autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Sad znamo kako je bilo Svačiću

AUTOR: Ante Tomić / 02.01.2016.

Napušten od svojih i poražen od Mađara, posljednji hrvatski kralj narodne krvi izdahnuo je na kamenitom planinskom putu. Leži u poderanoj crvenoj uniformi, krvav i bespomoćan, dok se vrane blistavog, ugljenocrnog perja skupljaju oko njega, a jedna lijepa, gotovo gola djevojka, o čijem odnosu s poginulim muškarcem možemo samo pretpostavljati, skanjujući se prilazi iz lijevog ugla.

Reprodukcija ovoga poznatog platna Otona Ivekovića visi u mnogim hrvatskim primaćim sobama, plašeći sitniju djecu.

Kad bi vas netko upitao kako je biti Hrvat, dovoljno je pokazati ovaj prizor junaka koji je pao zbog naše narodne nesloge, hrabrosti i plemenitosti, koji su naposljetku završili kao gozba pticama. Znate i sami, nacionalizam se uglavnom nadahnuje porazom i smrću.

Kad bi vas netko upitao kako je biti Hrvat, dovoljno je pokazati ovaj prizor junaka koji je pao zbog naše narodne nesloge, hrabrosti i plemenitosti, koji su naposljetku završili kao gozba pticama. Znate i sami, nacionalizam se uglavnom nadahnuje porazom i smrću

Dok na zidovima hrvatskih soba vrane kljucaju naše najbolje sinove, u srpskim domovima kosovske djevojke vodom poje umiruće.

Ali, ne bih dulje o ovome, već o nečemu drugome, kako sam se slike “Smrt kralja Petra Svačića na Gvozdu 1097. godine” sjetio prije neki dan dok sam razmišljao o Zoranu Milanoviću.

Iako Zoran Milanović nije, naravno, naš posljednji vladar narodne krvi, već će, upravo suprotno, mnogi reći da je upravo njegovim izbornim porazom okončano mračno doba nenarodne vlasti, ima jedan detalj koji njegov gubitak čini vrlo sličnim Ivekovićevom morbidnom djelu.

Pogledajte samo četiri vrane koje su nasrnule na još svježe, netaknuto tijelo Petra Svačića, pa recite, zar i neki esdepeovci nisu jednako tako poskakali na Milanovića, prije nego se ovaj pravo ohladio? “Ajmo, ajmo, ekipa! Jedite dok je toplo!” zavikao je zadovoljno Ivo Baldasar, zabijajući žuti kljun u političku strvinu predsjednika svoje stranke.

Od Ive Baldasara možete zaista mnogo naučiti o suosjećanju s tuđom nesrećom i o dostojanstvu u porazu. Čovjek je gospodin od glave do pete.

Nemojte mu ipak ozbiljnije zamjeriti. Splitski gradonačelnik svome šefu pošteno, mjerom za mjeru vraća za poniženje otprije nekoliko mjeseci, kad su se sastavljale liste za parlamentarne izbore.

Iako Zoran Milanović nije, naravno, naš posljednji vladar narodne krvi, već će, upravo suprotno, mnogi reći da je upravo njegovim izbornim porazom okončano mračno doba nenarodne vlasti, ima jedan detalj koji njegov gubitak čini vrlo sličnim Ivekovićevom morbidnom djelu

Esdepeovski su mi prijatelji tada zlurado ispričali kako je Baldasar otputovao u glavni grad, smatrajući kako mu pripada ugodna obaveza nositi listu stranke u desetoj izbornoj jedinici, a Milanović ga, uobičajeno pristojan i srdačan, jedva i pogledao.

Ni vodom nije ponudio socijaldemokratskog simpatizera ustaša koji, baš kao i stoperski panj Joe Šimunić, voli tu i tamo pozdraviti našim starim, hrvatskim pozdravom.

Baldasar se, pričaju, vratio u Split ljut kao ris. Ni za omiljeni fažol s kranjskom u Macoli nije imao teka. Jedva je suspregnuo uvrijeđenost i gnjev da okupi novinare i osmjehujući se svojim poznatim, dražesno slaboumnim osmijehom izjavio kako se on, he, he, he, nikad nije mislio kandidirati.

Ma, hajte, molim vas, odmahnuo je bezbrižno, ni da ga kolege mole on, he, he, he, ne bi u Sabor, kraj toliko nagomilanih obaveza na čelu, he, he, grada.

Toliko se jadan smiješio da ga je znoj probio, a zatim su predstavnici medija izašli i on se ponovno namrgodio i sve je otad, trljajući dlanovima, u zamračenoj kancelariji nekršćanski snivao o osveti.

Ali, stvar se oduljila.

Kad se Most definitivno odlučio na koaliciju s HDZ-om. Kad je ono Tomislav Karamarko na Facebook profilu napisao: “Osjećam se divno”, Ivo Baldasar je sam za sebe šapnuo: “I ja isto”

Bili su izbori na kojima se državni parlament rascijepio točno popola, ni lijeva ni desna politička opcija nisu mogle proglasiti pobjedu. I jednima i drugima trebala je potpora nezavisnih zastupnika Mosta. Neću vam prepričavati ono što i sami znate, za našu je priču važno tek da je Ivo Baldasar cijeli proces pregovora vrlo teško podnio.

Srce bi mu prestrašeno preskočilo svaki put kad bi se Božo Petrov razočarao jednima i prišao drugima. Splitski je gradonačelnik gotovo izludio od napetosti. Žderao se od muke da će sve loše završiti i istom se nakon gotovo sedam tjedana sretno nasmiješio.

Kad se Most definitivno odlučio na koaliciju s HDZ-om. Kad je ono Tomislav Karamarko na Facebook profilu napisao: “Osjećam se divno”, Ivo Baldasar je sam za sebe šapnuo: “I ja isto.”

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: