Septologija I-II Jona Fossea, djelo koje treba uzeti u obzir

Potrebno je da i na ovome mjestu kažem riječ-dvije o romanu Jona Fossea, ovoga puta o kod nas nedavno objavljenom prijevodu prva dva dijela njegova obimna, sedmotomna djela ”Septologija: Drugo ime” (Naklada Ljevak, 2023., s norveškog preveo Munib Delalić) iako sam detaljnije o tom djelu pisala na jednom drugom mjestu, iz razloga jer smatram da se radi o iznimno vrijednoj literarno umjetničkoj stvari, za koju bi mnogi, kada joj se približe, mogli biti zahvalni.

Srećom, Fosse je u međuvremenu nagrađen i Nobelovom nagradom za književnost, tako da ovo njegovo, među svima, najznačajnije, najimpresivnije djelo, dobiva priliku da zaintrigira mnoge ljudske znatiželje.

Neka i ova mala impresija ovdje – jer nekih se knjiga naša svijest ne uspijeva onako brzo otarasiti kako se zapravo uglavnom najčešće događa, što je, tim više, ipak dokaz njihova pozitivna značaja, radi za slučajno nabasalog čitaoca u istome pravcu…

Fosseov je svijet, razmišljam tako, sazdan od empatije, od osjećanja drugih i njihove boli – za razliku od ovog našeg jurišnog, zahuktalog svijeta, u kojemu se empatija podrazumijeva, ili forsira, ili pak simulira, iz kurtoazije, ili zato jer se i ona razumijeva kao jedan od projekata, kojega treba iznijeti kako valja, jer taj projekt, među brojnim drugima, također garantira put do neke dobiti…

Međutim prava, vrla književnost – a ovdje je srećom nalazimo između korica knjige ”Drugo ime: Septologija I-II”, budi nas, ili vraća – kao što nas vraćaju snažni intimni doživljaji, zbiljskoj osjetilnosti za svijet i čovjeka u njemu – slabog, ranjivog, nesavršenog, ali čovjeka odlučnog u nakani da bude dobar, da radi na svojoj – nazovimo je ”primitivnoj”, ili ”prvotnoj” ljudskoj dobroti.

Ovdje ona – književnost kao takva – zadobiva smisao molitve (dok i junak pripovijesti doslovno i također ”moli”) i čovjekove težnje za očišćenjem od surovosti – nečovječnosti vlastite prirode.

To je roman sav u dirnutosti – junak, odnosno junaci, pripovjedač, promatrač svog i tuđih života, koji su na često neobjašnjiv način isprepleteni, preklapajući tako da se katkada čini da postaju jedno, ili jedno te isto, pripovijeda svoju rastegnutu, usporenu, glazbenu pripovijest iz jedne kao hipnotizirane perspektive, koja čini, jezičnoj vještini pisca zahvaljujući, da se dobiva dojam kao da je sve što se događa u ljudskome životu, i ono ružno i teško također, u stvari čista poezija.

Sve protječe i događa se na zemlji, a da istovremeno imamo osjećaj, udaljujući se od ovoga romana, mijenjajući perspektivu, da bi to moglo, ili da bi jednako tako trebalo biti, da se dešava i na nebu – ili negdje u svemiru…

To je zato, jer piscu, kao i mnogim velikim umjetnicima s drugih polja djelovanja, ovdje uspijeva da uspostavi i održava jednu izvanprostornu i izvanvremensku koordinatu, čija prisutnost sve događaje i postupke, sve misli, boji i nijansira u tom mističnom lebdećem tonalitetu, zbog kojega osjećamo da je sve to, premda pojedini događajni niz koji se tiče određenih konkretnih junaka, u stvari nešto što se tiče svih nas – i to ne samo nas koji smo ovdje i sada na planeti, već ”nas” u jednom znatno proširenijem smislu.

Univerzalnost jezika, ritma i tonaliteta ovog romana, pripovijedanja koje ga čini tako vrijednim, da ga stavlja u niz mnogih drugih, kroz stoljeća potvrđeno značajnih književnih djela ovoga svijeta…

Istina je, vrlo usporeni tijek teksta ovoga romana može povremeno djelovati kao nešto što nam bez određenog razloga oduzima vrijeme – ne treba posustajati, stvar se brzo mijenja, a djelo svoj krajnji domet ostvaruje uvijek u široj perspektivi – potrebno je čak, kao kod promatranja platna nekog velikog, ogromnog slikarskog platna, da se malo i vremenski i fizički udaljimo od njega – tek tada nas, u nekoj gotovo pa zaboravnoj distanci, roman ”Drugo ime” ponovno, kao odnekud sam od sebe, udara po glavi, govoreći nam kako ne treba da ga zaboravimo, neovisno od osobne volje nastavljajući da u nama djeluje, rovari po našoj svijesti, ili tek tada, s tom distancom, djelujući kako treba, u svojoj pravoj snazi i mjeri, koje tek tada rade poput hijeroglifa, poput drevnih zidnih slika, utisnutih u moždanu koru sjećanja…

Sada, iz daljine, s distance, sjedeći za stolom nekog grčkog restorana u Beču, gdje ispijam dobru talijansku kavu marke Bristot, a uokolo mene se vrzmaju konobari i konobarice, među kojima ih je mnogo koji govore moj jezik, što mi sve stvara dojam kako čovjek tek kada napusti svoju zemlju dobiva ponovnu šansu da se ne osjeti strancem u svijetu, jer je biti izvan katkada prijatnije negoli biti unutra, što su opet pitanja zbiljskih, širih doživljaja prostora i vremena, i čovjekova bivanja u svemu, u pauzi ovdje između nekih predavanja, razmišljam o ovoj Fosseovoj knjizi, kao o nečemu što se urezalo u svijest poput nekih umjetničkih slika, primjerice, Picassove ”Guernice” – gdje su potezi čvrsti i jasni, ostavljaju taman trag na svjetlijoj podlozi, i to ne naravno samo zbog nadahnuća cijele izvedbe, koja jest čudesna i monumentalna, već, jednakom mjerom, i zbog onoga što stoji u pozadini, iz čega djelo izvire, a što se najčešće naziva ”namjera” ili nakana – a za što se pak vjeruje da se prostim okom i uvidom ne vidi, dok u stvari boji djelo u određenu nijansu, suštinski ga određuje u njegovoj najdubljoj, skrovitoj biti.

Pošto je jedan od čovjekovih prirodnih, pomalo stidnih, ali često razumljivih poriva, da poput psa stražnjim nogama brže-bolje zakopava u pijesak, u ovom našem ljudskom svijetu, djela koja u njemu – sasvim pogrešnim doživljajem i shvaćanjima, bude osjećanje inferiornosti, umjesto da ih uči doživljavati kao besplatno pogonsko gorivo za vlastiti život i napredak, ja ovo podvostručeno, ako ne i utrostručeno prisjećanje na roman ”Drugo ime” Jona Fossea, nasuprot ovom sramnom porivu zatrpavanja stražnjim nogama, još jednom puštam da, poput nekog balona, proleti ovim našim duhovnim prostorčićem, jer me je ono samo, na jedan način, to zamolilo, šapćući mi nešto na uho onog nedavnog popodneva, u onoj bečkoj kavani, u stvari – preciznije, grčkom restoranu u Beču.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora