Romkinja Jana

Potresnu priču o Romkinji Jani doživjela je, ispričala i objavila moja teta Ljubica Filčić, r. Kralj (1933-2025). Dopustite da nešto ukratko kažem o svojoj teti Ljubici. Njezini su roditelji Anton i Antonija Kralj iz Mrzlog Polja i Tomaševca u Hrvatskom Zagorju doselili u Tišinu Kaptolsku pored Siska između dvaju svjetskih ratova. Bili su siromašni poljoprivrednici i dugo su vremena imali samo jednog konja, a kod težih poslova, kao što je oranje, uparivali bi svojega konja s nečijim tko je isto imao samo jednog konja.

U takvim skromnim prilikama odlučili su školovati svoju mlađu kćer Ljubicu, čemu je pripomogla i njezina pet godina starija sestra Anica, moja mama, jer je već počela učiti šivati i mogla je donekle pomoći svojoj sestri i roditeljima. Ljubica je, zajedno s još nekoliko hrabrih iz sela, svaki dan pješačila deset kilometara iz Tišine Kaptolske u sisačku Gimnaziju osam punih godina. Prve joj je nošene cipele poklonio njezin bratić Drago.

Bilo je to u ratno i poratno vrijeme. Znala je ona pričati o raznim doživljajima koji su bili ozbiljniji nego što su djeca u to vrijeme shvaćala.

Pričala je kako su je odveli iz razreda na Udbu. Bila je u osmom razredu gimnazije, nekoliko dana prije velike mature. Bilo je neobično da netko iz Udbe dolazi u školu. U razred je ušao neki drug u uniformi i tražio je imenom i prezimenom. Bilo je to poratno i nestabilno doba, puno sjećanja na nedavne događaje, i još se svašta događalo — bilo je raznih optužbi i odmazda. U zatvor se dospijevalo lako kao državni neprijatelj, i njezini su kolege, kolegice i profesori bili zabrinuti što se to s njom događa. I Ljubica je bila prestrašena. Kad je stigla u Udbu na ispitivanju je saznala da je optužena što posjeduje i čita neobičnu veliku crnu knjigu. Tražilo se objašnjenje.

Kad se malo pribrala, objasnila je da se radi o remek-djelu svjetske književnosti Bibliji, u prijevodu Luje Bakotića. Ubrzo je sve uvjerila u svoje široko obrazovanje, međutim rečeno joj je da se ta literatura ne preporučuje i da ne računa sa stipendijom za daljnje školovanje. I nije imala mogućnosti nastaviti školovanje.

Zanimljivo je da Ljubici nije mogao nabaviti Bibliju svećenik njezine Crkve, pa ju je nabavila od protestanata u Beogradu. Bilo je to više od deset godina prije no što je Katolička Crkva odobrila javnu porabu Svetog pisma na Drugom vatikanskom koncilu i dvadesetak godina prije izdavanja Biblije u izdanju Stvarnosti u Zagrebu 1968. godine. U tom smislu Ljubica je bila ”preteča” Drugog vatikanskog koncila.

Pričala je ona o raznim događajima i prijateljstvima u sisačkoj Gimnaziji, ali žalosnu priču o Romkinji Jani doživljavala je osobito duboko kad god bi je pričala:

Romkinja Jana

”Početkom 1941. godine u Hrvatskoj su proglašeni rasni zakoni koji su trebali osigurati najčišćoj arijskoj rasi vladanje svijetom. Svi su trebali ispuniti obrazac u kojem se izjašnjavalo o rasnoj pripadnosti i arijskom porijeklu.

Međutim, neki stanovnici našega sela Tišine Kaptolske, kraj Siska, nisu trebali ispunjavati takve obrasce, jer za njih se znalo da nisu arijske rase i da nemaju nikakvih prava, čak ni pravo na život.

Na početku našeg sela na Erdelinu u Galovćevoj grabi, na državnom zemljištu, nastanilo se nekoliko obitelji Roma koritara. Podigli su tu svoje šatore i bavili se izradom korita i drvenih posuda od vrbovih debala, u čemu su bili vrlo spretni. Bio im je to glavni izvor prihoda. Usto su skupljali i stare stvari i perje, ali su morali i prositi da bi preživjeli.

Često bi ih okrivljavali za sitne krađe, što je odgovaralo i našim domaćim lopovima. Seljani su se različito odnosili prema njima. Neki su ih uvijek osuđivali i izbjegavali, a bilo je i onih koji su se s njima i sprijateljili.

Jana je bila naša omiljena Romkinja. Često bi obilazila selo i prosila, a znala je i gatati. Nije se ljutila kad nije nešto dobila. U našoj smo joj kući udijelili ponešto od naše sirotinje, a ona bi uvijek zahvalila lijepim osmijehom. Svi smo je voljeli, a naročito mi djeca, jer se činilo da ima uvijek vremena za nas.

Međutim, donošenjem rasnih zakona za njih su nastala posebno teška vremena. Sklonili bi se oni i pobjegli, ali nisu imali kamo.

Svakodnevno su im prijetili i omalovažavali ih. Oni su se nastojali nekako prilagoditi novonastaloj situaciji pa su i svoja imena mijenjali u kršćanska. Zato se i naša Romkinja zvala Jana. Ali ništa nije pomoglo. Učestale su se prijetnje počele ostvarivati.

Sjećam se kad je jedne večeri Jana došla u našu kuću oprostiti se jer su im rekli da će ih idući dan seliti. Mi smo joj ponudili ono što smo imali, ali njoj nije bilo do jela jer je vidno bila uplašena i zabrinuta. Zahvaljivala se za sve što smo joj dali, iako je to bilo jako malo, i za prijateljstvo. Ubrzo smo svi u kući plakali i grlili Janu. Bilo je to jedino što smo mogli. Ja sam bila osmogodišnja djevojčica i nisam znala kako je to opraštanje ozbiljno i sudbonosno.

Idući se dan sve odvijalo izvan sela, jer su i oni živjeli izvan sela. Ništa nije bilo od preseljenja, jer čini se da za njih u Jasenovcu nije bilo mjesta pa su ih odveli u grabu pored šume koju zovemo Brven i tamo pobili. Stariji su govorili da su čuli pucnjeve. Na tome su se mjestu zakapale uginule životinje i ljudi ondje nisu zalazili često.

Bio je to kraj naše Jane, samo jedne od desetina tisuća Roma koji su ubijeni jer nisu bili arijske rase. Istu su sudbinu doživljavali i Židovi i Srbi i svi koji se na bilo koji način nisu uklapali u tadašnji društveni poredak.

Voljela bih sresti Janu o Drugom Kristovom dolasku na Novoj Zemlji gdje nema nepravdi, ratova ni ubijanja.”

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ne smijemo šutjeti na isplanirano zlo u Gazi
    •  Bosanski lonac na hipodromu
    •  Babilonska poruka šefovima Izraela
    •  Trump prijeti vjerskoj slobodi kršćanskim nacionalizmom
    •  Resetiranje povijesti svijeta
    •  Kuda ide naš svijet? Ovisi o nama
    •  Bonhoefferova poruka kršćanima u SAD-u
    •  Lažni mesija Donald Trump
    •  Ima li nade za nedužne žrtve i počinitelje zločina
    •  Iznenađeni nadom

> Svi tekstovi ovog autora