Protiv očekivanja političara Mesije

”Politika može stvoriti pakao, no sasvim sigurno ne raj” (Jeanne Hersch, 1910.-2000.)

Nova Vlada još nije zagrijala stolice – a već toliko lovorika za novog premijera! Neki komentatori već vide ”svitanje”, ”bolju budućnost”, procvat tolerancije, uključivost i optimizam.

Građani od političara očekuju nerealno mnogo: Najprije ono što se može očekivati od svakog građanina – da poštuje zakone i da ne počini krivično djelo. Od političara se očekuje to isto i još više, to više što je viši njihov položaj.

Naravno da moraju voditi dobru politiku – s time da se o kriterijima ”dobre politike” može diskutirati.

Nova Vlada još nije zagrijala stolice – a već toliko lovorika za novog premijera! Neki komentatori već vide ”svitanje”, ”bolju budućnost”, procvat tolerancije, uključivost i optimizam

Kao preduvjet građani očekuju krajnje poštenje, skanjivanje od ekstremizama, desničarskih kao i ljevičarskih, vjerskih ili ideoloških, i naposljetku nepotkupljivost i korektnost.

Paradoksalno: Uz visoke kriterije kvalitete političara građanima ide visok stupanj tolerancije prema kandidatima koji ne udovoljavaju tako visoka mjerila. Strpljenje glasača očito je beskrajno – nakon fijaska jedne vlade oni koji su ga prouzročili na novim izborima stječu još više povjerenja.

Kako se to nije moglo očekivati zbog već poznatih kandidata, ponovo iskazano povjerenje može se pripisati jedino novom licu, profilu i nastupu novog kandidata koji je nastojao potvrditi svoj slogan ”Vjerodostojno”.

Nekim ne baš uvjerljivim ni mudrim potezima unatoč i usprkos neizvjesnostima i nejasnoćama novi pobjednik i nova/stara vladina stranka stanu nadmoćno voditi u anketama (nije poznato tko su anketirane osobe, koliko su reprezentativne i na koji se način anketiraju; poznato je da svako pitanje možete formulirati tako da dobijete željeni ili očekivani odgovor).

Glede anketa prezentiranih gledateljstvu u TV-emisijama sklona sam potvrditi izreku ”Ne vjerujem ni jednoj statistici koju nisam sam krivotvorio” (pogrešno pripisanu W. Churchillu; u stvari potječe od osobe čije ime ne bi bilo pristojno spomenuti na pristojnom portalu).

U suvremenim demokracijama preduvjet za kandidaturu je politička stručnost za koju politički laici vjeruju da ih političari posjeduju, jer – zašto bi se inače kandidirali.

Ljudi očito vjeruju da se neka osoba, čim se kandidira, već dokazala kao stručna, obrazovana, iskusna, da je stabilan karakter, da je spremna donositi političke odluke u ime i na dobrobit zajednice – da zna što je dobro za građane.

Uspijeva li kandidat svojim prvim nastupom uvjeriti glasače da je sve to i da to umije i privlačno komunicirati – rođena je nova nada i građani imaju ime i prezime te lice u koje će polagati sve nade i očekivanja.

Uz visoke kriterije kvalitete političara građanima ide visok stupanj tolerancije prema kandidatima koji ne udovoljavaju tako visoka mjerila. Strpljenje glasača očito je beskrajno – nakon fijaska jedne vlade oni koji su ga prouzročili na novim izborima stječu još više povjerenja

Rođenje nove političke nade podsjeća na zastarjeli ideal apsolutnih vladara plave krvi. Uzvišeni patrijarhalni monarh vodi politiku, suveren je u smislu uzvišenost, iznad je puka, a zna što je za njega dobro i za to dobro radi.

Apsolutni vladari ”znali su što je dobro za puk” (zato i nisu osjetili potrebu puk zapitati za njegovo mišljenje). Sve dok puk nije bio svjestan da bi trebao sam odlučivati o tome što je dobro, zadovoljavao se znanjem da netko vodi računa o njemu. Takva potreba očito nije prestala vladati, iako su vladari svrgnuti.

Mi, građani i građanke, gladujući za stručnom i političkom mudrošću, pretjerano opterećujemo političke kandidate. Ljestvica za profesionalne političare i političarke postavljena je visoko, pa je lako kažnjavati već i sitne pogreške i proizvoditi materijal za političke skandale.

Međutim, politika nije hijerarhijski strukturirano poduzeće, s gazdom na vrhu – s gazdom staroga kova koji je kao brižni otac brinuo nad poduzećem, nad zaposlenima i nad njihovim obiteljima. Državni dužnosnici nisu skrbnici (u to su vjerovale mlade gimnazijske maturantice (!) koje su prije predsjedničkih izbora odlučile glasovati za kandidatkinju.

Priznavši da ne poznaju predsjednikove ovlasti i granice, željele su ipak povjerovati u to da će kandidatkinja, bude li izabrana, svojim ovlastima kao dobra majka njih razumjeti i zalagati se za mlade, pomagati im upisati se na željene fakultete, osigurati im radna mjesta, omogućiti im odlazak u inozemstvu i utabati im staze za blistavu karijeru.

Kako o ovlastima predsjednika Republike nisu imale pojma, nevjericu su ubrzo odagnale primjedbom da će kandidatkinja već znati ”nešto napraviti od svojeg položaja”.

Nisu samo gimnazijalke bile toliko optimistične; i znanstvenica s političkim iskustvom najavila je urbi et orbi da će ona kao žena dati svoj glas ženi, jer – eto – žene moraju imati svoje političarke koje će ih razumjeti i poslužiti im kao ”identifikacijski modeli”. ”Blaženi oni koji ne vide, a vjeruju.”

Čovjek bi se morao zapitati što je tajna tako čvrste vjere u svako novo lice, svakog novajliju, kao da je osvanuo Mesija!

Politika nije hijerarhijski strukturirano poduzeće, s gazdom na vrhu – s gazdom staroga kova koji je kao brižni otac brinuo nad poduzećem, nad zaposlenima i nad njihovim obiteljima. Državni dužnosnici nisu skrbnici (u to su vjerovale mlade gimnazijske maturantice (!) koje su prije predsjedničkih izbora odlučile glasovati za kandidatkinju

Glasači svaki novi lik na političkoj pozornici dočekuju kao konačni dolazak spasitelja. Sada je vrijeme vizionara, karizmatika – spasitelja. Krizna vremena zahtijevaju upravo karizmu, jer su ljudima u kriznim situacijama potrebne motivacija i orijentacija, a poglavito vjera da karizmatički vođa razumije koliko je ljudima nužno rješenje za krize.

Profesionalne političare na dužnostima prati loš imidž – a on je posljedica pretjeranih očekivanja glasača.

Gradi se već na prvim razočaranjima, kad ljudi postaju svjesni uskih granica njihovih ovlasti i ograničenosti njihovih sposobnosti. Karizma se troši, pa nastupi ”Obama-efekt” (koji je ”nagrizao” i imidž pape Franje) i sada se nazire u prvim komentarima na račun novog kabineta: Pozitivni programi?

Ima obećavajućih početaka odmaka, ali tek početaka – uspjeh se ne nazire; ne vidi se što nova Vlada planira konkretno u gospodarstvu, na koje se – na sav glas – kani fokusirati. ”Atmosfersko poboljšanje” (Jelena Lovrić, Jutarnji list, 22. 10. 2016.) nije program.

I novinari se pitaju imaju li premijer i njegov tim odgovore za pitanja današnjice i, što je još važnije, kakvi su oni? Ustvrđuju da je sve što se do sada čulo o programima ”i dalje (…) prilično nejasno” (Jasmin Klarić, Novi list, 24. 10. 2016.).

Očekivanja glasača od novoizabranih političara ekstremno su visoka – toliko visoko nitko sebi ne bi postavio letvicu.

Filozofkinja Jeanne Hersch (r. 1910. u poljskoj židovskoj obitelji, studentica Karla Jaspersa i Martina Heideggera; umrla 2000. u Ženevi) je upozoravala da ”je ljudska politika svojim metodama stvoriti pakao, no sasvim sigurno ne raj”. No, ne treba spočitnuti manjak smisla za stvarnost i kuditi ih zbog pretjeranih nada. Poučak iz takvih iskustava mora biti drugačiji.

Prvo, političari bi već prije predizborne borbe morali razmišljati o tome što namjeravaju obećati i kojim očekivanjima realno mogu udovoljiti.

Nerijetko treba razočarati već u startu (nije realno), no time bi učinili uslugu i sebi i politici općenito. Umjesto da obećavaju brda i doline – trebali bi apelirati na glasače i pozivati ih na suradnju. To bi stvarno bio novi stil politike i uvjerena sam da građani i građanke sa smislom za političku stvarnost uopće ne bi imali problema s priznanjem da ni najkarizmatičniji političar nije u stanju udovoljavati svima i svakom očekivanju.

Blago onima koji svoju nadu u Mesiju fokusiraju na Biblijom zajamčen dolazak eshatološkog spasitelja i ne zaboravljaju da treba razlikovati ”zadnje” (transcendentne) i ”predzadnje” (političke) spasitelje. Tko od svakog novog političkog lica očekuje spas, uvijek će se kolebati između euforije i frustracije

Građani i građanke bi se trebali okaniti mišljenja da glasuju za političare kako bi oni udovoljavali njihovim individualnim potrebama. Morali bi na sebe gledati kao na sudionike u politici, njegovati dijalog glasača s izabranim predstavnicima i koristiti se pravom i obavezom suodlučivanja.

Sudjelovanje je tajna političke stručnosti – ona postoji kao cjelina, a ne kao povlastica profesionalca i nestručnog laika.

 Blago onima koji svoju nadu u Mesiju fokusiraju na Biblijom zajamčen dolazak eshatološkog spasitelja i ne zaboravljaju da treba razlikovati ”zadnje” (transcendentne) i ”predzadnje” (političke) spasitelje.

Tko od svakog novog političkog lica očekuje spas, uvijek će se kolebati između euforije i frustracije.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora