Revizionisti i licemjeri

Ako kršćanska vjera kaže da su svi ljudi potomci Adama i Eve, koje je stvorio Bog, da su zbog toga svi ljudi svijeta “braća i sestre”, da je grijeh ljude dijeliti po vjeri i naciji, a posebno na bogate i siromašne, jesu li ljudi koji unatoč tomu to rade – vjernici ili licemjeri?

Koji su to ljudi?

Jesu li to i današnji revizionisti hrvatske povijesti koji nemaju ni najmanju primjedbu na stoljetnu podijeljenost hrvatskog naroda na bogatu manjinu (banovi, feudalci, grofovi i vjerski “dušobrižnici”) i siromašnu većinu (kmetovi i nadničari, ali i katolički i drugi vjernici), a zalažu se za reviziju samo onog dijela hrvatske povijesti kada je hrvatski narod prakticirao suživot s narodima druge nacije i vjere i bio najmanje podijeljen na bogate i siromašne.

Po njima je to bilo vrijeme “Titovog totalitarizma” koji je bio “tamnica hrvatskog naroda”, a Tito najveći neprijatelj Hrvata u cijeloj njihovoj povijesti.

Tita i partizane optužuju da su se za vrijeme Drugog svjetskog rata borili protiv samostalne hrvatske države, a nakon rata onemogućili njeno postojanje. Današnji revizionisti tvrde da je Tito time hrvatskom narodu nanio najveće zlo.

Dok je ona “vjernička država”, da bi bila etnički čista, ubijala ljude druge nacije i vjere i zalagala se za podjelu naroda na bogate i siromašne, “ateistička” država se zalagala, i u velikoj mjeri to realizirala, za suživot ljudi svih nacija i vjera, ali i značajno smanjivanje razlike između bogatih i siromašnih, i u tomu u velikoj mjeri uspjela

Međutim, kada bi se umjesto licemjerja uvažavala istina i stvarni interesi hrvatskog naroda, za Tita bi bilo primjerenije reći da je hrvatskom većinskom narodu pomogao daleko više nego itko drugi.

A što se tiče formiranja samostalne hrvatske države nakon završetka rata ti su izgledi, i pored izjave Pavelićevog simpatizera Alojzija Stepinca “da Hrvatska zaslužuje imati svoju državu”, da nije bilo Tita, bili – ravni nuli.

Što bi se dogodilo da u Drugom svjetskom ratu nije bilo Tita i njegovih partizana?

Nakon poraza Hitlera i njegovog nacifašizma Hrvatska bi sasvim sigurno ostala u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Za Saveznike, pobjednike u tomu ratu, Kraljevina Jugoslavija je bila samo privremeno okupirana država koja činom fašističke okupacije nije prestala postojati.

Njena Vlada je djelovala u izbjeglištvu, nijedna država izvan dometa sila Osovine nije s njom raskinula diplomatske odnose, njena poslanstva diljem svijeta su radila i za vrijeme rata, a kako je Kraljevina Jugoslavija bila uređena kao unitarna država, na njenom teritoriju se bez suglasnosti njenih vlasti nisu mogle uspostavljati nikakve autonomije, a još manje države.

Osim toga, Teheranska konferencija “velike trojice” je donijela odluku da se nakon završenog rata ne dozvoljava opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koju su uspostavile sile Osovine, što znači da bi Hrvatska sasvim sigurno ostala u sastavu Kraljevine Jugoslavije.

Kako bi tada u toj državi prošao hrvatski narod bespredmetno je i spominjati. Naročito ako se ima u vidu kako su se za vrijeme rata Pavelić i njegovi ustaše ponašali prema srpskom narodu u Hrvatskoj.

Dakle, samostalne Hrvatske sasvim sigurno ne bi bilo i da nije bilo Tita i partizana.

A da je, ne daj, Bože, kojim slučajem u tom ratu pobijedio Hitler i njegov nacizam, više ne bi bilo ni Hrvatske ni Hrvata kao nacije, jer se dobro zna što je bio cilj Hitlerovog rata; a za ostvarenje toga cilja su se borili i Pavelić i njegovi ustaše.

Za koji “dom” su to Pavelić i ustaše bili “spremni”?

Tita i partizane optužuju da su se za vrijeme Drugog svjetskog rata borili protiv samostalne hrvatske države, a nakon rata onemogućili njeno postojanje. Današnji revizionisti tvrde da je Tito time hrvatskom narodu nanio najveće zlo

Umjesto te dvije opcije Hrvatska je, zahvaljujući Titu i njegovim partizanima, opstala, vraćeni su joj oni teritoriji koje je Pavelić poklonio Italiji, postala je republika u sastavu sasvim drugačije Jugoslavije, u kojoj je bila samostalnija nego što je danas, a većinski stoljećima ugnjetavani i pljačkani siromašni hrvatski narod je po kvaliteti života doživio svoj povijesni vrhunac.

Je li to bio najveći zločin koji je učinjen hrvatskom narodu?

O tomu današnji revizionisti ne govore, ali su zato izuzetno aktivni i uporni u nabrajanju, nekoliko puta uvećanih, “zločina” koje su Tito i partizani učinili nad onima koji su se, time što su bili na strani fašizma, borili da Hrvatska kao država i hrvatski narod kao nacija – potpuno nestanu.

Istovremeno današnji revizionisti i ne spominju zločine koje su počinili Pavelić i ustaše u suradnji sa svojim “sponzorima” i tko su bile žrtve tih zločina.

Oni su, kao “pravi katolički vjernici”, masovno ubijali ljude, žene i djecu samo zbog toga što su bili druge nacije i druge vjere, a da nikome nikakvo zlo nisu učinili.

Naravno da za bilo kakvo ubijanje ljudi nema opravdanja, ali bi ipak trebalo imati u vidu da su u Drugom svjetskom ratu postojale dvije strane. Jedna koja je neosporno predstavljala čistu katastrofu i veliko zlo za svijet, dakle, neosporno i dokazano negativna strana, a to je – fašizam i oni koji su ga provodili, zastupali ili na bilo koji način pomagali, a to su bili ustaše, njihovi pomagači i istomišljenici.

I druga strana, koja je svijet branila od tog velikog zla za čovječanstvo, dakle, u svijetu bez ikakve dileme dokazano pozitivna strana, a to su bili – svi oni koji su bili na strani antifašizma.

Imajući u vidu te činjenice i neke elemente kao što su pravda i zaštita svijeta od genocida na temelju nacionalne, rasne i vjerske pripadnosti i očite namjere da se to učini, a s druge strane borbu protiv toga zla – onda se ni zločini ne bi trebali baš potpuno izjednačavati.

To najuvjerljivije potvrđuje ono što se danas događa u svijetu. S jedne strane sve češći i sve brutalniji napadi pojedinih islamskih terorističkih grupa ili pojedinaca danas se s pravom tretiraju kao zločini i zločinci i osuđuje ih se za ubijanje njima nepodobnih, u pravilu nevinih i nedužnih ljudi. Ali kada se ubiju pripadnici takve grupe terorista ili pojedinci, to svijetu ne tretira kao zločin unatoč toga što su i pritom ubijeni – ljudi.

A što se tiče žrtava Titovog “totalitarnog sistema” nakon rata, današnji revizionisti ne priznaju da su to uglavnom bile one osobe koje su se i dalje zalagale za onu državu koja bila dio fašizma, a radile na rušenju države koja je provodila suživot svih nacija i vjera, u kojoj je razlika između bogatih i siromašnih bila najmanja, a većinski hrvatski narod imao najpovoljnije uvjete života u cijeloj svojoj povijesti.

Teheranska konferencija “velike trojice” je donijela odluku da se nakon završenog rata ne dozvoljava opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koju su uspostavile sile Osovine, što znači da bi Hrvatska sasvim sigurno ostala u sastavu Kraljevine Jugoslavije

I dalje se ta država optužuje da je bila ateistička, za razliku od one za koju tvrde da je bila prava vjernička država.

Dok je ona “vjernička država”, da bi bila etnički čista, ubijala ljude druge nacije i vjere i zalagala se za podjelu naroda na bogate i siromašne, “ateistička” država se zalagala, i u velikoj mjeri to realizirala, za suživot ljudi svih nacija i vjera, ali i značajno smanjivanje razlike između bogatih i siromašnih, i u tomu u velikoj mjeri uspjela.

Ti i slični događaji su vjerojatno bili razlog što je prvi čovjek Katoličke crkve papa Franjo ovih dana rekao kako narod kaže da je bolje biti ateist nego katolik licemjernog dvostrukog života.

A o tome što imamo u današnjoj “samostalnoj” i “neovisnoj” Hrvatskoj pravu ocjenu je dao čovjek koji je doktorirao teologiju u Beču franjevac Drago Bojić rekavši: “Živimo u vremenu humanih ateista i nehumanih i bezbožnih vjernika”.

    •  Kemoterapija

> Svi tekstovi ovog autora