SDP bi trebao ignorirati medije i poslušati – Josipa Broza Tita

Živimo kao da će sto godina biti mir, a pripremajmo se kao da će sutra izbiti rat – te riječi Josipa Broza Tita (zapravo, njegovu parafrazu slične rečenice rimskog cara Augusta Oktavijana) nekako bi dobro došle kao savjet SDP-ovcima da nisu, eto, mrvicu politički nekorektne jer ih je izgovorio bivši jugoslavenski komunistički lider neupitnih dikatorskih skretanja.

No, baš to bi trebali i imati na umu i svi članovi stranke koji će u studenom, u nikad zanimljivijim stranačkim izborima, odlučiti tko će ih povesti u doba poslije Zorana Milanovića. Jer, blisko iskustvo nas uči da se vlade koje slože HDZ i Most mogu raspasti odjednom i na bizaran način, a složi li Andrej Plenković vlast bez Mosta, tek onda će se ona tresti pri svakoj žešćoj zastupničkoj prehladi.

I tako dok se čekaju prvi konkretni porezi novog šefa HDZ-a i gotovo sigurnog budućeg premijera kako bi se moglo ocijeniti kamo i kako vodi HDZ i Hrvatsku, u SDP-u je solidna gužva oko pozicije za volanom.

Živimo kao da će sto godina biti mir, a pripremajmo se kao da će sutra izbiti rat – te riječi Josipa Broza Tita (zapravo, njegovu parafrazu slične rečenice rimskog cara Augusta Oktavijana) nekako bi dobro došle kao savjet SDP-ovcima da nisu, eto, mrvicu politički nekorektne jer ih je izgovorio bivši jugoslavenski komunistički lider neupitnih dikatorskih skretanja

Kampanja je dosad mirna, gotovo drugarska, nitko još nije spomenuo ”vesele vjeverice” ili neku sličnu usporedbu, no ima sasvim dovoljno vremena da se stvari i izrode.

Jedna je stvar, međutim, očito kriva. Osmero (zasad) kandidata i kandidatkinja ne sluša Josipa Broza Tita.

Što s Euroslavijom?

Odnosno, citiranu rečenicu s početka teksta. Stječe se dojam da su svi savršeno pomireni (pa čak i zadovoljni) sa situacijom u kojoj će revitalizirati stranku u četiri godine oporbenog mandata, pa su svima puna usta unutarnje demokratizacije, uvažavanja ideja, reaktiviranja stranačkih stručnih savjeta, dugoročnog uspostavljanja suradnje s nevladinim udrugama, sindikatima…
Ljudi, vi morate imati akcijski plan za dolazak na vlast – brz, provediv i precizan.

Da, točno onakav kakav nije imao, ili ga nije uspio realizirati, Zoran Milanović (i svi vi skupa s njim) kojeg je, čini se, pomalo zateklo spektakularno samorušenje koalicijske vlasti pred sam početak ljeta.

Stavljanje u prvi plan dugoročnih tema o tome što je i što bi trebao biti SDP daje malo, između ostalog, na luzersku poziciju. A to vjerojatno ne želi nitko tko traži glasove od članova stranke, ili uskoro, tko zna, od birača u državi.

Kandidati za Milanovića poslije Milanovića bi, dakle, već sad morali iznositi ideje i rješenja ne samo za SDP nego za Hrvatsku i za (članovi smo, jeste zaboravili) za Europsku uniju, koju se sve češće zbog permanentnih kriza u kojima glavinja posljednjih godina u stranim medijima naziva: Euroslavijom.

Zasad je, međutim, svega toga malo i ništa, no kampanja je još mlada, pa možda nečeg i bude do konačnog okršaja u studenom.

Čini se da kritike o nedostatku socijaldemokracije dolaze najviše od onih koji bi, zapravo, htjeli socijalizam (ne sovjetskog ili samoupravno jugoslavenskog tipa), odnosno stranku koja bi zagovarala politike koje bi bile radikalnije od SDP-ovih

Kane li nacionalizirati banke

U međuvremenu, avaj, kampanji za šefa/šeficu stranke prijete rutinski oteti medijski ”mitovi i legende”, teme koje su u stvarnom svijetu toliko izlišne i samorazumljive da je nevjerojatno da postaju centralnim točkama nečijeg političkog programa.
No, događa se redovno, ne samo u SDP-u, da potpune besmislice imaju puno pravo političkog građanstva. A kad se neke od njih i realiziraju (vidi pod: premijer – stručnjak), e tek onda počinje horor.

Uglavnom, čini se da je jedna od takvih falš-tema već solidno ugrađena u temelje priče o biranju novog čelnika/čelnice SDP-a – povratak te stranke socijaldemokraciji. ”Socijaldemokracija je politička, socijalna i ekonomska ideologija koja podupire ekonomske i društvene intervencije kako bi promovirala društvenu pravdu UNUTAR okvira kapitalističke ekonomije”. Tako kaže Wikipedia.

Samorazumljivo je, jasno, da je socijaldemokracija pokret koji želi izbjeći/popraviti štetu koju tržišni fundamentalizam čini društvu, te da se radi o politici koja je u pravilu na strani slabijih: potrošača, radnika, nacionalnih, spolnih i inih manjina.
E sad – gdje to SDP Zorana Milanovića kardinalno nije zastupao prava slabijih i manjina (i to u uvjetima globalne društvene i ekonomske krize, što sama pravila igre radikalno mijenja) pa da se ta stranka odjednom mora vraćati socijaldemokraciji?
Čini se da kritike o nedostatku socijaldemokracije dolaze najviše od onih koji bi, zapravo, htjeli socijalizam (ne sovjetskog ili samoupravno jugoslavenskog tipa), odnosno stranku koja bi zagovarala politike koje bi bile radikalnije od SDP-ovih.

Što je potpuno legitimno i postojeće po zemljama EU (primjerice, Die Linke u Njemačkoj), samo je pogrešno zvati to socijaldemokracijom.

Stoga je teško objašnjivo zbog čega praktički svi kandidati/kandidatkinje u SDP-u danas spominju povratak socijaldemokraciji, osim ako ne namjeravaju u sebi progutati (onako kako, primjerice, Plenković guta hasanbegovićevštinu) i krajnju ljevicu, pa, recimo, ”nedovoljno socijaldemokratski” zakon o konverziji kredita u francima podebljati – nacionalizacijom banaka.
A vjerojatno ne žele, nego samo ponavljaju medijski nametnutu frazu koja će im se, prije ili kasnije, obiti o glavu.

Socijaldemokrati su u strahu još od 2007. godine kad su, veli legenda, izgubili izbore jer je jedna njihova saborska zastupnica u jednom intervjuu negdje uzgred jednom rekla da vjeronauk ne bi trebao biti u školama

Strah od Crkve

Druga priča je ona o vjeronauku u školama i taj ”mit i legenda” traje već gotovo cijelo desetljeće u ovoj zemlji. Vjeronauku u sekularnoj državi kakvom je vide progresivne snage nije mjesto u školi.

SDP svakako želi biti u tom dijelu društva, no svejedno se prema cijeloj priči odnosi mlitavije nego bivša Kukuriku koalicija prema donošenju Zakona o sportu (jedva ga donijeli u zadnjoj godini mandata).

Minimum minimuma koji bi pristojna država trebala napraviti je da taj tobože izborni predmet postane makar takav – jer kad se vjeronauk ubaci usred satnice, a ne kao prvi ili zadnji sat, jasno je da tu izbora previše i nema.

No, socijaldemokrati su u strahu još od 2007. godine kad su, veli legenda, izgubili izbore jer je jedna njihova saborska zastupnica u jednom intervjuu negdje uzgred jednom rekla da vjeronauk ne bi trebao biti u školama.

Kako je razlika između SDP-a i HDZ-a 2007. godine, kao i sad, bila vrlo mala (pet mandata i cca dva posto glasova), to je plodno tlo za sve moguće špekualcije o tome zašto je netko ”dobio” ili ”izgubio” izbore. Jer, emipirijskog dokaza nema, a razlike su tolike da svako objašnjenje ”igra”.

No, vrijeme straha ispred stava bi nekako trebalo biti gotovo i dobro je da su se kandidati/kandidatkinje za prvu osobu stranke odlučili javno, manje ili više otvoreno, govoriti i o tom pitanju, odnosno još krupnijem – reviziji Vatikanskih ugovora (Bernardić protiv, Picula se nije izjasnio, ostali uglavnom za).

Krunica u školi je, uostalom, svjetonazorski pitanje koje je važno kao i reforma kurikuluma, a teško da je manje važno i od prava seksualnih manjina.

Šutnja oko vjeronauka očito je bila motivirana strahom od reakcije Crkve, no s obzirom na to da je ta institucija zadnjih pet godina izrazito prijateljski nastupala prema SDP-u i Vladi koju su oni vodili, jasno je da s druge strane nema ni jednog razloga za preventivno stiskanje kočnice i pokušaj ostvarivanja sveopće omiljenosti na svjetovnom i sakralnom planu.

Vrijeme straha ispred stava bi nekako trebalo biti gotovo i dobro je da su se kandidati/kandidatkinje za prvu osobu stranke odlučili javno, manje ili više otvoreno govoriti i o tom pitanju, odnosno još krupnijem – reviziji Vatikanskih ugovora (Bernardić protiv, Picula se nije izjasnio, ostali uglavnom za)

Samostalno u poraz

Treći mit i legenda je možda za SDP i najopasniji; onaj o samostalnom izlasku na izbore. Naime, izbore 2007. godine Milanović je izgubio jer nije išao u koaliciju s HNS-om (e, ovo jest matematički dokazivo, jer je HNS dobio preko sedam posto glasova).
Iz toga su nešto i naučili, primjerice, čemu služi D’Hondt i otad na birališta idu u predizbornim koalicijama, što dosad kao strategija nije dovođeno u pitanje.

No, nakon medijskog prekomjernog granatiranja zbog ostvarenih 39 stranačkih mandata većina postmilanovićevskih kandidata sad opet mantra o ”samostalnom izlasku na izbore”. Možda i nije čudno ako se uzme u obzir da su mediji dosta dugo javnost uvjeravali kako je genijalan bio Plenkovićev potez da sam iziđe na izbore, iako su na listama bili i kandidati HSLS-a, Hrasta i HDS-a, no svejedno bi se u toj tragično promašenoj konstrukciji za SDP moglo kriti sjeme budućeg poraza.

Jer, 2007. godine su na izbore išli sami i bili oporba sa 54 mandata. Sad su oporba sa 39, ali su lako mogli biti vlasti i sa 43-44.
Koalicijski odnošaji u ovakvom izbornom sustavu morali bi biti plod duboko promišljenih poteza, pogotovo sa strane najjačih stranaka, a ne tek jahanje vala popularnosti određene teze s naslovnih stranica. Na izborima, uostalom, konačni pobjednik nije onaj tko je dobio najviše glasova ili mandata, nego onaj tko je sastavio vlast. I tko – ništa manje važno – u toj vlasti može provoditi bitan dio vlastitih politika.

Uglavnom, kakva socijaldemokracija, kakav samostalan izlazak, kakav strah od vjeroučitelja – SDP prije svega, odmah, treba jasan i provediv plan za dolazak na vlast i promjenu hrvatskog (i europskog!) društva u skladu s nadolazećim trećim desetljećem 21. stoljeća. Sve ostalo je kikiriki i sirota provincijska predstava.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Milanović je jači od Grabar-Kitarović
    •  Ovako se, dramatično, topila prednost predsjednice
    •  Predsjednicu naprosto nije briga za hrvatsko pravosuđe
    •  Potezi KGK: strah od poraza ili gubitak kontrole?
    •  Može li Dario Hrebak oživjeti HSLS? Kako je počeo – teško
    •  Mrtva djeca, silovane žene i ćirilica. Isplativ Penavin svijet
    •  ''Hrvatska do Kupresa'' nije samo još jedna besmislica KGK
    •  Plenković ide s moćnim adutom – mijenjanjem rasporeda blagdana
    •  Najopasniji protivnik KGK je Škoro, a ne Milanović
    •  HVIDRA previše podsjeća na mržnju s početka 90-ih

> Svi tekstovi ovog autora