novinarstvo s potpisom
Bero je naslijedio Zoku, Ranko mu je čestitao, i to je sve što je ostalo od drugarica i drugova. Nadimci za odlazak u ilegalu.
Živjet će SDP još četiri godine na Milanovićevom kapitalu respektabilnog broja saborskih zastupnika, iako su već miševi počeli napuštati brod koji tone. Po blijedom i ispraznom nastupnom govoru novog predsjednika Davora Bernardića, u kojem čak ni opća mjesta nisu bila zastupljena, jasno je da SDP neće i ne može biti prava, već tek fingirana oporba.
Bez političke strasti i inteligencije svog prethodnika, pogotovo bez Milanovićeve kockarske ovisnosti da zaigra sam protiv svih ruski rulet kada se stvari otmu kontroli, Bernardić će, okružen antimilanovićevcima i prebjezima koji su već pohitali u pomoć pobjedniku, biti potpuno neopasan suparnik HDZ-u.
Moglo bi se reći da je ovakvim raspletom najviše profitirao Andrej Plenković koji će se pacifikacijom SDP-a moći posvetiti puno opasnijoj unutarkoalicijskoj i unutarstranačkoj oporbi koja mu sve više kezi zube i otkazuje poslušnost što se pokazalo kod skidanja zastupničkog imuniteta Stevi Culeju.
“Briselski ćato” ne treba strepjeti od Bernardića koji teško da bi dobio izbore za gradonačelnika u svom Zagrebu, a kamoli mogao ugroziti HDZ na državnoj razini.
Plenkoviću ostaje i satisfakcija da onaj koji ga je posprdno tako krstio na kraju nije uspio postati ni tiranski ni prištinski ćato pa će se na kraju najvjerojatnije skrasiti kao savjetnik u Croduxu generala Ivana Čermaka gdje se uhljebio i bivši ministar obrane Ante Kotromanović.
Upravo će lokalni izbori sljedeće godine biti najveća kušnja za SDP koji bi mogao izgubiti vlast u svim velikim gradovima, dok je u Rijeci, gdje su im šanse tradicionalno najveće, članstvo na ovim predsjedničkim izborima dalo prednost Ranku Ostojiću.
Koliko god ovu smjenu vlasti u SDP-u pokušavali prikazati kao “festival demokracije” zbog sedmero predsjedničkih kandidata, slab odaziv, jedva iznad 50 posto članstva, pokazuje da ni esdepeovci više ne vjeruju u SDP.
Puko zaklinjanje u jedinstvo i poziv na zbijanje redova samo su prazne parole iza kojih se ne krije nikakav stvarni sadržaj niti uporišna točka koja bi mogla pokrenuti stranku i iščupati je iz letargije u koju je upala.
Bernardić je pobijedio jer je njegova, najbrojnija zagrebačka organizacija, bila i najmotiviranija da glasa upravo za njega, pa je odlučila matematika, ovoga puta bez šalabahtera, a ne nikakvi programi i predizborna kampanja.
Kada je Zoran Milanović prije devet godina odlučio naslijediti Ivicu Račana, imao je neviđenu podršku javnosti koja je u njemu prepoznala ne samo novo lice, već i novi politički sadržaj, pa u konačnici takav feedback nije mogao ostati bez reakcije članstva koje ga je izabralo za predsjednika u konkurenciji znatno etabliranijih i iskusnijih političkih aktera.
Javnost u Bernardiću nije prepoznala alternativu ni Milanoviću, a kamo li Plenkoviću, doživljavajući ga u pravilu kao stranačkog aparatčika i stečajnog upravitelja koji će na Ibleru ugasiti svjetlo. Novinari nemaju potrebu pitati ga bilo što jer su mu odgovori predvidljivi i već žale za Milanovićem koji im je bio sigurna tema dana. I koji jedini ima savjet za svog nasljednika.
Šaraj malo, Bero, šaraj, brate mili!
(Prenosimo s portala Novoga lista).