Savršeni dani – Sreća na japanski način

U susret održavanju 32. Ljetnih olimpijskih igara u Tokiju 2021. godine domaćini su zamislili različite sadržaje u glavnome gradu kojima su namjeravali predstaviti svoju zemlju ostatku svijeta i posjetiteljima istovremeno učiniti boravak što ugodnijim iskustvom. Nažalost, u pandemijskim okolnostima Igre su održane pred praznim tribinama tako da je mnogo stvari izvan samog sportskog natjecanja prošlo nezamijećeno.

Jedna od njih bili su javni WC-i koje su projektirali renomirani japanski arhitekti. Domaćinima je taj projekt bio toliko važan da su odlučili pozvati njemačkog redatelja Wima Wendersa kako bi o njemu snimio dokumentarni film kojim bi zabilježio to postignuće. Wenders pojašnjava: ”Radi se o prekrasnom umjetničkom projektu. …To je trebao biti dar gradu Tokiju za otvorenje Olimpijskih igara kojim se namjeravalo iskazati djelić japanske gostoljubivosti. …Igre su potom bile odgođene za sljedeću godinu, a sljedeće godine nitko nije došao. …Ovaj divan društveni i umjetnički projekt prošao je nezamijećeno. Kada su me pozvali rekli su mi: ‘Znamo da voliš Tokio. Znamo da te arhitektura jako zanima. Dođi ovdje i pogledaj te WC-e i možda će te inspirirati za nešto. Mislili smo da bi možda mogao snimiti par dokumentaraca o tim arhitektima i njihovim kreacijama.’ Zato sam došao.”[i]

Wenders ovako opisuje toalete: ”Svi su različiti. …Niti jedan od njih ne nalikuje ijednom drugom toaletu kojega ste ikada ranije vidjeli, a naročito ne onaj s providnim staklom. …Možete vidjeti sve unutra i strah vas je ući jer ne želite da vas svi gledaju dok sjedite na školjci, ali zatim vidite kako netko ulazi u njega i zaključava vrata, a WC potom postaje neproziran. Jednom kada zaključate vrata iznenada se nađete u staklenom kavezu na koji Sunce baca sjenke drveća. Nalazite se usred prirode posve sami. To je prekrasno, civilizirano mjesto.”[ii]

Svjedočivši tome projektu, Wenders je zaključio kako se u pozadini krije priča koji ide puno dalje od samih arhitekata i njihovih građevina: ”Shvatio sam da ne želim snimati dokumentarce o tim WC-ima jer sam uvidio kako se tu radi o nečemu puno važnijem, a to su Japanci i način na koji su se vraćali iz lockdowna i zaposjedali svoj grad nazad. To je bilo vrlo dirljivo. Tada mi je došla ideja; iskoristit ću priliku kako bih ispričao priču.”[iii] 

Kreativni sokovi bili su dobrim dijelom potaknuti razočaravajućim, postpandemijskim iskustvom u Europi i SAD-u. Wenders pojašnjava: ”Očekivalo se da će život nakon pandemije biti veličanstven, da ćemo svi ponešto naučiti i da ćemo svi voditi drugačije živote kako bi naše društvo postalo boljim mjestom. Onda je pandemija završila, a život je bio gori nego ranije – barem u Europi i Americi gdje sam boravio. Činilo se da je osjećaj za zajedničko dobro otišao niz vodu. Stav svatko za sebe prevladavao je više nego ranije. Zatim sam došao u Tokio …i shvatio da su se tamo stvari odvijale drugačije. Osjećaj za zajedničko dobro u Tokiju još uvijek je bio živ. Radilo se o tome da je način na koji su se ljudi tamo izvukli iz pandemije bio vrijedan divljenja; bio je pun poštovanja i pažnje. Na primjer, na kraju zabave pokupili bi sve čikove i svaku bocu i odnijeli smeće doma. Shvatio sam da je to bilo ono čemu sam se nadao i da je to zavrijedilo biti tema mojeg prvog filma nakon pandemije. Bilo mi je jasno da to ne bih trebao snimiti kao dokumentarac, već kao priču.”[iv]

Wenders je priču odlučio ispričati iz perspektive Hirayame, zaposlenika tvrtke The Tokyo Toilet čiji je posao čistiti i održavati javne toalete. Tako iz dana u dan pratimo njegovu rutinu koja započinje buđenjem prije zore, namještanjem futona, zalijevanjem biljaka i navlačenjem radnog kombinezona. Nakon što uđe u svoj mali kombi natrpan svim mogućim instrumentarijem za čišćenje, Hirayama pušta jednu od brojnih kazeta američke i britanske pop glazbe šezdesetih i sedamdesetih godina koje ima u svojoj kolekciji. Kako otkrivamo tijekom filma, on je čovjek od malo riječi tako da izbor pjesama koje sluša u određenom trenutku nije zanemariv. Wenders pojašnjava: ”Smatrali smo da je glazba dio pripovijedanja. S obzirom da ne priča mnogo, glazba govori pomalo umjesto njega. …Ono što svira vrlo je važno. To je bio snažan alat kako bismo ispričali priču i izgradili njegov lik.”[v]

Koji Yakusho, glumac koji je tumačio lik Hirayame, ovako je odgovorio na pitanje je li ta uloga bila naročito izazovna s obzirom na to da u filmu gotovo i nema dijaloga: ”Naravno, riječi su važne, ali mislim da su filmovi najizražajniji u onim trenutcima kada nema riječi. Mislim da su osjećaji koji izviru iz dubine ono što je najvažnije.”[vi]

Zajedno s Hirayamom vozimo se Tokijom od jednog javnog WC-a do drugog. Pri tome svjedočimo kako on poslu pristupa ozbiljno i temeljito. U slučaju da netko u trenutku kada čisti određeni toalet isti treba koristiti, Hirayama se odmah povlači i ispočetka započinje s čišćenjem. U vrijeme pauze za ručak povlači se u park gdje vadi svoj analogni aparat kojim fotografira krošnje drveća nastojeći ovjekovječiti prolazne prizore nastale u igri svjetlosti, grana i lišća. Na japanskom postoji termin komorebi kojim se opisuje upravo taj fenomen izmjenjivanja treperave svjetlosti i sjena nastalih njihanjem lišća na vjetru. Određeni komorebi postoji samo jednom u trenutku kada ga se promatra (ili fotografira), da bi ga već sljedećeg trena zamijenio jedan novi, drugačiji komorebi. U jednoj od rijetkih rečenica koje izgovara u filmu, Hirayama pruža alternativnu definiciju toga fenomena koja istovremeno može poslužiti kao sažetak njegove životne filozofije: ”Sljedeći put je sljedeći put. Sada je sada.”

Yakusho objašnjava kako takav pristup Hirayamu senzibilizira za stvari koje inače ne primjećujemo ili se samo pravimo da ih ne primjećujemo: ”Hirayama na neki način vidi stvari koje drugi uobičajeno ne primjećuju ili se možda samo prave da ih ne primjećuju. Primjer toga jest beskućnik u filmu. Oni ne razgovaraju niti dolaze u interakciju, ali Hirayama ga uistinu vidi dok ostali samo prolaze pored njega i pretvaraju se da ga ne vide.”[vii]

Još jedna rečenica koju Hirayama izgovara jest: ”Ovaj svijet sačinjen je od mnogo različitih svjetova. Neki su povezani, a neki nisu.” Očiti primjer toga jest spomenuti beskućnik koji ima duševnu bolest (vjerojatno shizofreniju) uslijed koje naočigled živi u nekom drugom, samo njemu dostupnom svijetu. Ta rečenica odnosi se, međutim, i na međuodnose slojeva od kojih je satkano naše društvo. Kao čistač WC-a, Hirayama prema vlastitoj opservaciji živi u sasvim različitom svijetu od svoje dobrostojeće sestre. Materijalni kriterij pri tome je samo jedna od varijabli koja određuje koliko se, ako uopće, kružnice tih različitih životnih stilova i pratećih filozofija preklapaju ili ne.

Nakon što završi s radnim danom, Hirayama odlazi jesti u restoran i zatim se opušta u kupelji. Na oba mjesta redovita je mušterija. Kada ima slobodan dan, posjećuje i obližnji bar u koji zalazi zadnjih godina. Iz interakcija u koje stupa s ljudima na tim mjestima očito je kako uživa poštovanje svoje okoline koje kao da se ne temelji samo na površinskoj pristojnosti, već proizlazi iz činjenice da Hirayamini poznanici istinski cijene njegov posao i marljivost.

Kao ritual prije spavanja, Hirayama čita knjigu sve dok ne utone u san. Između svakog dana prikazuje se sekvenca njegovih snova koji su ispunjeni prizorima koje je iskusio prethodnoga dana.

Iz svega ovoga proizlazi pitanje je li Hirayama zadovoljan svojim naoko skučenim, monotonim i skromnim životom? Yakusho daje svoju interpretaciju ne samo iz perspektive glumca koji je tumačio Hirayamin lik, već i kao stanovnik Tokija: ”Rekao bih da novcem u biti možete kupiti bilo što u Tokiju, a opet, vrlo je malo onih koji su zapravo zadovoljni svojim životom tamo. Što se Hirayame tiče, …njegovi dani vrlo su jednostavni; ujutro kupi kavu, navečer popije piće, čita knjigu i on je iznimno zadovoljan. Mislim da će gledatelji biti zavidni spram takvog zadovoljstva i takve ispunjenosti. Tako sam se tijekom snimanja i sam zapitao zašto nisam zadovoljan svojim životom? Možete imati tako malo i biti tako zadovoljni. …Zašto je toliko mnogo ljudi koji umiru nezadovoljni svojim životom? Mislim da je to veliko pitanje koje film postavlja publici.”[viii]

Jedan od mogućih odgovora mogao bi glasiti kako određenom dijelu populacije način života koji se propagira kao poželjan – što god to značilo u određenom trenutku, naprosto ne paše. Iz trenja društvenog narativa s površinom osobnih sklonosti koje s tom pričom nisu kompatibilne proizlazi unutarnji otpor takvom kretanju koji se potom nerijeko manifestira kao ozlojeđenost, zavist, anksioznost i/ili depresija. Je li to neminovno duševno stanje života u suvremenosti ili možda postoji neki alternativni, dugoročno održivi pristup?    

Alain de Botton nudi opciju ”tihoga života” u vezi kojeg najprije nastoji otkloniti predrasude poput one da ”tihi život zvuči kao izbor koji bi jedino poraženi bili skloni hvaliti”. On nastavlja: ”Slavljenje tihoga života sadrži nešto od ekscentričnosti slavljenja toga da pada kiša. Djelomično je tome tako jer su branitelji tihoga života imali tendeciju potjecati iz dijelova društva čija se vjerodostojnost najviše dovodi u pitanje: lijenčina, hipija, bespolsenih i otpuštenih. Drugim riječima, od ljudi za koje se čini kako nikada nisu imali izbora u uređivanju vlastitih života. Čini se da je tihi život nešto što im je nametnuto vlastitom neprilagođenošću.”[ix]

De Botton nastoji razbiti mit kako takvo životno usmjerenje može biti jedino ishod prilika koje su nekoga na to natjerale, a ne suverene odluke pojedinca: ”U ovom trenutku u povijesti toliko smo fiksirani na ideju kako siromaštvo uvijek mora biti nevoljno i prema tome rezultat nedostatka talenta da ne možemo niti zamisliti da bi ono moglo biti ishod slobodnog izbora inteligentne i sposobne osobe utemeljenog na racionalnoj procjeni pozitivnih i negativnih strana. Moguće je da osobe iskreno odluče kako neće uzeti bolje plaćeni posao, kako neće objaviti još jednu knjigu ili kako se neće natjecati za visoku političku funkciju i da to sve učine ne zato što nemaju šanse, već zato što su nakon analize svih posljedica odabrale da neće slijediti taj put.”[x]

U nastavku on opisuje razloge koji bi mogli pretegnuti u korist takve odluke: ”Pred mnogima od nas leži mnoštvo karijernih opcija koje za sobom povlače veliki prestiž. Mogli bismo imati nešto zaista impresivno za odgovoriti onima koji bi nas na zabavi upitali čime se bavimo, ali to nužno ne znači da bismo morali ili trebali slijediti te mogućnosti. Spoznavši stvarnu cijenu koju neke karijere iziskuju, mogli bismo polagano uvidjeti da zapravo nismo voljni platiti danak u zavisti, strahu, obmani i tjeskobi. Naši dani ograničeni su na ovome svijetu. U korist istinskih bogatstava možda bismo mogli dobrovoljno i bez gubitka dostojanstva odabrati da budemo nešto siromašniji i nešto manje poznati.”[xi] Koji bi mogao biti jedan od načina za razvoj istančanosti osjetila uz pomoć kojih će se to skriveno bogatstvo percipirati i cijeniti?

