema ”najslabijima”, ostaje licemjerna maska pobožnosti (usp. Mt 6,1-6 i Mt 23, 27–28). Onaj, dakle, tko moli, a istodobno odbacuje, prezire i tlači druge, promašuje smisao vjere (17).

Upravo takvo selektivno ”pro-life” poimanje papa Lav XIV. nedavno je oštro kritizirao u svom komentaru na odluku Čikaške nadbiskupije o dodjeli nagrade senatoru Dicku Durbinu. Papa je tada rekao: ”Netko tko kaže: protiv sam pobačaja, ali sam za smrtnu kaznu, zapravo nije istinski za život. Netko tko kaže: protiv sam pobačaja, ali se slažem s neljudskim postupanjem prema migrantima koji su u Sjedinjenim Državama, ne znam može li se to doista nazvati stavom za život.”  

Ove izjave papa Lav XIV. dao je 30. rujna 2025., a prenijeli su ih Chicago Catholic (1. listopada 2025.) i Catholic News Service / America Magazine (1.–2. listopada 2025.).

Time je Lav XIV. izrekao ono što bi trebalo biti samorazumljivo: da kršćanska etika života ne može biti parcijalna. Ne postoji ”djelomično evanđelje”. Ili vjeruješ u svetost svakog života, nerođenog, rođenog, migranta, bolesnika i osuđenika, ili tvoja vjera postaje moralna ideologija. U tom smislu Papa samo ponavlja Isusov zahtjev dosljednosti: ili jesi, ili nisi Isusov učenik.

Lav XIV. piše upravo protiv takve duhovne dvoličnosti: ”Kršćani su često popustili pred ideologijama koje vode do pogrešnih zaključaka, jer zaboravljaju da je ljubav prema siromasima goruće srce poslanja Crkve” (15). To je ključni naglasak ove pobudnice: vjera bez ljubavi prema slabima postaje duhovni luksuz, a Crkva koja se bogati i zaboravlja siromašne, gubi vlastiti identitet.

Trickle-down i hrvatska ”šuplja ekonomija”

U snažnoj socijalnoj analizi Lav XIV. napada iluzije liberalnog kapitalizma. Govori o ”iluziji sreće temeljene na udobnosti života i društvenom uspjehu po svaku cijenu” (11), te upozorava da se ”kriteriji društvenog napretka često oblikuju tako da privilegiraju jake, a slabe guraju na margine” (10). Papa se pritom izravno osvrće na tzv. trickle-down economy, poznatu kao doktrinu ”ekonomskog prelijevanja”, koja pretpostavlja da će bogatstvo stvoreno na vrhu društva spontano ”kapnuti” i do siromašnih.

Takvu logiku Papa razobličuje kao mentalitet koji siromašnima ostavlja tek ”nekoliko kapljica koje se slijevaju” do njih, dok se pri svakoj sljedećoj krizi sve vraća na staro (93), zato traži rješavanje strukturnih uzroka siromaštva (91–95). Drugim riječima, bez promjene struktura nepravde nema ni istinske ”socijalne pokore” o kojoj Papa govori u završnom dijelu pobudnice (91–95).

Jednostavno rečeno, riječ je o šupljoj ekonomiji, onoj u kojoj se bogatima daje šakom i kapom, a siromašnima na slamčicu.

No, Papa ne kritizira samo tržište, nego i same kršćane koji su ”zaboravili proročki poziv da mijenjaju strukture nepravde” (10). I tu dolazimo do pitanja koje se nameće samo od sebe: odnose li se te papine riječi i na Crkvu u Hrvatskoj?

Crkva koja svake godine prima milijune eura iz državnog proračuna, posjeduje mnoštvo nekretnina i koristi porezne i razne druge povlastice teško može govoriti o ”Crkvi siromašnih”. Papa podsjeća da su ”među prvim svjedocima vjere rijetki bili moćni i ugledni, ali su svi brinuli jedni za druge” (37).

Današnja Crkva, koja često više surađuje s moćnima nego s malenima, opasno se udaljava od te izvornosti. U hrvatskom društvu ona sve češće djeluje kao korisnica sustava, a ne kao njegov korektiv.

Migranti – zrcalo Evanđelja

Najpotresniji dio Dilexi te posvećen je migrantima. Papa piše da je iskustvo migracije utkano u povijest Božjeg naroda te da je Krist sam bio ”stranac među svojima”. Zato Crkva, kaže on, ”mora pratiti migrante, jer u njima prepoznaje živu prisutnost Gospodina koji kaže: bio sam stranac i primiste me (Mt 25,35)” (73).

Te riječi podsjećaju da se kršćanska vjera ne može mjeriti brojem procesija ni duljinom molitava i klečanja, nego spremnošću da prepoznamo Krista u onome tko dolazi bez domovine i sigurnosti.

U hrvatskom kontekstu to pitanje postaje ogledalo savjesti. Dok se na granicama odvija sustavno nasilje nad migrantima, dok djeca spavaju u šatorima i gube djetinjstvo u ”ničijim zonama”, crkveni vrh šuti.

Šutnja je postala duhovna disciplina, a empatija rijetka vrlina. Papa, naprotiv, poziva na ”Crkvu blaženstava” (21), Crkvu koja ”hoda siromašna sa siromašnima”, Crkvu koja se ne boji zaprljati ruke.

Polazi od Isusova programa iz Nazareta: ”Duh Gospodnji na meni je… On me posla blagovjesnikom biti siromasima” (Lk 4,18), te podsjeća da su ”riječi nade i oslobođenja najprije upravljene siromasima” (21).

Lav XIV. ne iznosi, dakle, politički program, nego evanđeosku dijagnozu: ”Crkva je vjerodostojna samo kad ide putem siromaštva i milosrđa” (36). To je poziv na obraćenje, i osobno i institucionalno.

Crkva mora ponovno postati ono što jest: zajednica onih koji ljube. Nije dovoljno biti ”pro-life” ako život branimo samo na papiru i u jednom segmentu, a ne i u cijelosti i u stvarnosti. Ako štitimo nerođene, a okrećemo glavu od rođenih koji gladuju, ako se zgražamo nad pobačajem, a ravnodušni smo prema smrti migranata u Sredozemlju, onda smo, zapravo, protiv života.

U tom smislu Dilexi te nije samo poziv na suosjećanje, nego na dosljednost. Lav XIV. vraća Crkvu njezinu korijenu: ”Vjera bez djela ljubavi nije živa vjera” (29).

U svijetu u kojem su mnogi umorni od praznih moralnih propovijedi, ova pobudnica ponovno otvara mogućnost autentičnog svjedočanstva. Jer, kako piše Papa, ”ako ne čujemo krik siromašnih, oni će zavapiti Gospodinu protiv nas” (8).

U vremenu kad se mnogi pozivaju na Boga kako bi opravdali vlastiti komfor, Dilexi te postaje duhovni šamar samodopadnom kršćanstvu. Lav XIV. ne dopušta da se Evanđelje reducira na ideološki slogan. U njegovoj viziji, biti kršćanin ne znači braniti ”kršćansku kulturu”, nego živjeti Krista u blizini onih i s onima koje svijet odbacuje. To je Crkva koja ne mjeri vjeru po broju klečanja, nego po broju pruženih ruku svakom drugom čovjeku.

Ako Crkva želi ponovno zadobiti vjerodostojnost, morat će sići s pozornica i otići među one koji stoje na granicama, među one koji kucaju na vrata i čekaju da ih netko, napokon, vidi kao ljude.

To nije retorika, nego program evanđelja. ”Kontakt s onima koji su maleni i nemoćni temeljni je način susreta s Gospodarom povijesti” (5).

Zbog toga Papa zaključuje: ”Kroz vaš rad, nastojanje da mijenjate nepravedne društvene strukture ili jednostavan, iskren čin blizine i potpore, siromašni će spoznati da su Isusove riječi osobno upućene svakomu od njih: ‘Ljubio sam te’ (Otk 3,9)” (121).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost
    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?
    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu
    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika
    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš
    •  Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim
    •  Antunovski hod kao loš spektakl
    •  Iustitia et pax šuti o nepravilnostima na lokalnim izborima
    •  Između inkluzivnosti i feudalne nostalgije – dva lica Crkve

> Svi tekstovi ovog autora