Psihijatrijska (nesvjesna) mizoginija

Tretman žena u obitelji, u društvu, u svim do sad napisanim svetim knjigama, u značajnom dijelu literature, u psihijatrijskim bolnicama, na psihijatrijskim odjelima i unutar psihijatrijskih teorija, pratio je povijesni razvoj općih društvenih odnosa i prevladavajuće kulture življenja.

Zajedničko je da su u svim tim situacijama i epohama žene bile iznevjerene od svih pojedinaca s kojima su živjele i od svih grupa kojima su pripadale. Sama psihijatrija kao struka je liječila svoje pacijente tijekom povijesti s najboljim namjerama koje su često uključivale bizarne metode i psihijatrijske bolnice i azile koji su uglavnom bili solidno utjelovljenje pakla.

U psihijatrijskom svijetu punom predrasuda, s izrazitim manjkom održivih i provjerljivih znanstvenih teorija i objašnjenja, broj liječenih žena je, prema dostupnim podacima, bio znatno veći od broja muškaraca.

Situacije u kojima su živjele te bolesne žene kojima je ukinut subjektivitet i nametnuta volja pojedinaca koji su predstavljali moćne institucije, ne samo da su nalikovale na kaznu, već su po načinu provođenja (zatvaranje, okivanje) i bile kazna za neprilagođenost i neuklopljenost u glavne tijekove vremena kojem su pripadale (isto se radilo i s muškarcima u to vrijeme samo je žena bilo više).

Gornji opis psihijatrije se može odnositi i na dvadeseto stoljeće u nekim aspektima, ali uglavnom opisuje stanje u osamnaestom i devetnaestom stoljeću kad su već postojali benefiti ”prve revolucije u psihijatriji”, nakon što je psihijatar Philippe Pinel, u doba francuske Buržoaske revolucije, skinuo okove psihijatrijskim pacijentima (pa i ženama).

To je sve dosta poznato iz literature, iz filmova, ta nasilna komponenta povijesti psihijatrijskih bolnica-azila čija moć je i danas njihov najsporniji dio.

Ono što nije baš poznato široj javnosti niti je medijski obrađivano u tom smislu, je specifična demonizacija žena u psihijatrijskim teorijama koje ih optužuju za presudno djelovanje u ”formiranju psihičkog poremećaja” njihove djece.

Perverzna je ta krivica koju su psihijatrijske teorije pripisivale ženama-majkama za intrinzičnu etiološku zloću koja je njihovu djecu stavljala na doživotno duge muke autizma i shizofrenije, što su dvije nesumnjivo najteže kategorije koje se tretiraju unutar psihijatrijske struke.

Koja je to okrutna i bizarna optužba koja je decenijama ponavljana kao znanstvena istina i koju sam ja kao takvu, tijekom svoje psihijatrijske edukacije prošla, prihvatila i primjenjivala u opisima obiteljskih situacija mojih shizofrenih pacijenata.

Slavna psihoanalitičarka i psihoterapeutkinja Frieda Fromm-Reichmann (žena Ericha Fromma) u svojim radovima je artikulirala pojam ”shizofrenogene majke” koji su upotrebljavali i drugi psihijatri koji nisu bili psihoanalitičke orijentacije od 1950 do 1980. godine.

Termin je opisivao hladnu, dominantnu i konfliktnu majku, za koju se smatralo da je ključni čimbenik u razvoju shizofrenije. Bila su potrebna desetljeća novih bioloških i psiholoških spoznaja o uzrocima shizofrenije da se takvo negativno stajalište promijeni u psihijatrijskoj teoriji i praksi.

Situacija u svakoj obitelji u kojoj postoji ozbiljna bolest djeteta je teška, ali nije usporediva s moralnom osudom i s mukama kroz koje su prolazile ”shizofrenogene majke” gledajući patnje svoje djece cijeli njihov život s tim da su se tijekom ”uzimanja podataka i rada s obitelji bolesnika”, ”etiološki momenti” važni za razvoj bolesti, ”uočavali” u ponašanju majke, što se bilježilo u povijestima bolesti i u znanstvenim radovima što je onda prihvaćano kao znanstvena istina, a danas je nedvojbeno dokazano da je sve to potpuno pogrešno.

