Religijske molitve za mir. Početak ili kraj?

Ako je suditi po raspoloženju mnogih katoličkih biskupa, ono što se dogodilo u Asizu je kraj, a ne početak. Tako njemački katolički biskupi 2008. izdaju nove smjernice kojima zabranjuju “multireligijska slavlja”. Nimalo slučajno. Takva slavlja u međuvremenu pripadaju svakidašnjici u mnogim školama. Jer i tu se situacija dramatično promijenila: unutarcrkveno i međureligijski. Ako su prije u vremenu konfesionalizma postojala samo čisto katolička ili evangelička bogoslužja u školi, njih su u međuvremenu velikim dijelom zamijenile ekumenske službe riječi. One su danas posve razumljivi sastavni dio svakidašnjice.

 

Ali već dugo i u zemljama njemačkoga govornog područja postoje škole s velikim brojem učenica i učenika koji nisu krš­ćani. Primjereno tomu, mnoge ustanove prešle su na organiziranje “multireligijskih slavlja”. Htjelo se da sudionici takvih slavlja zajedno mole i pjevaju. Recitira se iz različitih svetih spisa i religijskih predaja. Svi izgovaraju iste molitve, pjevaju iste pjesme, razmišljaju o istim tekstovima. Napredak, moglo bi se pomisliti, kao što je promjena od konfesionalnih k ekumenskim slavljima u našim školama bio napredak. Dobar znak za uspjelu integraciju, za duhovnu povezanost učenika i nastavnika. Pomislilo bi se!

 

Takvih “multireligijskih slavlja” ne smije više biti. Umjesto toga, u međureligijskom dijalogu treba razlike između židova, krš­ćana i muslimana naglasiti jače nego prije. Jasno: na religijskim slavljima trebaju i ubuduće sudjelovati krš­ćani i nekrš­ćani, rame uz rame. Ali svatko za sebe treba moliti. Oni drugi trebaju u šutnji slušati. Velika nesigurnost, dakle, što se tiče “multireligijskih slavlja”. Ali nikakve dvojbe nema kad je riječ o molitvi pojedinačnih religija u prisutnosti drugih! Zašto ne?

 

Bilo zajedničke bilo odvojene molitve – okupljanja u cilju da se pridonese za više mira i više razumijevanja među ljudima različitih religija, vrijednost su same po sebi. To što danas uopće postoje takva slavlja između krš­ćana i nekrš­ćana u mnogim školama, zajednicama i gradovima, veliki je napredak koji ne bi trebalo umanjivati. Gore bi bilo totalno odbacivanje svakog drugog, potpuno razgraničavanje, molitva s leđima okrenutim prema onima koji drugačije mole

 

Upućuje se na Svjetske dane molitve u Asizu, na koje je 1986. i 2002. predstavnike različitih religija pozvao nitko drugi nego papa Ivan Pavao II. Iz tradicije svake religije recitirane su molitve za mir. Dana 29. listopada 1986. bilo je oko 120 religijskih vođa u 12 delegacija, koji su došli u Asiz, a 24. siječnja 2002. već je bilo oko 300 predstavnika. Politička se situacija u svijetu dramatično zaoštrila. Četiri mjeseca prije, 11. studenoga 2001., došlo je do strašnih terorističkih napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku. U Afganistanu je već bjesnio rat. Činilo se da je neposredno pred nama intervencija SAD-a u Iraku Saddama Husseina. Otada se o toj vrsti molitvenih susreta govori kao o asiškome modelu.

 

Ponajprije treba primijetiti da se u Asizu dogodilo nešto bez presedana u povijesti. I to u dvostrukome smislu. Za razliku od dotadašnjih svjetskih konferencija za mir, u Asizu je sve bilo u posve duhovnoj dimenziji, čime se naglasilo ono što je samo religijama vlastito: molitva, meditacija, post i hodočaš­će. Religije su u određenom smislu mobilizirale svoje vlastite duhovne resurse i forme izražavanja za promicanje svjetskoga mira. One često sežu dublje nego sve političke aktivnosti i pravne odredbe, koliko god ove bile prijeko potrebne. To je jedno. I drugo: za razliku od tradicionalnih svjetskih tjedana molitve nisu se u Asizu više okupljali “samo” krš­ćani, katolici, protestanti i pravoslavni da bi molili za mir u svijetu, već prvi put i predstavnici svih relevantnih religija počevši od prirodnih i plemenskih, preko neteističkih religija, kao što je budizam, do monoteističkih religija knjige židovstva, kršćanstva i islama. Svega toga prije nije bilo.

 

Mjesto susreta bilo je zajedničko, ali molitve nisu bile zajedničke. Nakon papina pozdrava kao domaćina u bazilici Santa Maria degli Angeli, hodočastile su delegacije u grad Asiz i svaka je religija molila svoje molitve na različitim mjestima. Na koncu su se svi skupili na trgu pred Donjom bazilikom, i onda su delegacije, jedna za drugom, izgovarale molitvu, kojoj su drugi pribivali u tišini.

 

No, čemu ovaj separatizam na jednom te istom mjestu? Mislilo se već onda da treba spriječiti opasnost miješanja vjera, hinjenje jedinstva u vjeri, kojeg u stvarnosti nema. Sukladno tome mišljenju bila je i oštra kritika katoličko-tradicionalističke strane već za prvog susreta u Asizu (Asiz I). Krupna predbacivanja postala su glasna da takvi molitveni susreti pospješuju religijski sinkretizam i da je time Katolička crkva faktički odustala od svoga tradicionalnog zahtjeva za apsolutnoš­ću.
Jesu li takvi prigovori opravdani? Posve, reći će neki. Među vjernicima različitih religija ipak zjape ponori. Kako mogu uopće zajedno moliti za mir kad se faktički u vjeri ne prihvaćaju? Ne može se zacijelo tako ponašati kao da više ne postoje nikakve razlike među religijama. Te razlike treba raspraviti ili barem podnositi, ali nikako kroz zajedničke molitve poravnavati! Kako dakle ocijeniti taj cijeli postupak? Potrebno je jedno teološko temeljno razmišljanje.

 

Najprije treba utvrditi sljedeće: bilo zajedničke bilo odvojene molitve – okupljanja s ciljem da se pridonese za više mira i više razumijevanja među ljudima različitih religija, vrijednost su same po sebi. To što danas uopće postoje takva slavlja između krš­ćana i nekrš­ćana u mnogim školama, zajednicama i gradovima, veliki je napredak koji ne bi trebalo umanjivati. Gore bi bilo totalno odbacivanje svakog drugog, potpuno razgraničavanje, molitva s leđima okrenutim prema onima koji drugačije mole. Kad se ljudi različitih religija okupljaju i svi na svoj način mole za mir, pokazuju barem da je čežnja za mirom ukorijenjena u svakoj tradiciji. Jer se na taj način svim sudionicima jednog takvog slavlja pokazuje da nijedna religija nema monopol nad mirom i pomirenjem. Na taj se način mogu otkloniti predrasude, razbiti stereotipi.

 

Treba razmisliti i o ovome: postoje nepomirljive razlike u vjeri među religijama, i molitve nisu “mjesta” teoloških kontroverzi ili umjetnih sinteza. Ono što teološki prethodno nije razjašnjeno, ne može jednostavno biti predmetom zajedničke molitve. Ne mogu se teološke razlike jednostavno odmoliti, molitvom odstraniti. Krš­ćani stoga ne mogu zahtijevati od židova i muslimana da izgovaraju s njima molitve koje sadržavaju trinitarne formule: zazivanje Oca, Sina i Duha.

 

I obrnuto, ne može se od krš­ćana zahtijevati da izgovaraju molitve u kojima se na poseban način naglašava židovsko razumijevanje zakona, islamsko razumijevanje objave ili budistički “credo” (utjecanje Budhi, Dharmi i Sanghi). Kad ljudi različitih religija jedni s drugima mole, onda je to samo izraz zajedničkih uvjerenja. Postoje li takva zajednička uvjerenja? I mogu li ona biti temelj za to da Asiz ne bude kraj, već početak?

 

Jedno od velikih epohalnih dostignuća Drugoga vatikanskog sabora bilo je to da je Crkva nadvladala krive predodžbe o “apsolutnosti” krš­ćanstva i da je zauzela diferencirani odnos prema različitim nekrš­ćanskim religijama. Paušalni govor o “Crkvi” i “nekrš­ćanskim religijama” time je prevladan. Crkva se vidi u različitom odnosu prema ljudima drugih religija: s židovima drukčije, s muslimanima drukčije, s pripadnicima neabrahamskih religija (hinduisti, budisti) opet na drukčiji način.

 

Upravo s obzirom na azijske religije može Sabor kazati: “Katolička crkva ne odbacuje ništa od onoga što je u ovim religijama istinito i sveto.” Stoga “opominje svoju djecu da razborito i s ljubavlju, kroz razgovore i suradnju s predstavnicima drugih religija, svjedočeći krš­ćansku vjeru i krš­ćanski život, priznaju, čuvaju i promiču ona duhovna i moralna dobra kao i one socijalno-kulturalne vrednote koje se kod njih nalaze.”

 

Jedno od velikih epohalnih dostignuća Drugoga vatikanskog sabora bilo je to da je Crkva nadvladala krive predodžbe o “apsolutnosti” krš­ćanstva i da je zauzela diferencirani odnos prema različitim nekrš­ćanskim religijama. Paušalni govor o “Crkvi” i “nekrš­ćanskim religijama” time je prevladan. Crkva se vidi u različitom odnosu prema ljudima drugih religija: s židovima drukčije, s muslimanima drukčije, s pripadnicima neabrahamskih religija (hinduisti, budisti) opet na drukčiji način

 

Još više: S Izraelom, židovskim narodom, na temelju njezina vlastitog svjedočanstva Pisma, Crkva je u posebnom odnosu kao ni s jednom drugom nekrš­ćanskom religijom. Od Sabora za to upotrijebljena ključna kategorija zove se “duhovno povezani”. Božji savez s Izraelom ni nakon Kristova događaja nije opovrgnut. Izrael i Crkva čine jednu posebnu suputničku zajednicu u svjedočenju jednoga Boga, stvoritelja, uzdržavatelja i suca svijeta i čovjeka.

 

Ne isto, ali slično vrijedi i za muslimane. Oni nisu s Crkvom u istom odnosu kao židovi, ali s druge strane nisu ni u istom odnosu kao ljudi iz neabrahamskih religija. Prema jednom od ključnih saborskih tekstova, konstituciji o Crkvi Lumen Gentium, i muslimani imaju vjerska uvjerenja koja dijele s krš­ćanima: vjeru u Boga stvoritelja, uzdržavatelja, suca. Osim toga, i muslimani kao i krš­ćani ispovijedaju Abrahamovu vjeru. I oni se, kako to izričito u saborskom tekstu stoji, preko te vjere klanjaju “s nama” krš­ćanima “jedinome Bogu”. Doslovno u Lumen Gentium (br. 16) stoji: “Božja odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju stvoritelja, među njima posebno muslimane, koji se, ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnomu Bogu, koji će suditi ljude na Sudnji dan.” Tko dakle kao krš­ćanin želi s muslimanima razgovarati o vjeri, može poći od zajedničkih pretpostavki. Ne mora početi od nule. Muslimani vjeruju kao i židovi u jednoga i pravoga Boga, doduše nepotpuno (prema krš­ćanskom samorazumijevanju), ali u mnogim temeljnim crtama u suglasju s krš­ćanima.

 

Papa Benedikt XVI. iz ovih saborskih izjava izvukao je praktične zaključke. Godine 2006. on posjećuje muslimansku zemlju Tursku i susreće u Ankari Bardakoğlua, predsjednika Direkcije za religijske poslove u Turskoj. U svom govoru objašnjava papa programatski: “Slijedeći biblijsku tradiciju, Sabor uči da cjelokupni ljudski rod dijeli zajedničko podrijetlo i zajedničko određenje: Boga, našega stvoritelja i cilj našega zemaljskoga hodočaš­ća. Krš­ćani i muslimani pripadaju obitelji onih koji vjeruju u jednoga Boga, i koji, u skladu sa svojim vlastitim tradicijama, svoje potjecanje svode na Abrahama.

 

Ovo ljudsko i duhovno jedinstvo u našim počecima i u našem određenju izaziva nas na traženje zajedničkoga puta […]. Kao ilustraciju bratskog poštovanja, s kojim krš­ćani i muslimani mogu zajednički raditi, želio bih citirati riječi koje je papa Grgur VII. godine 1076. uputio jednom muslimanskom princu u sjevernoj Africi, koji je s krš­ćanima pod njegovom jurisdikcijom postupao s velikom dobrohotnoš­ću. Papa Grgur govorio je o posebnoj ljubavi koju krš­ćani i muslimani jedni drugima duguju ‘zato što vjeruju u jednoga Boga, iako na različit način i zato što ga slavimo i štujemo svaki dan kao stvoritelja i vladara svijeta’.”

 

Ovo je važan tekst iz više razloga. Papa citira jednoga od svojih prethodnika iz srednjeg vijeka, koji je još prije tisuću godina nedvosmisleno zastupao:
– krš­ćani i muslimani duguju jedni drugima posebnu ljubav. Zašto?
– oni zajednički vjeruju u jednoga Boga, slave i štuju zajedno toga Boga kao stvoritelja i upravitelja svijeta. Ta se vjera razumljivo ostvaruje “na različit način”: za židove se posreduje preko Tore, za krš­ćane preko Isusa Krista, za muslimane preko Kur’ana. Ali i dalje treba držati:
– krš­ćani mogu s muslimanima i židovima zajedno Boga “slaviti i štovati svaki dan kao stvoritelja i upravitelja svijeta”.

 

Nema govora o tome da židovi, krš­ćani i muslimani vjeruju u jednoga “različitog Boga”. Kao da bi Bog, kojega svi zazivaju, za svakog drugog bio nekakav “idol”? Treba držati: Bog Abrahama, Izaka i Jakova je i otac Isusa Krista i Bog proroka Muhameda. Svaka od tri religije zahtijeva samo da se posljednje i najdublje izjave o Božjem biću i djelovanju po mogućnosti što različitije učine. Jedan te isti Bog, različito shvaćen u stvarnosti

 

Pa zar onda tu nisu moguće zajednički izgovarane molitve Bogu kao “stvoritelju i upravitelju svijeta”? Zar bi židovi i muslimani trebali šutjeti kad krš­ćani iznose hvalu Bogu za stvoreni svijet? Nisu li krš­ćani oduvijek izgovarali molitve koje duguju židovstvu i koje do danas dijele sa židovima: psalme? Ne potječe li jedna od središnjih krš­ćanskih molitava, “Oče naš”, od Židova Isusa? I zar ne bi židovi i krš­ćani mogli moliti zajedno “kao Isus”? Ne sadržava li Kur’an – kako to argumentirana istraživanja pokazuju – mnoge slike za Božju stvarateljsku snagu i milosrđe, koje pokazuju upadne paralele s psalmima? Nema govora o tome da židovi, krš­ćani i muslimani vjeruju u jednog “različitog Boga”. Kao da bi Bog, kojega svi zazivaju, za svakog drugog bio nekakav “idol”? Treba držati: Bog Abrahama, Izaka i Jakova je i otac Isusa Krista i Bog proroka Muhameda. Svaka od tri religije zahtijeva samo da se posljednje i najdublje izjave o Božjem biću i djelovanju po mogućnosti što različitije učine. Jedan te isti Bog, različito shvaćen u stvarnosti.

 

Razlike između triju abrahamskih religija neće se poništiti kroz takve molitve. Svatko dapače zadržava svoje vlastito središnje, ako se tako hoće, normativno slavlje: s vlastitim kultom, vlastitim ritualom, s vlastitim vrlo specifičnim molitvama: euharistijsko slavlje, slavlje subote, molitva petkom. Ovdje je po sebi razumljivo da oni drugi koji drugačije vjeruju, ako uopće i to, šuteći sudjeluju.

 

Ali kod izvanrednih slavlja, s posebnim intencijama i koja vrijede za posebnu grupu, odgovornost zahtijeva da se ono što se zajednički vjeruje također zajedno u molitvi pred Bogom iznese: pred Bogom, kojeg svi, židovi, krš­ćani i muslimani, zajedno priznaju kao svemogućeg stvoritelja, milostivog uzdržavatelja i milosrdnog suca svijeta i čovjeka.
Za takva zajednička slavlja nude se prije svega molitve koje mole za Božju snagu u zalaganju za mir kao i za mudrost da se razlike među religijama više promatraju u svjetlu već postojećih zajedničkih crta. To vrijedi i s obzirom na azijske religije. Kako god se u njima “božansko” ili “apsolutno” pojmovno shvaćalo, zašto ne moliti zajedno za snagu razumijevanja i pomirenja ako vjernici svih religija znaju da ona nije njihova vlastita sposobnost i djelo? Zašto u meditaciji ili molitvi zajedno ne moliti za “razboritost i ljubav”, s kojima se prema izjavi Sabora s ljudima drugih religija treba odnositi i čiji izvor nitko sam nije?

 

Godine 2002, na Drugome molitvenom susretu religija u Asizu, potpisan je “Dekalog”. Izjava u deset točaka, na koje se predstavnici religija ubuduće žele obvezati. Ovih “10 zapovijedi” pripadaju početku svakoga budućeg susreta religija. One se zaključuju završnom primjedbom: “Mi, pripadnici različitih religijskih tradicija, nećemo se umoriti u svjedočenju pred cijelim svijetom da se mir i pravednost ne mogu odvojiti jedno od drugoga te da su mir i pravednost jedini put kojim čovječanstvo može hoditi u budućnost ispunjenu nadom. Mi smo uvjereni da se u jednome svijetu – sa sve otvorenijim granicama i sve kraćim udaljenostima, u kojemu su odnosi kroz gustu mrežu komunikacije sve lakši – sigurnost, sloboda i mir mogu zajamčiti ne kroz nasilje, već samo kroz uzajamno povjerenje.”

 

Za ovo međusobno povjerenje moliti i jačati ga, temelj je i cilj takvih molitvenih susreta. “Asiz” je bio dobar početak. On ne smije biti kraj.

 

(S njemačkoga preveo: fra Drago Bojić, Svjetlo riječi, br. 343, listopad 2011.)

> Svi tekstovi ovog autora