Japanski književnik Haruki Murakami opisuje kako pisci, a možemo uzeti i svi umjetnici, čovjeku kojemu se učini da je njegov život blijed, dosadan i ni po čemu važan otkrivaju neobrađene dragulje koji se u tome životu negdje kriju.[xii] Kako bi približio tu misao, Murakami citira jazz pijanista Theloniusa Monka koji je odgovarao na pitanje kako uspijeva dobiti takav zvuk klavira u svojoj glazbi: ”Pogledajte, na ovome klaviru sve tipke uvijek su jednake – i crne i bijele uvijek su na istome mjestu, ali ako vrlo pažljivo razmišljate o svakoj od njih, onda ćete izvući poseban zvuk koji nikada do sada nitko nije čuo.”[xiii] Murakami pojašnjava kako on riječi koristi na jednak način: ”Riječi su već postojeće, nema niti jedne nove riječi u mojim djelima, ali način kako ih ja otkrivam, kako i gdje ih stavljam i kako i gdje ih rabim dozvoljava da se odjedanputa u mojoj rečenici otvori svjetlost koja obasjava dragulje koji postoje čak i u tom naizgled blijedom i dosadnom životu.”[xiv]

Što nam otkriva posljednja scena filma u kojoj Hirayama, vozeći se u cik zore na posao obasjan suncem i slušajući pjesmu Nine Simone Feeling Good, istovremeno plače i smije se? Je li to manifestacija unutarnjeg previranja između onoga što je bilo, što jest i što je moglo biti? Naziru li se u toj sceni pukotine u fasadi ”savršenoga života”? Trebamo li zamišljati Sizifa sretnim dok započinje još jedan od beskonačnih dana znoja i truda bez opipljivog, trajnog rezultata? Je li njegov monastički, stoički način života samo konstrukt kojim nastoji pobjeći od trauma i razočaranja iz nekog bivšeg života?

Wenders nudi svoju interpretaciju: ”Taj čovjek živi na jedan potpuno opušteni način. Ništa mu ne nedostaje. Što više pratite njegovu rutinu, to više promatrate svijet njegovim očima. On je gospodar svoga vremena i to je ono za čime svi mi žudimo – voljeli bismo biti gospodari svoga vremena. Htjeli bismo da nas različita pomagala koja nam kradu vrijeme umjesto da nam ga daju više i naše vlastite rutine ne proganjaju. On nema ništa od tih pomagala. On čak nema ni televizor. …Pri tome se ne radi o tome da on odbacuje tehnologiju. Radi se o tome da on svodi stvari na suštinu, a suština nikada nije u tehnologiji.”[xv]

Ljepota filma ”Savršeni dani” očituje se u tome što kao gledatelji nismo prinuđeni osjećati se na ovaj ili onaj način u vezi prikaza Hirayamina života. Umjesto toga, film nam osvježavajućom suptilnošću pruža priliku da sami dođemo do zaključaka: ”Hirayama služi kao savršeno zrcalo koje odražava vlastite sklonosti i osjećaje. U filmu ne postoji narator. Ne čujemo Hirayamin unutarnji monolog i on ne pojašnjava svoje postupke ili motivacije. Kao publika ostavljeni smo sami sa stoičkim čistačem WC-a koji polagano vijuga kroz ritualistički život. Posljedično, prepušteni smo da budemo sami s našim mislima i prosudbama. Ukoliko je Hirayama zrcalo, onda način na koji gledate na njegov život nije ništa drugo nego odraz načina na koji promatrate vlastiti život.”[xvi]

_______________________________________

[i] Gagliano, R., PERFECT DAYS – Wim Wenders cures his post-pandemic blues | MUBI Podcast, MUBI, 2024., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=GsY0h0pBzD0, posljednji posjet stranici 5. listopada 2024. 

[ii] Ibid.

[iii] Ibid.

[iv] Ibid.

[v] Wenders, W., Perfect Days: Wim Wenders & Koji Yakusho on That INCREDIBLE Final Shot, Collider Interviews, 2024., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=mEHknI2IiFY, posljednji posjet stranici 6. listopada 2024.

[vi] Power, T., Kōji Yakusho on finding happiness in simplicity, Perfect Days, and working with Wim Wenders, Q with Tom Power, 2024., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=5GliCcgSbA8, posljednji posjet stranici: 6. listopada 2024. 

[vii] Ibid.

[viii] Op. cit. u bilj. 6

[ix] de Botton, A., In Praise of The Quiet Life, The School of Life, 2016., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=npNc5P_66tQ, posljednji posjet stranici 8. listopada 2024.  

[x] Ibid.

[xi] Ibid.

[xii] Baković, Z., Što je klasik? Murakamijevo pismo, HRT, 2024., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=a5Kv3wznRfs&list=PLuEWODEWd3kNT2GcFvUSyYI5FYkN7kTuD, posljednji posjet stranici 9. listopada 2024. 

[xiii] Ibid.

[xiv] Ibid.

[xv] Op. cit. u bilj. 1

[xvi] Perfect Days: The Power of No Mind, Tim Thoughts, 2024., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=nkqxmUj1yRg, posljednji posjet stranici 10. listopada 2024.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (3)

> Svi tekstovi ovog autora