novinarstvo s potpisom
Samoubojstvo S. P. u haškoj sudnici pred televizijskim kamerama televizije nije moglo a da ne izazove šok i nevjericu te razne, uglavnom neprimjerene, usporedbe: austrijski dnevnik Die Krone, list malog formata (gdje se priprostiji građani smiju ispucati i tom se slobodom izdašno koriste) objavio je odmah usporedbu iz povijesti – sa samoubojstvom Reichsfeldmaršala Hermanna Goeringa, Hitlerovog izabranog nasljednika. Kao i svaka usporedba, šepa i ova: Goering, naime, nije popio otrov u sudnici, coram publico, nego u svojoj ćeliji.
Goering bi za koji sat ionako bio obješen; on je smrt tek preduhitrio. Druge (njemačke) novine komentirale su haško samoubojstvo naslovom ”Ein starker Abgang” – ”Silan odlazak” (parafrazirajući naslov socijalne drame autora filma Michaela Verhoevena ”Ein unheimlich starker Abgang”).
Ni filmski ”odlazak” glavne junakinje ne podudara se sa tragičnim događajem u sudnici u Den Haagu (u filmu se optuženoj glavnoj junakinji, ubojici svojeg dečka, pojavljuje Deus ex machina koji s njom odleprša iz sudnice preko krovova Regensburga).
Osuđenik u Den Haagu nema spasonosne nadnaravne intervencije. Njegov je odlazak radikalna demonstracija da svoju sudbinu uzme u svoje ruke, a ne da se prepusti sudu, možda s ciljem da suce natjera na razmišljanje uz grižnje savjesti.
Inoslav Bešker je opisao primjere samoubojstava drugih haških uznika (Jutarnji list, 30. 11. 2017. ”Svjetonazor određuje kako će netko shvatiti čin samoubojstva“), te je upozorio kako je ”netočno… materijalno i etički pogrešno, dragovoljno ispijanje otrova usporediti sa Sokratovim činom”).
Sokratovo ispijanje bilo je – upozorava Inoslav Bešker – kazna koju je diktirao tadašnji sud, a ja bih dodala i ovaj primjer: i svilena vrpca što ju je sultan Mehmed IV. poslao svom velikom veziru Kara Mustafi značila je zapovijed da se ubije.
Hitler je feldmaršalu Erwinu Rommelu, jednom od svojih najuspješnijih generala, poslao zahtjev da počini samoubojstvo kako ne bi osramotio Fuehrera zbog upletenosti u urotu protiv njega.
Izlet u povijest prominentnih samoubojica pokazuje kako svaka usporedba haškog suicida s povijesnim primjerima ”šepa”. Haški osuđenik poslao je svijetu snažnu poruku koja će, bez sumnje, nadaleko odjekivati – no razgolitimo li je do jezgre, teško da će moći bilo koga uvjeriti u nevinost onoga koji tu poruku šalje i prosvjed protiv nepravde – preteški su dokazi snimke i izjave svjedoka u prilog krivice i odgovornosti.
Sram i očaj zbog nepopravljivo teškog grijeha su, po Matejevom evanđelju, Judu, jednoga od Isusova učenika, natjerali na samoubojstvo: shvativši da je ”izdao pravednika” (v. Mt, 27,5), Juda je posegnuo za konopcem, iako mu je Isus – prema predaji – pružio šansu da se još na vrijeme predomisli i odustane od svoje odluke da oda njegovo boravište budućim krvnicima (u knjizi ”Djela apostola” postoji drugačija verzija, također narativna, nehistorijska – no bit je i u toj verziji očaj i pomanjkanja vjere u oprost i pomirbu).
Sasvim drugačije su odjekivale vijesti o samospaljivanju budističkih monaha u Sajgonu 1963. godine u znak protesta protiv tlačenja budističkog stanovništva Vijetnama, kao i samospaljivanje praškog studenta Jana Palacha (1948.-1969.) 16. 1. 1969. u Pragu u znak prosvjeda protiv okupacije Čehoslovačke od strane vojski Varšavskog pakta.
Jan Palach je postao simbolom; njegov je prosvjed bio žrtva čista i lišena svakog osobnog interesa, gesta nemoći i krik zapomaganja, uzaludan na izgled: Okupatori se nisu dali impresionirati, a Česi i Slovaci su se nakon kratkog otpora dali slomiti i poništili su započete reforme liberaliziranja društva.
No, mjesec dana nakon Palacha spalio se, s istim motivom, student Jan Zajíc, na istome mjestu, a dva mjeseca iza toga, u travnju, Evžen Plocek u češkom gradu Jihlava. I u Poljskoj su se studenti spaljivali prosvjedujući protiv poljske vlade koja je svoje vojnike poslala kao okupatore u Čehoslovačku. Njihova samospaljivanja nisu utjecala na povratak represije u zemlji, štoviše – komunističke su vlasti zatajile sve te žrtve. Da je Baršunasta revolucija zakašnjeli plod njihove žrtve – to je (ne)historijska interpretacija; izravna povezanost događaja 1989. godine sa studentima-samoubojicama ne može se argumentirati.
Iz literature o osobama koje ostaju iza samoubojica i koje moraju naučiti živjeti s osjećajima krivice i suodgovornosti (čak i kad objektivno ne snose nikakvu krivnju, pa nisu ni mogle utjecati) saznajemo da one ne uspijevaju prijeći preko saznanja da je netko dobrovoljno ”presjekao” povezanost s njima. One tu smrt doživljavaju kao silan udarac, nezasluženo tešku kaznu, kao nepopravljivu uvredu.
Ispijanje otrova u haaškoj sudnici nije bilo tumačeno kao radikalno kajanje zbog shvaćanja da je počinio zločin, nego naprotiv, kao krajnje očajni protest protiv rada Međunarodnog suda u Haagu. Nije shvatio da mu se ne sudi zato što je kao general predvodio borbu vojnika protiv neprijateljskih vojnika, nego zato što su kao vojnici počinili ratne zločine kršeći Ženevsku konvenciju: ustrijelili zarobljenika, protjerali civile, uništili i spalili sela, dopustili masovna silovanja i sami sudjelovali u njima i zato što su izdavali zapovijedi da snajperi pucaju u civile.
Hektični, obezglavljeni aktivizam hrvatskih političara koji su izrekli ”nevladinim” medijima i stranim novinarima govori u prilog, s jedne strane, potpunog nerazumijevanja svrhe i naravi haškog suda: ICTY ne sudi zemljama, nego pojedincima, premda je teško potpuno isključiti (geo)politički aspekt – jer će svaki haški sudac imati pred sobom svoju sliku rata na Balkanu i balkanskom mentalitetu.
Moglo bi se misliti i da sve njih peče savjest jer – što su ozbiljni komentatori primijetili – nisu se baš pretrgli raditi u korist optuženih. Iz neznanja, nestručnosti ili aljkavosti? Tko to zna.
S druge strane, a što je još važnije: državni vrh – svi odreda: pravnici, politolozi, diplomati…. – naprosto ne uspijeva shvatiti složenu istinu: oni koji su pomagali i spašavali istovremeno su i ubijali, mučili, uništavali (i u obrani svoje zemlje, u zaštiti svojega naroda moguće je ogresti u zločin; tvrdnja da ”Hrvatska nije bila agresor nego da je učinila najviše za preživljavanje i opstanak države Bosne i Hercegovine” ignorira tu antagonističku logiku rata).
Teolog zna – odnosno mora znati i ne smije zaboraviti, poglavito ne u takvim prilikama – da čovjek nije ”otvorena knjiga, nego biće proturječno” (po Jeanu Paulu). Crkva, koja mora po svojoj dužnosti naučavati da je samoubojstvo težak grijeh, prvo protiv samog sebe, zatim protiv svoje sredine i naposljetku protiv Boga (vidi ”Katehizam Katoličke Crkve”, KKC, 2280-2283 i 2325), reagirala je ovaj put primjereno decentno – ne govoreći ni o krivici ni o nevinosti (nekoliko notornih moralista želimo ovaj put ignorirati).
Prethodnoj nemilosrdnoj praksi da se samoubojici uskrati crkveni sprovod i grob među ”dobrim kršćanima” – samoubojice su se pokapale izvan zidina groblja (kao i nepokrštena nedonoščad) k – umovalo je oskudno psihološko znanje.
Pod dojmom konkretne sudbine moralna osuda samoubojstva ispada apstrakcijom. Tko na moral gleda kao na sustav ocjenjivanja, na ljestvicu kvalifikacija neumoljivo će ocjenjivati i (o)kvalificirati ne obazirući se na konkretne situacije; nesporno se dosljedno držeći principa, prouzročit će ”opustošenje morala” (Rüdiger Bittner: ”Verwüstung durch Moral”).
Samoubojičina sredina, obitelj, znanci, ratni drugovi… moraju se pomiriti s tim da je on vjerovao kako se nije ogriješio o ratno pravo i o čovječnost te da se nije htio pomiriti s tim da pravosuđe o tome drugačije misli.
On se služio svojim razumom, te je radije žrtvovao život nego prihvatio krivicu u koju subjektivno nije vjerovao.
Nije prihvatio argument kojim Katolička Crkva zabranjuje samoubojstvo: čovjek si nije život sam dao, nego ga je kao dar dobio od Boga, i zato nije na čovjeku da si oduzme život.
Zašto čovjek zapravo ne smije raspolagati darom? Takav argument vjere ne mora biti uvjerljiv i nekoga doista ne uvjerava. Nije točno da je Bog svijet uredio tako da iz svake nevolje ima izlaza. Moguće je vjerovati u Boga, u besmrtnu dušu i vječni život načelno, a ipak određenu situaciju prihvatiti kao nerješivu, nepodnošljivu, bezizlaznu.
Upravo teolog mora prihvatiti da ljudski život ima trenutke tragike i senzibilizirati se za krize u kojima pojedinac osjeća sebe samoga, napuštenog i od Boga.
Schopenhauer je polemizirao s optimizmom kršćanstva zbog kojeg Crkva osuđuje samoubojstvo kako sama ne bi bila osuđena od samoubojica.