Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt

Svakodnevno se budimo u našu stvarnost gdje nas dočekuju vijesti što potvrđuju dubinu krize u kojoj se nalazimo: financijske malverzacije, laži političara, izbjeglice i prognanici u kampovima uz granice, sve više nasilja u gradovima uperena protiv onih drukčijih: drukčije boje kože, religije ili nacije, plastika u oceanima i morima koja ubija njihove stanovnike, elementarne nepogode, klimatske promjene čije posljedice sve više osjećamo… COVID-19 tek je jedan od simptoma.

Slaveći Kristovo uskrsnuće, kršćani proglašuju da smrt više nema nad nama vlasti, a smrti je, čini se, svuda oko nas. Ne tek bioloških smrti bolesnih i starih ljudi, nego i smrti golemog broja djece, biljnih i životinjskih vrsta, smrti krajnje siromašnih ljudi, ljudi ispred oružja i pod ratnim ruševinama, umiranje zdravih društava, umiranje povjerenja, kadikad i nade u nama.

Bogu se uglavnom obraćamo kad želimo da nas izbavi iz nevolja. Kao da prizivamo Zeusa, moćnoga Boga koji će nas izvući iz kaosa što smo ga stvorili. Takav Bog je iluzoran, izmišljen Bog i – ne postoji.

Cjelokupna ljudska povijest i povijest prirode u njezinoj evoluciji poziv je na nov život na ruševinama starog. Promjene na bolje niču usred ruševina, tragedija i oluja. Usred smrti. Ne možemo biti potpuni ljudi bez umiranja. Život ne možemo sresti drugdje nego usred smrti

Isusov Bog nije intervenirao u njegovu sudbinu i spasio ga od križa te poslije prirodne smrti vratio na nebesa.

Bog i nije na nebesima. Svakako ne, ako nije na zemlji i u nama. Bog je ispraznio sebe i postao slugom (usp. Fil 2,6). U Isusu je pristao i sam biti razapet na križu. Izuzev apostola Ivana te nekoliko žena, nitko nije bio uz njega u tom trenutku.

No Bog je upravo u raspeću postao posve čovjekom. Toliko skrivenim u njemu, da nije više bilo razlike između njega i čovjeka. Ušao je u bol i trpljenje Isusovo, a samim tim i u trpljenje i bol svijeta.

Bog je onaj tko umire od gladi, tko ne može više disati pod ratnim ruševinama, tko je prognan iz svoje zemlje ili primoran otići i nema se kamo skloniti, prisutan i u životinjama i biljkama koje umiru zbog naše obijesti.

Bog je slab i nemoćan u svijetu, i upravo je to put, jedini put na kojem može biti s nama. Isus nam svojom smrću pokazuje kako jedino nemoćan i trpeći Bog može biti s čovjekom u njegovoj patnji.

Isusov Bog nije Bog koji može svijet izvući iz krize u kojoj se nalazi. On je Bog skriven i šutljiv, intimniji nam od nas samih. Ali može, ako mu se otvorimo, preobraziti nas tako da preuzmemo odgovornost i krizu više ne proizvodimo.

Bog je beskućnik, gladno dijete, ovisan o milostinji. Stoji pred vratima i kuca. Ne ulazi bez našega poziva. Nemoćan je pred ljudskom slobodom.

Takvoga Boga je Isus poznavao. I zato je pribijen na križ. Takvoga Boga poznaju oni koji ljube ljubavlju kakva ne pripada u red osjećaja, nego u red volje koja drugome, svakome drugom, hoće dobro. Takvoj ljubavi moć daje Božja nemoć.

Apostol Pavao neprestance ponavlja: krštenjem smo zajedno s Kristom ukopani u smrt. Sjedinjeni smo s njim u smrti poput njegove (usp. Rim 6,4-8; Gal 2,19).

”Zajedno s njim” ne označuje supstituciju: da je on umro za nas (Anselmo), nego učešće, da mi umiremo zajedno s njim i s njim bivamo razapinjani i razapeti (Pavao).

Ne možemo sebe nazivati kršćanima ako nismo spremni piti iz istog kaleža iz kojega je pio Isus. Ako ne pristajemo umirati i umrijeti, ne možemo uskrsnuti.

Bog i nije na nebesima. Svakako ne, ako nije na zemlji i u nama. Bog je ispraznio sebe i postao slugom (usp. Fil 2,6). U Isusu je pristao i sam biti razapet na križu. Izuzev apostola Ivana te nekoliko žena, nitko nije bio uz njega u tom trenutku

Tko kontemplira najdublje središte svojega života, poznaje takvoga Boga ponizne ljubavi i zna da nas on šalje u smrt jer se upravo kroz smrt rađa u nama, otkriva nam sebe i dostvaruje svijet.

Onaj tko živi u moći Božjoj, zna da je ljubav jača od smrti, da bez obzira na to što se događa, pripadamo jedni drugima te da je moć Božje ljubavi punina našega života.

Cjelokupna ljudska povijest i povijest prirode u njezinoj evoluciji poziv je na nov život na ruševinama starog. Promjene na bolje niču usred ruševina, tragedija i oluja. Usred smrti. Ne možemo biti potpuni ljudi bez umiranja. Život ne možemo sresti drugdje nego usred smrti.

Zato su kršćani pozvani na puninu vlastite ljudskosti kroz raspetoga Krista. Križ je nenadmašna samodefinicija Božja. Bog nije moćniji od Kristove patnje, nije slavniji od ljudske patnje, nije ljepši od onoga tko ga prezire. Samo križ je otkrivenje božanskoga.

Tek kada napustimo sebe, pustimo se u zagrljaj Božje ljubavi vidljive na križu, u dobro drugoga, samo tada se možemo probuditi u zbilju u kojoj nas svijet treba, svaki djelić nas, da bismo nadvladali ljudsko nasilje i zacijelili rane Zemlje.

Planet umire jer mi odbijamo umrijeti, jer smo stvorili Boga po mjeri naših potreba i želja. Odbijamo li vlastitu smrt, tada je i Bog doista mrtav. A ako u vjeri prihvatimo vlastitu smrt, tada Bog živi u nama, a po nama i svijet. Tada nećemo umrijeti (izuzev u svoje vrijeme biološkom smrću), a svijet će naći mir.

Kako ljubimo i do koje mjere sebedarja ljubimo, do te mjere već živimo vječno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora