Sakralno i profano u funkciji ljudskog života u Rijeci

Katedrala sv. Vida jedno je od mjesta koje se uvijek radujem posjetiti kada dođem u Rijeku.

Ta iznimno lijepa građevina, barokna rotunda monumentalnih proporcija, koju su podigli riječki isusovci kao samostansku crkvu (gradnja je otpočela u lipnju 1638. i trajala je, tako stoji u knjigama, uz prekide, stotinu godina, dok je kao uzor poslužila je čuvena venecijanska crkva Santa Maria della Salute) emanira jednu vrst magnetske privlačnosti za oko i um sklon estetici.

U svojoj zaobljenoj, kružnoj savršenosti, taj objekt zrači elegantnom samodostatnošću, pozivajući prolaznika da se zaustavi pred njim – tih, malen i nijem, da samo promatra glave nešto izdignute u vis, k ispupčenju na gornjoj kupoli – da stoji, i da se divi.

Upravo tako viđen čovjek, s leđa, u sitnoj, gotovo pa dječačko-dječjoj krhkosti, s kojom stoji pred golemosti – ili samo nepoznatosti ničeg drugog do li samo stanja vlastita života – onoga što u njemu još predstoji – tako, uvijek su nas učili, ima smisla vidjeti svaku ljudsku egzistenciju.

Za razliku od brojnih parafraza, varijanti i obličja koje je čovjek, na tom intenzivnom, katkada zadivljujućem, no često surovom poprištu zvanom život, prinuđen nositi ili, pak, koje mu se katkada s pravom, no katkada i s potpunom pogreškom, pripisuju…

Tko zna što se je još moglo čuti slušajući ovog odsluženog zatvorenika, s kojim me je, zapravo, spojila jedna tiha i lijepa crkva (prisjećam se sada da njena slika resi poleđinu hrvatske novčanice od 100 kuna), mirotvoračka, čija stamenost netremice promatra jedan burleskni nastup koji, unatoč tome što broji niz improvizacija, u stvari počiva na besprijekornoj istinitosti

No da, katedrala svetog Vida (njen kružni tlocrt, prekriven kupolom, čini je tako osobitom, pa je čovjek, ne slučajno, uspoređuje s drugim znamenitim sakralnim građevinama toga tipa, čuvenim svjetskim rotundama, poput rimskog Panteona, ili krstionice na Piazzi dei Miracoli u Pisi, s crkvom Rotonde u Solunu, crkvom sveti Georgije Rotundo u Sofiji…) – ona u sebi ima nešto enigmatsko, ali i apologetsko, čovjeka suočava s misticizmom postojanja, budi u njemu osjećanje pripadnosti i obrane vjere – ne u bilo kakvom, deklarativnom smislu, već u smislu dubljem i višeznačnom, koji u sebi sjedinjuje osjećanje tajne i začuđenosti, kao i spokojstva, kakvo uvijek rađa susret s lijepim, s harmonijom.

Skrušenost i poniznost što se obično javljaju pri susretu s vjerskim objektima ovdje izostaju – ovdje se radi o nečemu drugome, o tihom mirotvorstvu što ga rađa ovaj impozantan objekt, u srazu sa svojom okolinom – s malim, polukružnim kamenim trgom, pred svojim pročeljem, zajedno s terasom i klupama kafića pored, sa stepenicama kojima se spušta s neke strme gornje uličice, s lukom pod zvonikom kroz kojega se prođe i istoga časa izbije se na bučnu i prometnu, brzu ulicu, koja se spušta od Guvernerove palače k Rječini i kanalu…

Sve zajedno – neobično, tim više, ili još možda ponajviše, jer je u ravni s pročeljem crkve, samo kojih desetak metara iznad, poput nekog izrezanog, pa umetnutog kolaža u tu sliku, riječki zatvor, točnije, njegovo stražnje dvorište.

Baš ondje, kod stražarske kućice, stoji ovoga puta jedan naoružan stražar, dovikuje se s gospodinom koji sjedi i doručkuje pred kafićem, tik do meni tako lijepe, privlačne, crkve.

Tako, posve neplanirano, ulijećem toga jutra u privatne kadrove jednog, čini se, nešto razbarušenijeg života, koji se je baš toga jutra oslobodio zatvorskih veriga.

Ta iznimno lijepa građevina, barokna rotunda monumentalnih proporcija, koju su podigli riječki isusovci kao samostansku crkvu (gradnja je otpočela u lipnju 1638. i trajala je, tako stoji u knjigama, uz prekide, stotinu godina, dok je kao uzor poslužila je čuvena venecijanska crkva Santa Maria della Salute) emanira jednu vrst magnetske privlačnosti za oko i um sklon estetici

Koliko ih je dugo nosio i zbog čega – to ne znam, ali poznato mi je da bivši zatvorenik u visokome stilu rado puši cigarillose i dijeli ih građanima koji s njim žele podijeliti radost novostečene slobode, da savjest voli umirivati geslom koje glasno izvikuje, škropeći njime, kao nekom svojom svetom vodicom, glave prolaznika, a koje glasi – Tko barem jednom u životu nije bio u zatvoru, taj kao da i nije živio…, kao i to, da je netom oslobođeni u prijateljskim odnosima sa zatvorskim čuvarem, s kojim se, uostalom, cijelo vrijeme, iz podnožja lijepe katedrale dovikuje, izlažući mu plan svojih sljedećih poteza, sada kada je konačno na slobodi.

Slušam ga, progovara i o generalnoj ljudskoj situaciji, za koju drži da je problem bez svojega rješenja, jednadžba pred kojom su padale i daleko umnije glave od njegove vlastite, za koju drži da je ipak, dobrim dijelom budalasta…

No napominje, kako je, prema njegovom doživljaju, svaki čovjek domaćin i prijatelj jedne velike budale – sebe samoga, dakako. Kao da sam ovu misao već negdje drugdje čula, ili sam je možda, nekada i sama pomislila…

Tko zna što se je još moglo čuti slušajući ovog odsluženog zatvorenika, s kojim me je, zapravo, spojila jedna tiha i lijepa crkva (prisjećam se sada da njena slika resi poleđinu hrvatske novčanice od 100 kuna), mirotvoračka, čija stamenost netremice promatra jedan burleskni nastup koji, unatoč tome što broji niz improvizacija, u stvari počiva na besprijekornoj istinitosti.

U tom smislu, i iz te vizure, ovaj život, kao zapravo niti bilo koji drugi, nema nimalo – i ni po čemu – nižu cijenu od bilo kog drugog, iako bismo bili skloni nivelirati ga baš po tom principu.

Ali princip vjere – koji je tu, tik do ove zatvorske horizontale, izdignute samo nekoliko katova iznad, to nam izravno – i na ovome mjestu tako neporecivo brani, ostavljajući nas da se u nemoći i nepomičnosti gnječimo u dijeljenjima i hijerarhijama, u nižosti i višosti, zaudarajući pri tom već i sami sebi, poput starih smuđeva u lošem, zagorjelom, već po tisuću puta korištenom ulju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora