novinarstvo s potpisom
Da bi se objasnilo stanje kršćanstva u Njemačkoj, možete koristiti obilne statističke podatke – ali ću ja za ovu priliku iznijeti samo jednu znakovitu anegdotu o znamenitom samostanu Arnstein (o kojemu sam ne tako davno pisao).
Nastao još u 10. stoljeću na mjestu negdašnjeg keltskog svetišta, Arnstein (”Ptičja stijena”) stoljećima uživa status obaveznog hodočasničkog mjesta. Preskačemo sada detaljnu povijest samostana, idemo na 1919. godinu kada je tamo svoj prostor našao red takozvanih Arnsteinskih otaca – zapravo ogranak Kongregacije presvetih srca Isusa i Marije. Njima je pripadao i hrabri opat Alfons Spix, koji je skončao u logoru Dachau 1942. jer se oglušio o zapovijed Gestapa da ne prima na misu prinudne radnike.
I čija me je sudbina i potaknula da pišem o slavnom samostanu, uz zapažanje da mi u Hrvatskoj ne čuvamo spomen na svećenike stradale od fašizma.
A sad se gordi Arnstein vratio u žižu moje pozornosti zbog jedne neobične situacije, koja valjda govori sve dobro i loše što o Crkvi u Njemačkoj možete saznati.
Dakle, slavni patres su gotovo točno na 100. obljetnicu svog dolaska u samostan s istekom 2018. godine taj samostan morali napustiti. Nitko njih ne tjera, jednostavno njih praktički više nema – tek dva redovnika obitavala su u sablasno praznim prostorijama.
To nije nikakva slučajnost; kršćanski Zapad u cjelini već dugi niz desetljeća bilježi ogroman manjak i u broju vjernika i u broju svećenika. Današnjim je mladima sasvim strana ideja da se opredijele za celibat i zatvoreni život, koliko god se Arnstein dojmio lijepim zdanjem i prekrasnim mjestom.
No, priča ima i zanimljiv nastavak. Biskupija Limburg sada je trebala nekome iznajmiti svoj skupocjeni prostor – i našli su ga među, udahnite duboko, grčkim pravoslavnim monahinjama.
Takvu odluku biskupija sigurno nije donijela tek tako i čovjek na nju može gledati s raznih strana.
Pozitivno je to što Katoličkoj crkvi očito ne smeta suradnja s pravoslavnim redovnicama koje su u medijima pohvaljene zbog svog ekumenskog duha. Moram priznati da me je dosta zasmijala pomisao na sličnu situaciju u nekoj hrvatskoj biskupiji i gotovo da sam nadahnut na pisanje brešanovske komedije o dolasku pravoslavaca u katoličku Mrdušu Donju.
Negativno je što cijelu priču definitivno pokreće i novac, jer se radi o najmu prostora koji se i nije morao iznajmiti.
Na vijest da u samostan dolaze grčke sestre stanovnici su reagirali znatiželjom. ”Hoće li možda prodavati ovdje grčku hranu?”, pitala je jedna mještanka. I to pitanje dosta govori o mentalitetu današnjih sekulariziranih Nijemaca. Njima je dolazak Grkinja naprosto prilika da možda kušaju i neki od znamenitih kulinarskih specijaliteta. Ionako je ovo kraj u kojemu ćete osim turskih pečenjarnica naći i azijske, talijanske, pa čak i hrvatske restorane.
Usput, među nekim seljanima pronio se čak i glas da to nisu Grkinje nego Srpkinje – nema u tome neke zlonamjernosti, samo pokazatelja kako to Nijemcima dođe više-manje isto.
Redovnice nekada i vidim kako kupuju u supermarketu, uhvati me pomalo i želja da im se obratim s Kalimera ili s Dobar dan, pa da onda osobno utvrdim odakle točno dolaze.
Koliko doznajemo, one su zatvorenije od svojih katoličkih prethodnika; možda je tome kriva i jezična barijera (ovaj kraj inače gaji jedan pomalo čudni dijalekt njemačkog kojega nije tako lako naučiti).
Sve je izglednije da s njihovim dolaskom polako zamire organiziranje kulturnih događaja uobičajenih u prošlosti. Narod ovoga kraja na samostan i ne gleda kao na striktno sakralni objekt; u njemu su se organizirali i razni koncerti (uključujući i jazz), izložbe, srednjovjekovne tržnice, čak i prilično paganizirana obilježavanja noći punog Mjeseca.
Tome polako dolazi kraj i vrata samostana ostaju i dalje otvorena samo hodočasnicima koji svrate.
Iz svega ovoga očito je kamo ide Crkva u Njemačkoj (i to se ne odnosi samo na katolike, nego i na luterane, koji su u ovome kraju značajna manjina). Manjak vjernika i vjerojatno još veći manjak svećenika Crkvu polako tjeraju na uzmicanje.
A Crkva sad više gleda kako će sebe financijski namiriti, nego se brinuti o kulturnim i društvenim potrebama stanovnika.
To sada više nije neka Crkva koja može iznjedriti Spixa, sad je to uglavnom jedna poslovna organizacija koja uime slobodnog protoka kapitala iznajmljuje katolički samostan pravoslavcima.
Kao da je sveznajući Google sve ovo shvatio svojim algoritmom. Kad ukucate ”Arnstein patres” u tražilicu, s desne strane otvorit će se i Google Maps s podacima o samostanu. Jedan od linkova ispod slike samostana sasvim nevino, ali precizno i moćno, postavlja pravo pitanje: ”Je li ovo vaša tvrtka?”
Manjak svećenika i redovnika odavno je rak-rana i Crkve u Hrvatskoj. Statistika pokazuje i blagi pad broja vjernika, te puno oštriji pad broja crkvenih vjenčanja. Crkva u Hrvatskoj, za razliku od svoje njemačke sestre, osigurala je konstantan izvor prihoda, tako da pad broja vjernika ne znači ujedno i pad u prihodima od poreza, kako to inače ide u Njemačkoj.
Svejedno, značajni pad broja vjernika značit će i značajni pad i u oblasti financija i u njima podjednako dragoj oblasti političkog utjecaja.
Uskoro će se i hrvatskim samostanima dogoditi da ostanu prazni, ali je jako teško da će npr. Gospićko-senjska biskupija neki od tih samostana iznajmiti svojoj pravoslavnoj braći. Baš kao što mi nećemo, poput Nijemaca, nedostatak radne snage nadoknaditi useljavanjem migranata.
Iz dosadašnje prakse Crkve u Hrvatskoj vidljivo je kako će oni pokušati sebe održati – pojačavanjem političke aktivnosti, pritiska na obrazovanje i svim onim sredstvima koja bi ih mogla učiniti društveno relevantnima.
Oni će sebe i dalje prikazivati jamcem nacionalne opstojnosti, no i takvoj će priči jednom morati doći kraj.
Hrvatska bez mladih – koje zadnjih godina u inozemstvo tjera i društvena atmosfera potaknuta Crkvom – jednostavno više neće biti plodnim tlom za razvoj katoličanstva i bilo kakve religije. Ono što se događa misiji u Irskoj naznaka je i budućih događaja na domaćem terenu – šačica vjernika unutar puno veće zajednice koju Crkva više nimalo ne zanima.
Panični potezi Crkve – poput ”kampova za prave muškarce” kakve pokušava osnovati šatoraški pop Ike (Ajk?) Mandurić – samo su jasan znak da je Crkva itekako svjesna svoje budućnosti i da to pokušava po svaku cijenu izbjeći.
Sudbina samostana Arnstein jedan je od simptoma Crkve koja je odavno izgubila duhovno značenje, pa sada ostaje i bez društvene i kulturne relevantnosti.
U svemu tome Njemačka je možda tek desetljeće-dva udaljena od Hrvatske. Jednoga će dana pomalo priglupi algoritam Googleove umjetne inteligencije postavljati isto pitanje kad budete ukucali Katolička crkva u Hrvatskoj: ”Je li ova tvrtka vaša?” A o cijenama najma raznih prostora već ćemo se lako dogovoriti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.