San i čežnja – Čvrsta ruka i diktator

Političare, novinare, sociologe i općenito intelektualce ne zabrinjava ”očijukanje” mladih u Hrvatskoj s ustaštvom i autoritarnim državnim poretkom. Što zapravo misle građani i građanke, mladi i publika zrelijih godina, kad uzdignutim šakama pozdravljaju ”svoje” bendove i glazbene idole?

Uzdignuti i ispruženi laktovi i prijeteće stisnute šake – ovakve se scene vide u prijenosima iranskih ili inih bliskoistočnih demonstracija u Iranu, Siriji i u Turskoj, demonstranti sazivaju smrt moćnicima – vinovnici iza demonstracija svugdje su zagriženi starci, vjerske vođe ili njihovi ortaci, političari.

U Zagrebu prošle i ove godine ovakvim gestama mnogi pokazuju oduševljenje prema određenim bendovima i pjevačima koji pjevaju čas o idiličnom rodnom kraju, čas objavljuju bespoštednu borbu povijesnim neprijateljima, čas upućuju pobožne molitve, čas veličaju svoje junake i prijete željeznom rukom neprijateljima, ma gdje god takvi vrebaju.

Stisnute šake jak su i rječit pokazatelj mržnje i borbene odlučnosti da se obračuna s protivnicima. Ljude očito oduševljavaju stisnute šake, koje obećavaju ”politiku čvrstih ruku”. Publika poručuje svijetu da i 2026. godine u Hrvatskoj postoje neprijatelji protiv kojih se moraju oboružati.

U tome čak ni ne prednjače starije generacije, nego mlada publika, između 16. i 30. godine života, koja predstavlja i glavninu gledatelja i slušatelja hrvatskog ”barda” glazbene mješavine politike, veličanja ustaštva i pobožnosti.

Bilo bi zanimljivo saznati kako si tumače tu masu stisnutih šaka uz napjeve sa sadržajima ”malo povijesti, malo politike, mnogo domoljublja i još više molitvi”. Vide li u njima želju masa da aktualne političke garniture svrgnu i zamijene jednim jedinim pravim vladarom, jakim i odlučnim muškarcem?

Iako niz socioloških istraživanja u više zemalja Europske unije gotovo jednoglasno ukazuje na povezanost desničarskih sklonosti i simpatija sa stupnjem obrazovanja, s pripadnošću određenim profesionalnim granama (obrta, zanata, poljoprivrednika, činovništva, intelektualnim ili umjetničkim zanimanjima), u Hrvatskoj publika takvih glazbenih bendova i pjevača ne može se svrstavati u takve kategorije.

Dapače, isti glazbeni ukus provlači se kroz sve slojeve hrvatskoga društva. Razlike između slojeva stanovništva sa solidnim životnim standardima i onih na društvenim marginama, kao i materijalno skromniji građani i građanke dijele zanimanje s imućnijim građanima.

Sociološki standard, po kojem su marginalizirani slojevi društva glavna i ciljna publika protestnih, socijalno i politički kritičkih ”songova”, u Hrvatskoj se jamačno ne bi potvrdio, jer za ”čvrstu ruku” ili snagatora na vrhu države navijaju osobe bez razlika na materijalni standard, na godine starosti ili na njihova zanimanja.

Iako su stisnute šake gomile ljudi znak za uzbunu, oni kojim su uperene šake namijenjene, očito ne prepoznaju opomenu i olako prelaze preko njih. ”To je samo zabava”, ”neka ljudi imaju svoj ventil”, ”neka se ispucaju”, ocjene su koje omalovažavaju kolektivni utjecaj mase na svoju okolinu.

Psihološki učinak parola djeluje šire i dalje od samih takvih krugova, napose na povijesno ugrožene i progonjene manjinske skupine – one su naročito osjetljive na prijetnje i ekstremističke poruke. Autoritarizam, rasizam, nacionalizam i ksenofobija prodrli su u središte društva, iako se mora priznati da mladići i mlađe odrasle osobe sačinjavaju najbrojniju skupinu desničarskih nasilnika i počinitelja nasilnih djela.

Zbog svega toga problem se ne bi smeo podcjenjivati i karakterizirati kao da se radi samo o tipičnom, ”normalnom” mladenačkom buntu, jer je riječ o vrlo jasnim pokazateljima da se usred društva razvijaju klice radikalizma, stvaranja nove hijerarhije u društvu, s izoliranjem ”drugih” – stranaca, ljevičara, ”komunista”, transrodnih osoba…

Čini mi se da odrasli – svi oni na političkim položajima i zaposleni u javnim službama – ne uzimaju dovoljno ozbiljno skrivene poruke takvih masovnih glazbenih priredbi i njihovih glavnih aktera. Mladi Hrvati, ali i dobar broj starijih generacija, očito ne razmišljaju o primljenim porukama i njihovim implikacijama.

Ili su se zasitili liberalne demokracije, ili – još gore – izgubili povjerenje u to da vladajući znaju izaći na kraj sa svim mogućim izazovima i teškoćama. Možda su mi u strahu velike oči – a možda i nisu – stanovništvo kao da žudi za enciklopedijskim ”jakim, junačkim muškarcem”, odnosno za diktatorom.

Hrvatska u tome nije iznimka, nego drži korak s drugim europskim državama, gdje se liberalne demokracije nalaze pred izazovima od desničarskih populista i radikala.

Ankete koje je proveo američki zavod za promicanje odgoja (American Institut for Development Education, AID) u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Nizozemskoj, između 2020. i 2024. godine, pokazuju da je ”diktatura” dominantna politička poruka građana njihovim političkim vođama, jer jedino takva vlast vodi računa o nacionalnom interesu.

Kako zagovornici ”čvrste ruke” zamišljaju ”nacionalne interese”, ostaje uglavnom isto tako neodređeno, kao i profil ”političara čvrste ruke”. Zamišljen je kao dobrodušan ujak, poput Djeda Mraza samo bez poklona, koji samo čeka da ispuni želje naroda. Međutim, narod treba podsjetiti da povijest diktatura govori u prilog tvrdnji da diktatori, prije no što se domognu moći i vlasti, svašta plemenito i dobro obećavaju, a zatim umjesto obećane blagodati šire nasilje, prijetnje i teror.

Doduše, ne malen broj zagovornika ”čvrste ruke” spremni su ”ljubiti čizme”, ako za to mogu uživati u zajamčenoj sigurnosti. Neki bi bili spremni platiti nametnutu cijenu, žrtvovati samopoštovanje i mirnu savjest.

No i to povijest razotkriva. Ljubimci i ljubimice diktatora mogu vrlo lako i brzo pasti u nemilost. Pad iz visine povlaštenih položaja može se dogoditi u tren oka i to vrlo nemilosrdno.

Rezultati anketa ne bacaju baš povoljno svjetlo ni na odgoj u roditeljskom domu, ni na politički odgoj u školi. Definitivno premalo prosvjećuju učenike za to da se diktatori mogu nametati društvima čak solidnih demokracija s višestoljetnim demokratskim tradicijama. Novi autokrat bez imalo srama i obzira gazi ljudska prava i međunarodni pravni poredak. Da su takvi svejedno nekima ideali, nad tom spoznajom treba se zamisliti.

Demokracija kao potporni stup našeg suživota može pružati političku stabilnost, socijalnu koheziju i individualne slobode, kad takve vrijednosti podupiru i nose široki slojevi stanovništva. No u to možemo biti sigurni samo ako ih konstantno podržavamo i njegujemo vrijednosti poput temeljnih ljudskih prava i političkog suodlučivanja. One se ne uspijevaju održavati same od sebe ni u demokratskim sustavima, zbog ljudske bahatosti, lijenosti i kukavičluka.

Trebat će pregršt javnih, državnih mjera i za odrasle i za mladu populaciju da bi se demokratske vrijednosti ponovno usadile i učvrstile. Zato se mora uvjerljivo dokazati da je demokracija jedini poredak koji značajnom broju građana i građanki omogućuje ravnopravno sudjelovanje u javnom, društvenom životu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Katolička stranka je najavljena kao objava rata demokratima
    •  Zavijati s vukovima 
    •  Nadbiskup Kutleša ne razumije nakane ''klečavaca''
    •  Više nego opravdana peticija Sanje Sarnavke
    •  Crkveno učiteljstvo protiv marijanske narodne pobožnosti
    •  Moramo se pobuniti protiv struktura nepravednosti
    •  Deustašizacija – dosljedno ili sa zadrškom?
    •  Mnoštvo teologa u društvu ipak nisu ''inflacija''
    •  Dag Hammarskjöld nas uči kako živjeti vrijedan život
    •  Potpomognuto samoubojstvo - Nema utješnih rješenja

> Svi tekstovi ovog autora