Radujte se, narodi!

Ovaj predivni hrvatski božićni napjev dolazi iz pjesmarice ”Napivi bogoljubnih cérkvenih pisamah” napisane 1803. koja nam je dala još neke omiljene tradicijske hrvatske božićne melodije poput ”Svim na zemlji”. Često ponavljam da su hrvatski božićni napjevi toliko lijepi i pjevni da su zaslužili biti dio svjetske kulturne baštine. No, ima jedan problem. Ljude je sve manje briga za svjetsku baštinu. Ne vide dalje od svog dvorišta.

Mnogi moji sunarodnjaci se u zadnje vrijeme ponašaju kao da naslovi ovih pjesama kažu ”Radujte se, Hrvati” i ”Hrvatim na zemlji”. Da se razumijemo, nije to samo hrvatski problem. Vrijeme je takvo da naslovi poput ”Deutsche, die ihr wart verloren”, ”O Come, All Ye British”, ”Joy to America” i ”S nami Bog, razumjejte Srbi” stvarnije odražavaju sentiment velikog dijela naroda nego izvorni naslovi ovih lijepih božićnih pjesama.

U našem dvorištu, najsvježiji primjer je dvorište kuće čija ”božićna” poruka ispisana lampicama glasi ”Znam Da vam Smeta”, aludirajući istaknutim trobojnim incijalima zna se na što. Naravno, uz nezaobilazno prvo bijelo polje svjetlećeg grba.

Hrvati koji pristaju uz Izvorišne osnove Ustava RH u kojima je prvi hrvatski predsjednik napisao da se hrvatska državotvornost očitovala u odlukama ZAVNOH-a ”nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske” mogli bi odgovoriti jednako infantilnom doskočicom poput ”ISUS: Istina Svim Ustašama Smeta.” Ali ja bih radije da razmislimo o dubljem problemu koji leži u pozadini takvog čina.

Kad će Hrvati konačno postati katolici?

Naime, poruka iz tog dvorišta je duboko antikatolička. Izraz katolički, od grčkog katholikos, znači ”univerzalan” ili ”sveopći”. Katolička Crkva je univerzalna, sveopća crkva – crkva koja, slijedeći Isusov nalog (Mt 28,19), po definiciji ”propovijeda vječno evanđelje … svakome narodu i plemenu i jeziku i puku.” (Otk 14, 6 Šarić) i zato se sastoji od ”velikoga mnoštva … iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika” (Otk 7, 9 KS).

Da Isusovi apostoli nisu prihvatili taj Njegov nalog da pozivaju (a izvorna riječ za crkvu – ekklesia – znači upravo ”pozvani”) ljude iz svih naroda da budu Njegovi učenici, Hrvati danas ne bi pjevali prekrasne božićne napjeve. Možda bismo još uvijek prinosili neke žrtvice Perunu.

Istina, nije ni apostolima odmah bilo lako shvatiti univerzalnost Isusove poruke i ideju da Bog sve narode jednako voli i želi u svom kraljevstvu. Trebalo je puno uvjeravanja, pa čak i čudesno viđenje povezano s providnim susretom s rimskim satnikom, da Sv. Petar konačno prestane smatrati ostale narode nečistima poput nečistih ptica i gmazova (Djela apostolska 10), nakon čega ”Petar tada prozbori i reče: ‘Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu’.” (Dj 10, 34.35 KS).

Prošlo je gotovo 2000 godina otkad je Sv. Petar shvatio to temeljno načelo kršćanstva. Koliko će još trebati nama? Kad ćemo shvatiti? Nikad – dokle god se hranimo kakofonijom dnevnopolitičkih glasova (nažalost često i s propovjedaonica) koji nas prozelitiraju za nacionalno kršćanstvo umjesto da o kršćanstvu učimo iz njegovih izvorišnih osnova. Kako je fra Franjo Ninić, koga nam je protekla godina tragično prerano uzela, poručio onima koji se smatraju katolicima: ”Trebali bi se stalno vraćati onomu koji je u temelju i institucije i njihova života: Isusu iz Nazareta.”

Kad će Hrvati konačno čitati Bibliju?

Ali kako se vraćati Isusu ako on danas više ne hoda zemljom kao prije 2000 godina? Sv. Pavao kaže: ”Nemoj reći u srcu svom: Tko će se popeti na nebo – to jest Krista svesti? Ili: Tko će sići u bezdan – to jest izvesti Krista od mrtvih? Nego što veli? Blizu ti je Riječ” (Rim 10,6-8 KS). Nismo pozvani izmišljati vlastite Isuse (bili oni liberalni ili konzervativni) nego ga upoznati iz njegove Riječi. Zato je prevoditelj latinske Vulgate, veliki crkveni otac Jeronim (rodom Ilir, neki tvrde iz međimurske Štrigove) rekao: ”Tko ne poznaje Pismo, ne poznaje Krista.”

Upravo tim citatom, zaključena je 12. 12. 2025. svečanost predstavljanja novog Hrvatskog standardnog prijevoda Biblije, koji novim naraštajima omogućava izvornicima vjeran, a današnjem jeziku razumljiv pristup pisanoj Božjoj Riječi. Još se kralj Tomislav, zajedno s Grgurom Ninskim, prije točno 1100 godina (da, iste godine kad je i zakraljen) borio za bogoslužje na narodnom jeziku, čak došavši u sukob s papom Ivanom X. zbog toga.

To je omogućilo kontinuirano njegovanje glagoljaštva idućih stoljeća, kulminirajući vrlo ranim prijevodima Biblije na hrvatski – prema istraživanjima koja je započeo pokojni fra Tadej Vojnović, već 1521. (Biblija Bernardina Frankopana), čak godinu dana prije nego je Luther izdao Novi zavjet na njemačkom. Nažalost, Bernardinova Biblija nije sačuvana, ali je sačuvan nešto kasniji Novi testament iz 1562./63. kojeg su preveli s tom Biblijom upoznati hrvatski protestantski reformatori Stipan Konzul Istranin i Antun Dalmatin.

I koliko god bila impresivna ta duga povijest vjere i Biblije na narodnom jeziku, što nam vrijedi ako je danas zanemarujemo? Možda bi dobar način obilježavanja 1100 godina Hrvatskog kraljevstva bilo zaista čitati tu Knjigu za koju su prvi prevoditelji na hrvatski riskirali život, suprotstavljajući se politikama Rima, Habsburga i Mletačke inkvizicije, koja je nesmiljenim lovom na distributere i javnim spaljivanjima zaplijenjenih primjeraka naposljetku uspjela ugasiti distribucijsku mrežu Biblijâ na hrvatskom.

Svjetlo istinsko prosvjetljuje svakog čovjeka

No, još jedna zanimljivost je da su ovi hrabri hrvatski bibličari, osim na glagoljici, tiskali Novi zavjet i na ćirilici, goreći od evanđeoske želje da Božju Riječ donesu i slavenskim narodima pod osmanskom okupacijom, a posredno i samim Turcima. Zašto? Jer su ovi hrvatski protestanti zaista čitali i usvajali katolički, odnosno univerzalistički nauk Božje Riječi – ono što slavimo tijekom Božića: ”Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Ivan 1, 9 KS).

Sjetite se toga idući put kad vidite osvjetljeno božićno drvce ili svijeće na adventskom vijencu – ti svjetleći simboli upućuju na Isusa koji je Svjetlo svakog čovjeka. Usput, oba običaja potiču iz njemačkog protestantizma – još jedan podsjetnik na to koliko su hrvatski katolici isprepleteni s drugim narodima, pa i vjerskim tradicijama.

U svjetlu toga iznova vidimo koliko je obmane u duhovno izolacionističkim sintagmama poput ”Bog i Hrvati”, kao da Bog nije s drugim narodima. Na kraju krajeva, čak i kad bi Hrvati bili posebno Božji, sjetite se strašnog izvješća u istom tom Ivanovom proslovu samo dva retka kasnije: ”K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.” (Ivan 1, 11 KS)

Bismo li mi prepoznali i primili Isusa prije 2000 godina?

Lako je biti general poslije bitke – čuditi se Židovima kako nisu prepoznali dolazak Mesije, hladno odbivši primiti u smještaj Mariju u visokoj trudnoći, zbog čega se Kralj svemira rodio u štali. I dok se on odrekao božanskog položaja (Fil 2,6-8), postavši nemoćno novorođenče, židovski vladar Herod ga je pokušao eliminirati u strahu za svoju moć, pritom počinivši masovni pokolj djece u Betlehemu i okolici. Umjesto židovskih vladara, došli su mu se pokloniti stranci s istoka. Zgražamo se nad takvim tretmanom Isusa.

Ali što bismo učinili mi da smo živjeli tada u Judeji? Nije li dvorište ukrašeno za Božić sloganima iz genocidalnog režima upravo težak slučaj neprepoznavanja Božića? Nije li svaka hladnoća i grubost prema došljaku ili siromahu neprepoznavanje Božića? Nije li Isus rekao: ”Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, to ste učinili meni.” (Matej 25, 40 Šarić)? Pa čak i ako smo samo sloganom doveli nekoga do osjećaja da nije jednako vrijedan građanin Lijepe naše ili da čak treba strahovati zbog svog podrijetla. Odražava li to duh božićnog napjeva ”Radujte se, narodi”?

Biblija o etničkom identitetu i domovini

Nemojte me krivo shvatiti da ljubav prema svom narodu, zemlji i podrijetlu smatram lošim. Pa vidite i sami da ne skrivam svoje oduševljenje hrvatskim tradicijskim napjevima, glagoljaštvom i kraljevskom povijesti. Na kraju krajeva, kad govori o novoj zemlji na kraju vremena, posljednje poglavlje Biblije otkriva da na njoj stanuju mnogi narodi, koristeći upravo riječ ethnos (Otkrivenje 22,2). Nije cilj da se izbrišu etničke posebnosti, već da se odreknemo grešne sklonosti da uzdižemo svoj ethnos nad drugima i ponižavamo ih.

Kršćaninu nije zabranjeno voljeti svoju privremenu zemaljsku domovinu, sve dok ostaje svjestan onoga što je rekao Sv. Pavao: ”Ali naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja očekujemo, Gospodina Isusa Krista” (Fil 3, 20 Šarić). Taj identitet pomaže mu da ne učini od privremene domovine idola, čime automatski ulazi u natjecanje s konkurentnim idolima. Tako su funkcionirale poganske religije – imale su lokalne plemenske bogove koji međusobno ratuju.

Zato je, između ostalog, kršćanstvo bilo tako revolucionarno. Prvi put se pojavila religija ”gdje nema Grka ni Židova, obrezanja ni neobrezanja, barbara ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svima Krist” (Kol 3, 11 Šarić), gdje su svi narodi jednaki pred Bogom. A sve je proizašlo iz tog prvog Božića.

Prva božićna pjesma ikad

Kad čitamo biblijsko izvješće o prvoj božićnoj pjesmi ikad – onoj anđeoskoj – riječi ne glase: ”Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir Hrvatima, miljenicima njegovim!” [Ili umetnite bilo koji drugi narod.] Riječi glase: ”Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” (Luka 2,14 KS).

Iz te prve božićne pjesme i hrvatski božićni napjevi crpe svoju univerzalnost:

”Svim na zemlji mir veselje!”

”Svaki narod, čuj, čuj, i s veseljem pristupljuj!”

 ”Radujte se, narodi!” Množina.

Znam da nekima smeta, ali to je duh Božića.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nacionalizam nema ništa s Isusovom porukom
    •  Noć vještica ili Dan reformacije?
    •  Kakav je bio Isusov kulturni rat?
    •  Detuđmanizacija Hrvatske: ne na način na koji smo očekivali
    •  Ako ne znaš što je bilo...

> Svi tekstovi ovog autora