Nisam primijetila u stručnoj javnosti jasno opovrgavanje svih tih krivih hipoteza koje su se desetljećima perpetuirale u stručnoj literaturi i prolazile kao psihološke teorije nastanka shizofrenije koje kao nositeljicu i vinovnicu patologije vide u ženi-majci.

Ta kriva teorija je štetila liječenju bolesnika, a kako su se osjećale tako stigmatizirane majke je teško i zamisliti. To se nitko nije pitao. Nije bilo empatije za takve zločinačke matere. Ni ja se nisam pitala kako se osjećaju te fabrikantice halucinacija i sumanutih ideja – pa one su bile etiološki bitan uzrok teške duševne bolesti njihove djece koju sam ja pokušavala liječiti.

Za najtajanstveniju i za najtežu bolest kojom se bavi psihijatrija, shizofreniju, koja okupira najveći broj psihijatrijskih kreveta, krivim i odgovornim su proglašavane žene-majke! To je ekvivalentno spaljivanju na lomači, samo patnja traje duže.

Drugi poznati psihijatrijski biser koji je razapeo žene kroz nekoliko decenija je bila The Refrigerator mother theory (teorija hladne majke), bolje poznata kao teorija o autizmu Bruna Bettelheima koji je bio slavan premda nije imao ni psihologijsku ni psihoanalitičku certificiranu izobrazbu.

Utemeljitelj nozološkog pojma autizma, austrijski psihijatar Leo Kanner, po mišljenju nekih, je originalni tvorac Refrigerator teorije, premda je on češće govorio o hladnim roditeljima. Ja sam se Brunu Bettelheimu kao mlada psihijatrica divila i gutala sve što je ikad napisao.

Dokazi protiv ove teorije su se gomilali, od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća na ovamo, tako da se danas konačno zna da se kod autizma radi o neurorazvojnom poremećaju multifaktorske (uglavnom nepoznate) etiologije. Navodna frižiderska hladnoća majki nije s tim imala nikakve veze. Tijekom decenija vladavine te teorije milijuni žena su nosili stigmu ubojica duša svoje djece koja su rođena kao autistična.

Ove dvije nesretne teorije su žene-majke bolesne djece proglašavale krivima za više patnje na svijetu nego što je uzrokovao neki veći rat. Brojke bolesnih od shizofrenije i onih koji pate od stanja autizma su velike, a njihove teškoće i patnju su proživljavale majke okrivljene kao glavni etiološki pokretač te velike nesreće, loše terapijski tretirane u to vrijeme.

Druge prevladane i dokazano krive teorije se jasno tretiraju kao takve, na primjer, uvijek se nedvojbeno potvrdi da je Ptolomejev geocentrični sustav bio krivi koncept u odnosu na ispravni Kopernikov heliocentrični sustav. Sa psihijatrijskim grijesima nije tako. Oni su izbjegli društveni egzorcizam i u medijima se još uvijek povremeno pojavljuju kao znanstveno priznate teorije.

Nevjerojatno je koliko zadrške ljudi pokazuju kad se treba osloboditi jednom napisanih ”znanstvenih” budalaština koje su dokazano štetne, krive pa i kriminalne, kao što je to, na primjer, bio članak Wakefielda u Lancetu 1998. o kauzalnoj povezanosti MMR cjepiva i autizma. Ta nerecenzirano objavljena ludost u Lancetu, dokazano motivirana financijskom dobiti autora, je pokrenula antivakserski pokret koji ne jenjava ni danas. Sankcija autoru ni Lancetu nije bilo, koliko je meni poznato.

Ovo navodim radi ilustracije zabluda koje čak i najugledniji znanstveni časopisi plasiraju u struku i u javnost kao breaking news bez adekvatne kritike, a kamoli sankcije.

Psihijatrija je struka puna grijeha, pogrešaka, ludih teorija i kršenja ljudskih prava. Romansirana i filmovana obilno je prezentirana u popularnoj kulturi tako da su strahovi i predrasude, i prema psihijatrijskim bolestima i prema psihijatrijskoj struci, postali mistična zona iz koje se deriviraju priče i scenariji koji čine uspješne trilere bez nekog osobitog talenta autora.

Tajanstva psihe i egzistencijalne boli koje ju prate, pa i kad su kontekstualizirani u krivim, paralaktičkim teorijama, su garancija uspješnog zapleta koji će gledatelje do posljednje minute držati napetim. Ti filmovi su uvijek popularni i kod kritike i kod publike. Ludilo i seks se prodaju kao halva, kako bi rekli Bosanci.

Puno je primjera iz sedme umjetnosti gdje se u nizu odličnih filmova tipa horora koristi taj psihoanalitički moment perverznih majki koje su ”izludjele” svoju djecu. ”Carrie”, film koji je režirao Brian De Palma, po predlošku Stephena Kinga je odličan primjer širenja te teorije u suvremene medije i pop kulturu.

Zanimljivo je da je pojam ”shizofrenogene majke” i ”hladne majke” iznjedren u okviru teorije koja je smatrana kopernikanskim obratom u razumijevanju i oslobođenju ljudske psihe od viktorijanskih stega, Freudove teorije psihoanalize.

Još je neshvatljivije da se takvo demoniziranje žena-majki u psihoanalitičkoj teoriji (Fromm-Reichman i Bettelheim su bili priznati psihoanalitičari) događalo u vrijeme kad su se žene već uvelike građanski oslobađale (pedesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća).

Što se psihoanalize tiče mora se priznati da je ta teorija konačno u svoj fokus stavila subjektivitet bolesnog čovjeka, jer psiha jest naš subjektivitet kao i što je i bol koja prati njen poremećaj.

Mala mana je bila ta što je hipnozom ili slobodnim asocijacijama izraženi subjektivitet bolesnika, analizanda, objašnjen i definiran onako kako ga je razumio i protumačio psihoanalitičar na osnovi teorije koja je mijenjala neke svoje osnovne postavke prema zahtjevima društva i medicinskog tržišta (teorija zavođenja, na primjer).

Štoviše, ne samo Freud, već i svi njegovi sljedbenici, osobito inner circle, su pisali o ženama i o njihovom identitetu i seksualnosti na način na kojem im mogu pozavidjeti najkonzervativniji katolički teolozi.

Premda je Freud razotkrio nagonsku i seksualnu suštinu naše nesvjesne unutrašnjosti, što je bilo genijalno i progresivno, žene od toga nisu imale koristi jer su bile shvaćene kao bića koja nisu muškarci, koja su zapravo kastrirani muškarci koje naganja demon zavisti za penisom što dovodi u pitanje žensku autentičnu seksualnost i ženski identitet kao takav pa je žena (doslovce) proglašena drugotnom (gdje ste već to čuli?). Zadnje nema veze s fenomenom Woman as the other o kome je pisala Simone de Beauvoir.

Kad sve to sagledamo čudim se kako su svi ti teoretičari psihoanalize, koji su zadržali osnovne Freudove postavke i dalje tako popularni u struci i u intelektualnim krugovima.

I kako je netko tako genijalan kao Freud mogao tako katastrofalno krivo shvatiti žene? Izgleda da nije mogao preskočiti predrasude vremena u kojem je živio.

Poznato je da je Freud dobio 1930. godine Goetheovu prestižnu literarnu nagradu grada Frankfurta (dobio ju je Thomas Mann, Herman Hesse i Karl Jaspers, među ostalima).

Freud je pisao pitko, jasno, zanimljivo, poetično, alegorijsko metaforički se referirajući na likove iz grčkih tragedija koji su u osnovi naše civilizacije nudeći sekularno spasenje nesretnom čovječanstvu. Literarno je to moćno, uvjerljivo, ali problem se javljao kod pokušaja propitivanja istinitosti tih tvrdnji za psihu čovjeka tog vremena, a i danas.

Propitivanje bilo koje psihoanalitičke teze je vehementno odbacivano (i danas se odbacuje) jer:

1. Autor pitanja nije bio analiziran što ga je automatski diskvalificiralo.
2. Njegova sumnja je bila pokazatelj otpora njegove nesvjesne potrebe baš za tim što kritizira.
3. Ili je bio analiziran, ali je analiza bila neuspješna i nekompletna jer je autor pitanja bio u strahu što može otkriti o sebi itd., itd.

Nema propitivanja! U tu teoriju se moralo vjerovati, a još više ste morali vjerovati ne njenom tvorcu već u njenog tvorca, inače ste bili izbačeni iz grupe posvećenih (kao Jeffrey Moussaieff Masson, direktor projekta Freudovi arhivi).

Anegdota koju je opisao Paul Roazen govori o kažnjavajućem prestanku trening analize Viktoru Tausku, popularnom i talentiranom članu psihoanalitičke družbe. Analizu je provodila Helene Deutsch, a morala ju je abruptno prekinuti na Freudov zahtjev i prijetnju da će on, Freud, prestati nju, Helene Deutsch, analizirati ako to ne učini! Rezultat je bio samoubojstvo Viktora Tauska (Paul Rozen, Viktor Tausk’s Suicide, Routledge, 1985.).

Igre prijestolja, autokratsko odlučivanje, rivaliziranje s učenicima, sve je to za ljude, ali se ne uklapa u sliku nadljudi koji znaju i ono što Bog, ako ga ima, o vama ne zna, kakvim su se predstavljali osnivači psihoanalize.

Znanstvena istina, koja se uvijek propituje, očito nije bila cilj već je cilj bila vjera u apsolutni autoritet Freuda. (Ernest Gellner, The Psychoanalytic Movement; The Cunning of Unreason, Paladin, 1985.). Gellner je izjavio da se osim psihoanalize jedino krumpir i kukuruz tako nezadrživo širio nakon otkrića Amerike.

Helene Deutsch (H. D.), psihoanalitičarka iz Freudovog ”unutarnjeg kruga”, prva se bavila psihologijom žena i ženskom seksualnošću. U njenom velikom opusu nije se uspjela odmaknuti od Freudove tvrde kategorizacije žena unutar psihoanalize iako se, navodno, trudila.

Uz sav njen trud, njene su analize poput soft pornića prepune klitorisa i vagina koje su u iščekivanju glavnog tipa zbog kojeg žene zavide muškarcima (čuveni penis envy detalj). Definicja tako prikazane žene je pasivna, mazohistična, narcistična (tri osnovne kategorije feminiteta prema zaključcima H. D.) i eventualno majka, što je naišlo na žestoke (opravdane) kritike feministica prvog vala.

Suvremena feministička autorica i psihoanalitičarka Louise Gyler sve psihoanalitičke mizogine izjave o ženama pokušava pomiriti, osuvremeniti ih sukladno novom shvaćanju feminiteta u njenoj pomno razrađenoj knjizi ”Rodno nesvjesno” (Gender Unconscious, Routledge, 2010.) intervencijom u psihoanalitički maskulinitet i falocentričku predrasudu, nekom metodom preslaganja koja je kompleksnija i ima manje izgleda za uspjeh od uspostave funkcionalne hladne fuzije.

P.S.  Louise Gyler ni druge brojne autorice koje se bave odnosom feminizma, mizoginije i psihoanalize nisu kritizirale neznanstveni pojam shizofrenogene majke i hladne majke koji potvrđuju povijesni arhetip optuživanja žene za sve bitno (od jabuke, grijeha do kuge, suše, vještičarenja i slično). Kao feministice nisu to primijetile? Kao psihoanalitičarke to nisu znale? Ili nisu čule za te pojmove ili ih primarna uloga psihoanalize kojom su se paralelno bavile – liječenje – nije zanimala.

Tako uglavnom u ogromnoj feminističkoj literaturi o tom pitanju imamo uratke od 300 do 400 stranica bulažnjenja o psihoanalizi, kastracijskom kompleksu i womb envy (kojim se Karen Horney suprotstavila Freudovom kastracijskom kompleksu) izostavljajući dvije najveće kliničke pogreške psihoanalize kao što je ”shizofrenogena majka” i ”hladna majka”, što je recimo eufemistički, veliki propust. Čini se kao da su psihoanalizu shvaćale kao pogled na svijet što ona nije.

Psihoanalitičari pripadaju različitim pogledima na svijet, a ujedinjuje ih psihoanaliza kao struka i znanost. (Laplanche, J., Pontalis, B., 1992.; Rycroft, Ch., 1970.). Psihoanaliza je prvenstveno metoda pomoći psihički bolesnim pacijentima, ona je i teorija ličnosti i metoda istraživanja mentalnih procesa (Eduard Klain, 2008. Psihoterapija, urednici Vlado Jukić i Zoja Pisk).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin

> Svi tekstovi ovog autora