Sarajevska i vareška kronika, jedan izuzetan roman

Željko Ivanković, “Rat i sjećanje”, Ex libris – Rijeka / Synopsis – Sarajevo, 2016.

(Opaska uredništva: Željko Ivanković je ovim romanom dobio uglednu Nagradu Ksaver Šandor Gjalski za 2016. Čestitamo njemu, uredniku i izdavačima!).

U tradicionalnim medijskim pregledima literature uoči ljetnih odmora, književni kritičar Strahimir Primorac spominje i jedan “upravo tiskani roman”, “Rat i sjećanje” Željka Ivankovića, te navodi kako će ova knjiga možda utjecati na recepciju Ivankovićeva djela u Hrvatskoj, koji je na neki način zapostavljen u odnosu na svoje kolege iz BiH: Jergovića, Lovrenovića, Štiksa, Đikića, Lujanovića…

Sam pisac ovaj roman smatra svojim najambicioznijim projektom, svojevrsnim “magnum opusom”, odnosno u “emocionalnom, intelektualnom i spisateljskom smislu svojom najvažnijom knjigom”.

A Ivanković ih je dosada objavio tridesetak. Po tvrdnjama samog pisca, roman “Rat i sjećanje” nastajao je više od 16 godina i svojim naslovom otvoreno aludira na Tolstojevo remek-djelo “Rat i mir”. Na jednom mjestu pripovjedač to samoironično podcrtava: “Pustite Tolstoja da piše uz svoju malu svijeću.”

U svojoj dnevničkoj knjizi “Hod rubovima svjetova”, Željko Ivanković, propitujući smisao dnevničke proze, koristi izraz Milivoja Solara, o dnevnicima kao “građi za prisjećanje”. Ovim romanom ova teza dobiva na težini, odnosno daje smisao bilo kakvim dnevnicima koji su u konačnici i književna građa.

Sam pisac ovaj roman smatra svojim najambicioznijim projektom, svojevrsnim “magnum opusom”, odnosno u “emocionalnom, intelektualnom i spisateljskom smislu svojom najvažnijom knjigom”

Ivankovićev roman otvara cijeli niz pitanja, od odnosa autobiografskog i fiktivnog, pa do smisla pisanja, pogotovo pisanja u ratu i o ratu, te potvrđuje onu tezu kako je o ratu najbolje pisati s odmakom, “hladne glave”, iako u ovom slučaju ključnu ulogu ima “građa za prisjećanje” napisana “vruće glave”.

Međutim, zadaća pisca je, po Ivankoviću, “ne prenositi taj svijet doslovce, nego ga iznova stvarati, iznova oblikovati”. “Rat i sjećanje” su stoga, među ostalim, i knjiga o pisanju, nešto što književni kritičari vole nazivati “knjigama za pisce”, odnosno knjigama kojima su pisci ciljani čitatelji.

Roman započinje ratom u Sarajevu. Ivanković opisuje kalkulantsko ponašanje bošnjačke intelektualne elite. U prvim otvorenim suprotstavljanjima ratnoj politici Karadžićeva SDS-a sudjeluju isključivo Hrvati: Ivan i Dubravko Lovrenović, Željko Ivanković, Darko Lukić, Miljenko Jergović…

Ivanković piše o šutnji i zbunjenosti te elite.

Podsjećaju pomalo na onog Borgesovog junaka koji misli kako će, ako sklopi oči i zaspi, izbjeći metak, odnosno smrt. Na jednom mjestu ih poredi s Calimerom, zaboravljenim piletom iz crtanih filmova iz sedamdesetih koji se neprestano stoički žalilo na nepravdu.

Tu Ivanković prvenstveno misli na iritantnu šutnju o tragediji Vukovara, o čemu je pisao svojevremeno i Miljenko Jergović iz identične perspektive.

Nakon određenog vremena, nakon što su počeli snažni topnički udari na grad, pripovjedač počinje iz stana u podrum prenositi određene knjige koje tim činom postaju memorabilije.

To je jedna velika tema iz prošlog rata o kojoj su sjajno pisali Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović, a koja se zapravo savršeno uklapa u ovaj diskurs.

Ivankovićev roman otvara cijeli niz pitanja, od odnosa autobiografskog i fiktivnog, pa do smisla pisanja, pogotovo pisanja u ratu i o ratu, te potvrđuje onu tezu kako je o ratu najbolje pisati s odmakom, “hladne glave”, iako u ovom slučaju ključnu ulogu ima “građa za prisjećanje” napisana “vruće glave”

Ivanković u romanu piše i o pisanju dnevničkih zapisa koje marljivo i svakodnevno ažurira. To je u tom trenutku određeni bijeg od stvarnosti i najbolji način da se ostane normalan. Kada vani ljudi ginu kao muhe, pisanje daje onaj prijeko potrebni osjećaj važnosti koji je protuteža ništavilu koje ih okružuje.

Ivankovićev pisac nastavlja raditi na svojim predratnim projektima, što je također jedna vrsta zatvaranja očiju pred stvarnošću, odnosno nadolazećom kataklizmom.

Ovaj roman je istovremeno “sarajevska” i “vareška kronika”. “Rat” pripada sarajevskoj, dok su “sjećanja” isključivo vezana za Ivankovićev rodni Vareš.

Ako napravimo određene usporedbe s Andrićevom “Travničkom hronikom”, koji je kao književnu građu koristio diplomatsku korespodenciju, ovdje su stvari bitno izmijenjene, ostaju pouzdani dnevnički zapisi i nepouzdana sjećanja.

U sarajevskoj opsadi nije postojao određeni period privikavanja na rat kao u nekim drugim dijelovima BiH. Rat je već počeo, a svijest o tome došla je nakon toga. Sarajevo je živjelo binarni “on-off” scenarij, i upravo je opis ovog perioda jedan od najboljih dijelova ovog romana.

Nadalje, u romanu se govori i o ratnom rastakanju predratnog sustava vrijednosti, o agresivnoj islamizaciji koja je zapravo plakatna i koju pripovjedač na jednom mjestu naziva “agresijom jeftinog novovjerja”.

Ne postoji zapravo fenomen koji Ivanković nije na jedan nenametljiv i prirodan način uklopio u svoju “sarajevsku kroniku”.

“Najednom se bosanstvo, kao živa patriotska ideja, počelo pretvarati u privatno vlasništvo Muslimana”, piše Ivanković na jednom mjestu. U knjizi se spominju stvarni likovi: Miljenko Jergović, Manojlo Tomić, Dragan Marjanović, Alija Isaković, Jozo Leutar, Jovan Divjak, te srpski pisci i intelektualci koji su prebjegli na srpsku stranu.

Ovaj roman je istovremeno “sarajevska” i “vareška kronika”. “Rat” pripada sarajevskoj, dok su “sjećanja” isključivo vezana za Ivankovićev rodni Vareš

Iskrsavaju, također, i neki pomalo zaboravljeni likovi, poput Vladimira Srebrova, jednog od najzanimljivijih i najtragičnijih likova iz sarajevskog ratnog pakla, čovjeka s “kišovskom” biografijom, koji je svojim ideološkim lutanjima zatvorio puni krug: od prvog izbora za predratnog predsjednika SDS-a, odakle ga je u posljednji tren potisnuo Radovan Karadžić, pa do logoraša u Karadžićevim logorima. Kratko nakon oslobađanja iz logora, Srebrov je umro. Pretpostavlja se kako su maltretiranja u logoru uvelike utjecala na njegovu smrt.

Piše, zatim, o ratnoj propagandi. Nakon ubojstava i pljački u Varešu nakon što je “pao” (HVO), odnosno “oslobođen” (Armija BiH), Ivanković piše kako “stvarnu razliku među vojskama i zlu koje čine, čini samo razlika u njihovoj stvarnoj vojničkoj snazi”, što je jedna velika istina koju ni danas mnogi ne žele prihvatiti.

“Te se vojske tuku za neki budući grad aveti. Za grad koji je još pred rat bio grad aveti”. Također piše i o sarajevskoj ratnoj mitologiji iznutra, ali hladne glave, tako da je uvid u nju na neki način razotkrivajući. Piše o “krvavim zanokticama” Radovana Karadžića i njegovom “pišanju u krevet” kao o jeftinoj mitologiji koju su domaći novinari kao eksluzivu “prodavali” stranim dopisnicima iz Sarajeva.

Na jedan nenametljiv način Ivanković uklapa u svoju fresku reminiscencije na djetinjstvo, preko priča maloljetnoj kćeri Tamari koju je rat na neki način usmjerio prema ispitivanju vlastitih, odnosno očevih korijena, za što je u mirnodopskom periodu bila potpuno nezainteresirana.

To je uvodu “varešku kroniku” koja je Ivankoviću podjednako važna, ako ne i važnija od one “sarajevske”, i koja polazi od sjećanja, a potom se stapa u jedno s onom “sarajevskom”, ratnom.

Ivankovićev roman je i svojevrsna intimna i obiteljska drama. Pratimo kako se pripovjedačeva obitelj rastače i kako se braća i sestre preko noći nađu na suprotstavljenim stranama.

U središtu drugog dijela romana je priča, što je autobiografski motiv, o braći koji ratuju jedan protiv drugog, jedan u Armiji BiH, drugi u HVO-u. To je na neki način bosanskohercegovački paradigmatski motiv, odnosno povijest koja se ponavlja kao groteska, ali i obiteljska tragedija.

U “vareškoj kronici” pisac piše i o unutarobiteljskim ideološkim podjelama iz Drugog svjetskog rata. U ovom dijelu tema je i sam Vareš, odnosno podsjećanje na Novaka Simića, autora remek-djela “Braća i kumiri”, te na druge znamenite Varešane: Matiju Divkovića, Filipa Lastrića, Ivicu Matića, Boru Stjepanovića, Ignacija Gavrana…

Hladno, distancirano pripovijedanje također je dodatna kvaliteta ove knjige, pogotovo ako je usporedimo s knjigama koje su nastajale bez potrebnog vremenskog odmaka, s nekim kanoniziranim ratnim knjigama, primjerice, kojima je ostrašćenost u jednu ruku i mana i prednost.

Ova knjiga je dosada najeksplicitniji obračun sa sarajevskom ratnom propagandom iznutra, na primjeru “oslobađanja” Vareša, gdje je ta propaganda prikrivala ubijanja i pljačke.

U sarajevskoj opsadi nije postojao određeni period privikavanja na rat kao u nekim drugim dijelovima BiH. Rat je već počeo, a svijest o tome došla je nakon toga. Sarajevo je živjelo binarni “on-off” scenarij, i upravo je opis ovog perioda jedan od najboljih dijelova ovog romana

Armiju BiH je, tako, jedan švedski pukovnik nazvao “gangsterskom bandom”.

Međutim, Ivanković je podjednako “okrutan” i prema Hrvatima koji su svojom politikom i pljačkom doveli Vareš u bezizlaznu poziciju. Tamošnje “hrvatske” političare na jednom mjestu uspoređuje s “njihovim idolom” Antom Pavelićem.

Lišen svih ustručavanja, Ivanković je svoj biblijski bijes sjajno prenio na papir, te to izuzetno poentira, uspoređujući Hrvate i Bošnjake, jednom rečenicom: “Sve je to isti gladni kurac pravio”.

Perfektno komponirana i ujednačena knjiga, bez šavova i vidljivih umetaka koja je ujedno studija o pisanju, obiteljski roman, roman o ratu, sjećanju, ljubavna drama, uz usklađeno preplitanje svih ovih motiva.

Jedan izuzetan roman.

    •  Testamentarni roman

> Svi tekstovi ovog autora