autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Prohladno i vjetrovito crikveničko jutro

AUTOR: Nikola Gamilec / 30.01.2026.

Nikola Gamilec

(Ne sjećam se da je ovako puhalo i da nikog, ama baš nikog nije bilo na ulicama. “Grad u zrcalu” – Mirko Kovač)

Nadao sam se preći na otok Krk još te večeri. Nisam uspio, kasnio sam, a vjetar je jačao.

Znam da kod rta Oštro, a tu počinje Krčki (Titov) most, kad krene bura od Grobničkih alpi, na vjetromjeru (anemometru) pokaže brojku blizu 200 km/h.

Spavanje u Crikvenici, vani je toplije nego u stanu, zidovi se ohladili. Spašava jorgan na zadnjem sjedištu.

Državni je praznik, znam da kafić u “Interu” radi od osam.

Ranojutarnja prepiska, izmjena poruka sa Đ, podignuta rampa na glavnom gradskom parkiralištu, konačno nešto besplatno u ovom gradu.

Prva pekara blizu placa ne radi, sve radnje u Frankopanskoj zatvorene, ne radi ništa osim bankomata. Svi kafići oko tržnice zatvoreni, ali rade “Toš” i “Inter”.

Ipak, radi jedna pekara prema Domu zdravlja, naručujem hrenovku u pecivu, hot dog ili po češki “parek v rohliku” Molim da mi ga zagriju, ali nemaju takvu peć. Preostalo mi je da to sažvaćem, kao da jedem smeđu glinu, mljackavo i ljepljivo, nisam osjetio razliku.

Na ulicama nikog, baš nikog, ni čovjeka, niti auta, ni psa, niti mačke. Samo ja u trapericama i debelom prsluku bez rukava. Spašavaju duge gaće i dvije majice, iskustvo iz planine – bolje imati nekoliko tankih slojeva nego jedan debeli.

Vjetar nije popuštao, imao sam dojam da je pojačavao. Sve sam svjesniji da ništa od Krka. Most je zatvoren do daljnjega.

Ipak izazovu vjetra nisam mogao odoliti, polako snimam na sve strane. Svjestan sam da će biti najbolje na kraju mola, dio rive koji ulazi najdalje u more. Tamo je i pristanište malog motornog broda koji putnike prevozi iz Crikvenice do Šila i natrag.

Nekako sam došao do vrha, klanjao se moćnoj buri, ležao na vjetru, kretao se lijevo desno, balansirao kao pijanac koji je krenuo kući zadovoljan što je nakon povećeg broja gemišta “zatvorio” gostionu.

Nekako sam se naslonio na kameni lukobran, jedva držao mobitel u rukama, nekoliko puta bilo je kritično da mi padne u more.

A i sam sam se u jednom trenutku zanio, vjetar mi je uletio ispod prsluka, poskočio sam kao balon. Malo je trebalo da se, ne svojom voljom, i okupam. Ne znam kako bih izašao, vjetar je puhao 80 čvorova. Poslije u toplom zimskom vrtu, uz produženi espreso u velikoj šalici, postao sam svjestan da bih se morao spašavati sam, jer nitko nije vidio da sam otišao, a nikog nije bilo ni u blizini, a ni u daljini.

Ovakvu Crikvenicu nisam doživio. Volim taj grad, tu sam naučio plivati, od zagrebačkih do crikveničkih vrata treba mi samo sat i pol vožnje.

Grad je to koji smatraju “zagrebačkim” kupalištem, proslavio je 130 godina organiziranog turizma. Predstavlja se kao “oaza mira”, idealno mjesto za odmor duše i tijela.

No, ima jedna mrlja, crna i velika, popravljiva, ali za sada i dalje jednako velika i crna.

Prije nekoliko godina gradska uprava zabranila je ulazak u Grad, Jadranovo, Dramalj i Selce autobusima koji dovoze jednodnevne turiste.

Po kome će nego po sirotinji koja je nekad za 100 kuna, a sada za 30 eura dolazila ljeti na kupanje. Ponijeli su sendviče, kruh, paradajz i paštete, sokove, vodu, šlaufove, luftiće, plastične lopte, zračne narukvice za djecu…

Sve ono što su nekad nosili čehoslovački, poljski ili madžarski turisti, a sada donose Bosanci i Hercegovci na makarsko primorje.

Sve to što danas Hrvati nose kad idu na skijanje u Sloveniju, Austriju ili Italiju.

I što se dogodilo? Ništa, samo sada autobusi ostavljaju jednodnevne turiste gore na Jadranskoj magistrali, gdje nema označenih pješačkih prijelaza, a da i ima ne bi puno značilo. Kolone automobila su i danju i noću. Od autobusnih ugibališta, imaju pola sata pješice do i tričetvrtine sata pri povratku s plaže.

Uglavnom su to roditelji s malom djecom. Put povratka je uzbrdo.

Gledam to svakog jutra dok pijem kavu na terasi udaljenoj od mora svega nekoliko metara.

Vraćam se prema parkingu, grad je i dalje sablasno prazan.

Pored zaključanog ulaza u tržnicu, na stolici sjedi žena, prepostavljam starosti oko osamdeset, na njoj dva stara, ofucana kaputa, zimska kapa i zimske čizme. Na stolu na kojeg se oslonila, sutra će netko prodavati iznošenu ili odjeću kojoj se ne može utvrditi porijeklo. Oko nje nekoliko najlon vrećica različite veličine. U njima je sav njezin život, njezina radost, a moja tuga.

Vjetar, umjesto da jenjava, još pojačava. Priznajem poraz, neće biti dragog susreta, razgovora o kreativnoj suradnji, ljudskim i međugeneracijskim dilemama. Neću vidjeti kćer.

U Zagreb ću se vratiti za par dana. Gori Vjesnikov neboder, zrakom se šire smrad, onečišćenja i otrovi.

A neboder je udaljen tek desetak minuta pješice od stana. U stvari, gori neboder s druge strane Savske ceste, ulice koja dijeli moju Knežiju od Trnja.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Tko je zapalio ''Vjesnikov'' neboder?
• Hladan znoj muke ohladio me u sekundi

> Svi tekstovi ovog autora