Prošlo je vrijeme kada je Crkva mislila namjesto čovjeka

Dakako da me kao čovjeka, kršćanina i svećenika pitanje pedofilije u kleričkim redovima duboko žalosti i u meni izaziva ogorčenost, ali u isto vrijeme izbijanje na svjetlo dana takvih optužbi, još više, njihovo rasvjetljivanje i zakonsko procesuiranje, iskreno me raduju. Zašto?

Vjerujem da Duh Sveti ovim skandalima, ma koliko nam to teško padalo, čisti Crkvu, kako bi se obnovila i (p)ostala živa slika Isusa Krista. U tom su smislu spomenuti skandali kao simptomi koji upućuju da bolest treba liječiti, među ostalim, radikalnim rezovima.

Prošlo je vrijeme kada se Crkva divila samoj sebi i pomno pazila da pošto-poto održi sliku pomalo idealne i pijetističke Božje obitelji u očima ljudi. Dolazi vrijeme kad će njezin utjecaj na čovjeka ovisiti o vjernosti evanđeoskim načelima njezinih pastira, a ne o njihovom autoritetu samo zato što nose kolare oko vrata ili mitre na glavi.

Kršćansko društvo (societas christiana), kako ga zamišljaju neki teolozi, sociolozi i povjesničari, zapravo nikad i nije postojalo.

Kako je nedavno u jednom razgovoru primijetio kardinal iz Louxembourga, do sredine XX. stoljeća postojala je, zapravo, religiozno obojena građanska uljudba, koja je podrazumijevala sudjelovanje na nedjeljnoj misi i poštivanje Crkve i klerika.

Valja priznati da takav ambijent u isto vrijeme nije jamčio da svi koji u njemu sudjeluju istovremeno zaista i dijele ista kršćanska načela. Stoga je, kao i uvijek s obzirom na povijest, greška pozivati se na prošlost, uvijek je idealizirajući kao uzor kojemu se treba vratiti.

Crkva morati raskinuti s mentalitetom monarhije, aristokratizma i stava da joj je društvo vječno nešto dužno zbog slavne prošlosti i posebnosti. Iz nje će nestati svakog vida trijumfalizma, ne bez asistencije Duha Svetoga. To se već sada događa. To je bolan, ali nužan, ozdravljujući proces

Nastojanje da se rekonstruira zamišljeno društvo iz takve prošlosti, koje nije ništa nego naše zamišljanje, kako bi se u njemu uspješnije navijestila Radosna vijest, nije ništa drugo nego uzaludno rasipanje energije i gubitak vremena, koji uvijek završavaju razočaranjem i ogorčenošću na vlastitu sadašnjost.

U zamišljenu prošlost bježe oni koji nisu spremni suočiti se sa sadašnjošću, kako bi gradili bolju budućnost. Prošlost – ona je potrošena.

Već je 1969. godine, tada mladi svećenik i teolog, Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.) upozoravao da Crkva ulazi u sveobuhvatnu krizu i da je sve ono što je već tada počelo izlaziti na vidjelo – tek početak krize.

Mnogima su i tada i danas te riječi zvučale kao zloslutna tlapnja. Međutim, vrijeme koje je uslijedilo pokazalo je koliko je Ratzinger/Benedikt XVI. (bio) u pravu.

Bog svoju Crkvu neprestano obnavlja. Da bi to bilo moguće, On ju čisti. To je bolan i dugotrajan proces u kojemu će Crkva, praktički, morati ponovno krenuti iz početka. I to je dobro za Crkvu.

Time će se njezina vjera pokazati više autentičnom, i time proročanskim znakom svijetu. Ona će svoju snagu crpiti iz nadahnuća Isusom Kristom, a ne iz stalne potrebe da se vraća u vlastitu prošlost, koja bi joj se činila slavnim razdobljem za kojim treba žaliti, jer je prošlo, jer ga više nema.

Crkva će prestati biti masovni pokret u kojemu je mnoštvo samom inercijom zbog rođenja i pripadnosti određenoj kulturi. Ona će od masovne zajednice inertnih postati zajednica malih zajednica zauzetih kršćana, čija se vjera neće zasnivati na obiteljskom ili nacionalnom porijeklu, nego na osobnom iskustvu vjere u Isusa Krista.

Zato će takva Crkva, iako brojem članova daleko malobrojnija nego danas, ipak biti puno bogatija darovima Duha Svetoga, živa zajednica vjerujućih koji žive iskustvo zajedništva s Bogom i međusobno. Bit će to nalik iskustvu prvih kršćana, kako nam to opisuju Djela Apostolska.

Takva će Crkva morati raskinuti s mentalitetom monarhije, aristokratizma i stava da joj je društvo vječno nešto dužno zbog slavne prošlosti i posebnosti. Iz nje će nestati svakog vida trijumfalizma, ne bez asistencije Duha Svetoga. To se već sada događa. To je bolan, ali nužan, ozdravljujući proces.

Crkva će biti prisiljena prekinuti koketiranje s društvenom vlašću i s uplivom u političke odluke. To će biti slično vremenu prije konstantinovskog obrata 313. godine.

Prošlo je vrijeme kada se Crkva divila samoj sebi i pomno pazila da pošto-poto održi sliku pomalo idealne i pijetističke Božje obitelji u očima ljudi. Dolazi vrijeme kad će njezin utjecaj na čovjeka ovisiti o vjernosti evanđeoskim načelima njezinih pastira, a ne o njihovom autoritetu samo zato što nose kolare oko vrata ili mitre na glavi

Ona će živjeti kršćansku vjeru u pluralističkom društvu novog poganstva, u društvu u kojemu će biti tek jedna od niza sastavnica od kojih svaka čovjeku nudi svoje ideje, uzore i svjetonazorske principe.

Već se sada rađaju generacije koje će biti svjedoci tih procesa, jer oni se zbivaju brzo i sveobuhvatno. Zapadni je svijet već postao mjesto gdje su velike crkve i katedrale rezervirane isključivo za kulturne događaje i divljenje turista. To je proces koji je već započeo na Zapadu, ali će vremenom zahvatiti i kršćanski Istok.

Prošlo je vrijeme kada je Crkva mislila namjesto čovjeka. Živimo u vremenu u kojemu ona više ne predstavlja društveni autoritet, a još manje da bi njezina riječ obvezivala u savjesti suvremenog čovjeka.

Zapadni svijet Crkvu prihvaća kao jednu od niza sličnih društvenih čimbenika, kao plod specifičnog europskog povijesnog i društvenog razvoja.

Vremenom će se njezina društvena uloga i utjecaj sve manje zapažati, što ne znači da svjedočanstvo vjernika neće biti eshatološki znak u svom vremenu. U svakom vremenu.

Takva će Crkva dočekati svoga Gospodina, kada On dođe na kraju vremena. Dočekat će ga u poniznosti, upravo onakva kakvom ju je On nazvao, kao – stado malo.

Tu neće moći biti riječi o samohvali i samodopadnosti kako smo ”obratili na katolicizam sedam milijardi stanovnika zemlje”.

Tu će, u poniznosti, Crkva Isusu reći: ”Evo, spremno smo vršili Tvoj nalog da propovijedamo evanđelje sve do kraja svijeta!” I tome se kao čovjek, kršćanin i svećenik – radujem.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Misli mi lete Vukovaru
    •  Bog spektakla i Bog skrovitosti
    •  Besmislene egzistencije brzo prelaze preko mrtvih tjelesa
    •  Što meni Crkva jest, i što ona nije
    •  Nitko nema pravo činiti zlo i to opravdavati narodom
    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma

> Svi tekstovi ovog autora