Rađajte, cure, karijera nije za vas!

”Kirurgija nije za žene. Ne mogu to one fizički. Nisu dovoljno odlučne. Najiskrenije govoreći, ne vidim ni najmanji razlog da biste ovo zanimanje savladali.”

Ovako je prije 40 godina govorio primarijus Sova stažistici Alžběty u čuvenoj češkoj seriji ”Bolnica na kraju grada”. Na scenu je nedavno podsjetio jedan češki kolumnist podsjećajući kako se za četiri desetljeća češko društvo, kojega mnogi vide kao vrlo liberalno i u kojem se češke žene nemaju na šta žaliti, u osnovi ništa nije promijenilo kad su u pitanju pojedine profesije i položaj žena.

Udruga ”Mladi liječnici” sprovela je nedavno istraživanje u kojem je sudjelovalo 800 mladih čeških liječnica. Većina njih doživjela je razne vrste diskriminacija i uvredljive komentare od strane starijih kolega.

”Ženama je mjesto jedino u kuhinji, ne u medicini, a vi niste ni za kuhinju… Je li vas netko već napumpao?… Vi ste kokoške… Razmnožavajte se, cure, rodite najmanje troje djece. Karijera nije za vas. Znate li uopće kuhati?… Za žensko ste prilično pametna… Maco, djevojčice, mico, ostavi se kirurgije, to je za muškarce…”

Istraživanje je pokazalo i da većina liječnica ništa nije poduzela, jer se pribojavaju da bi im položaj na poslu bio time još više otežan. One koje se žale i podignu glas nazivaju histeričnim ili militantnim feministicama.

Kad se javljaju na oglase za posao mnoge liječnice se pita jesu li udane, imaju li djecu, namjeravaju li roditi i kad. Nerijetko im se kaže da će ih primiti samo zato što se nije javio nijedan muškarac.

Žene ponekad svjesno, ponekad nesvjesno zbog odgoja, utjecaja okoline i sveopće opsjednutosti društva izgledom doprinose i veličanju izgleda kao glavne karakteristike žena

Smeta im kad na poslu muškarci oslovljavaju muškarce ”kolega ili gospodine doktore”, a žene ”curo, dušo, maco”.

Nekoliko mojih čeških prijateljica, nakon položenog vozačkog ispita nikad više nije sjelo za volan. Razlog – instruktor!

Pored seksualnih aluzija, pipkanja i komentara na račun izgleda, svaka od njih je govorila i o poniženju druge vrste: ubio me u pojam, totalno sam izgubila samopouzdanje, vrijeđao me i ponižavao, govorio da sam glupa, luda i nesposobna, da ženama ne treba dati volan u ruke, da se držimo ženskih poslova, da nam je mjesto u kuhinji, da smo opasne po sebe i druge, itd…

Vozački sam položila u Pragu 1999. Instruktor mi je bio mizogini napuhani tip koji je žene nazivao žabama. ”Zamislite, jedna žaba je uradila i rekla ovo, a druga žaba ono…”

Kad je saznao da sam novinarka, da radim u Radio Slobodnoj Evropi, da ponešto znam i o politici i o sportu, svaki put kad bi rekao žaba, napomenuo bi mi ”to se ne odnosi na vas”.

Ja bih mu odgovorila da ako ostale žene smatra žabama, da sam onda i ja žaba. I da nije lijepo što tako zove žene, premda nemam ništa protiv žaba, a ni njemu, pretpostavljam, ne bi bilo milo da ja sve muškarce zovem majmunima, premda nemam ništa protiv majmuna.

On bi se na to uvijek cerekao.

Kad je došlo vrijeme za pismeni ispit nekako zavjerenički dobronamjerno mi je rekao kako ću vjerojatno pasti nekoliko puta i da ne razbijam glavu zbog toga jer, bože moj, em žena, em strankinja, a češki jezik je jedan od najtežih na svijetu, a i češkim muškarcima treba nekoliko puta da polože.

Na dan ispita mi je suosjećajno pred vratima učionice rekao da mi ne može poželjeti sreću kad ću ionako pasti. Izašla sam nakon pola sata od predviđenih sat vremena, pogledao me sažaljivo i rekao: ”Odustali ste, zar ne, ma nema veze rekao sam vam, uzmite to sportski.”

Kad sam mu rekla da nisam odustala već da sam sve riješila i da mi je unutra bilo dosadno, zamalo se nije srušio. Gledao me kao u čudo. A kad je ugledao moj test bez greške već me gledao kao u božanstvo.

Na praktičnom ispitu policajcu je rekao: ”Ovo mi nećeš vjerovati, pismeni je položila iz prve, kad vozi ima muške reflekse, doduše, orijentacija joj je katastrofalna, tipično ženska, ali, čovječe, razumije se i u politiku i sport, možeš s njom na pivo, ona je zapravo muško!”

Instruktor se prezivao Fanta. Kad sam mužu ispričala posljednju dogodovštinu s njim i policajcem, rekao mi je, uz vragolasti osmijeh, da sam mu trebala reći kako on samo misli da je Fanta, ali da je zapravo Sprite.

Ja, na žalost, već dugo ne vozim, ali ne zbog mizoginog Fante, već zbog traume i nesigurnosti nakon teške prometne nezgode koja se zbila samo godinu i pol dana nakon položenog vozačkog. Nisam ja vozila, ali traumi je to svejedno.

Krivo mi je što ne vozim iz tisuću razloga, ali najviše zbog žena koje ne voze jer su im tipovi poput Fante uništili samopouzdanje. Svaka od nas bi mogla napisati po sto kolumni o tome što od takvih doživljavamo na poslu, na ulici, u javnom prijevozu, kod liječnika, a mnoge, na žalost, i u obitelji.

Češka još uvijek nije ratificirala Istanbulsku konvenciju. Ovoga ljeta Vlada ju je makla s dnevnog reda jer navodno pobuđuje emocije i neophodna je još poneka stručna diskusija.

Protivnici ponavljaju staru mantru o nepotrebnosti konvencije jer su tu domaći zakoni. Nevladine organizacije upozoravaju da je usprkos domaćim zakonima lani medicinsku pomoć zatražilo preko 168 tisuća žrtava obiteljskog nasilja.

U susjednoj Poljskoj je istodobno ministar pravosuđa najavio da će Poljska, koja je Istanbulsku ratificirala, od nje odstupiti ”jer je previše ideološka i jer bi se zbog nje djeci u školi morala objašnjavati gender ideologija koja je u suprotnosti s obiteljskim i katoličkim vrijednostima”.

Ni Slovačka ni Mađarska još nisu ratificirale konvenciju. Za usporedbu, ratificirale su je zemlje nečlanice Europske unije: Turska, Albanija i Bosna i Hercegovina.

U Češkoj se u javnom prostoru od strane zagovornika tzv. ”tradicionalnih vrijednosti” i ”zdravog razuma” često može čuti da je diskriminacija na poslu izmišljotina feministica i gender aktivista.

To je, međutim, realnost svake žene koja želi uspjeti u svojoj profesiji. Češke žene zarađuju u prosjeku 22% manje od muškaraca. EU prosjek je 14,8%, europski 16%. U bankarskom i financijskom sektoru u Češkoj žene zarađuju čak 40% manje od muškaraca za isti posao.

Od baršunaste revolucije, uz nekoliko iznimaka, na čelu utjecajnih medija nije bila ni jedna žena. Žene su sve obrazovanije, na češkim visokim školama više je studentica od studenata, ali na visokim pozicijama u društvu prevladavaju muškarci.

Stoga nimalo ne čudi da ni premijersku ni predsjedničku funkciju u Češkoj nikad nije obnašala nijedna žena. Politika je u Češkoj ”muška stvar”. Češka je na 84. mjestu, između Urugvaja i Čilea, kad je u pitanju zastupljenost žena u parlamentu.

I same žene, nesvjesno, zbog duboko utisnutog patrijarhata podržavaju stereotipe o ulozi muškaraca i žena.

”Ženama je mjesto jedino u kuhinji, ne u medicini, a vi niste ni za kuhinju… Je li vas netko već napumpao?… Vi ste kokoške… Razmnožavajte se, cure, rodite najmanje troje djece. Karijera nije za vas. Znate li uopće kuhati?… Za žensko ste prilično pametna… Maco, djevojčice, mico, ostavi se kirurgije, to je za muškarce…”

Bezbroj puta sam čula prijateljice i poznanice kako u razgovoru kažu: pa moj muž nije loš, pomaže mi oko djece, ponekad skuha ručak, usisa, ide u nabavku… Kao da djeca nisu i njegova, kao da stan, kuća i poslovi oko njih nisu nešto o čemu i on mora brinuti.

Eto, koliko je on dobar, tu i tamo pomogne, a ne mora, pa je divan i krasan, spustio se sa svoje božanske muške razine na nižu, žensku i odmah oreol oko glave.

Kad pričam o položaju žena u Češkoj i na Balkanu s prijateljicama iz Danske i Švedske blijedo me gledaju. Kako i ne bi kad se tamo podrazumijeva da muškarac ide na porodiljsko. O dijeljenju kućnih poslova da i ne govorim.

Zato je uloga žena u odgoju djece, posebno sinova presudna. Mog muža je odgojila jedna izvanredna žena koja je oba sina naučila od malih nogu da kućni poslovi nemaju spolni predznak, i da nisu mali carevi kojima se sve servira pod nos.

Žene ponekad svjesno, ponekad nesvjesno zbog odgoja, utjecaja okoline i sveopće opsjednutosti društva izgledom doprinose i veličanju izgleda kao glavne karakteristike žena.

Trideset jednogodišnja kantautorica Katarína Kubošiová, umjetničkog imena Katarzia, Slovakinja s praškom adresom, u svojim pjesmama često razmatra položaj žena u današnjem svijetu. Nedavno je u jednom razgovoru pričala o složenom odnosu s majkom, glumicom, zbog čije se ljepote i uspjeha dugo osjećala nesigurnom i inferiornom.

”Kad je posjetim stalno mi govori kako sam lijepa. Kažem joj kako to nije bitno i da prestane ljude po tome ocjenjivati. Ona to vjerojatno i ne može razumjeti, jer se cijeli život kretala u okruženju gdje je najvažnije kako žena izgleda. Tako je i u glazbenoj branši. Sve je zasnovano na seksizmu. Jedino što možemo uraditi je boriti se protiv toga, ali ne znam možemo li pobijediti.”

Ono što je u Češkoj svijetla točka, za razliku od susjednih država Slovačke i Poljske u kojima Katolička crkva ima ogromnu ulogu i u sekularnoj sferi, jest to što ovdje ne može proći legislativna zabrana pobačaja ili pokušaj da se ovaj medicinski zahvat oteža. A nije da nisu probali. Vrijedi se boriti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?

> Svi tekstovi ovog autora