autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sinod SPC-a ”kanonizira” Milorada Vučelića

AUTOR: Mirko Mlakar / 10.10.2021.
Mirko Mlakar

Mirko Mlakar

Sedmoga listopada 2021. (četvrtak), u obraćanju na uručenju Ordena Svetog Save drugog stupnja Miloradu Vučeliću, glavnom i odgovornom uredniku beogradskoga dnevnika Večernje novosti, srpski patrijarh Porfirije Perić rekao je da je Vučelić u suradnji prije svega s (na svečanosti u Patrijaršiji nazočnim) bačkim episkopom Irinejem (Bulovićem) organizirao ”serijal koji se zvao ‘Bukvar pravoslavlja’ i koji je zaista to i u praksi, kasnije se pokazalo, i bio”, te koji nimalo nije izgubio na snazi i aktuelnosti.

”Bukvar pravoslavlja” počeo se snimati prije 30 godina, a osim episkopa Irineja, u seriji se pojavljuju i vladike Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić i Artemije Radosavljević (poslije ne samo razvlašten nego i izopćen), ”duhovna čeda” arhimandrita Justina Popovića, zasigurno najznačajnijeg teologa Srpske Pravoslavne Crkve.

Veliki broj od čak 130 (po nekim izvorima 150) epizoda ”Bukvara pravoslavlja”, kojega je prva klapa pala u srpnju 1991., snimio je sadašnji patrijarh, u to doba još iguman manastira Kovilj. U seriji, koju Radio-televizija Vojvodine od svibnja reprizira, nastupaju i drugi tadašnji jeromonasi koji su postali vladike.

”Bukvar pravoslavlja” bilo je prvo veliko pojavljivanje srpskoga pravoslavlja na državnoj dalekovidnici u Srbiji, a i šire. No Orden Svetog Save nije dodijeljen ekipi tadašnje Televizije Novi Sad koja je tu nizanku realizirala. Dakle, najviše SPC-ovo odlikovanje nije priznanje grupi ili većem kolektivu, kao što su ga dobili manastir Krušedol, Arhiv Srbije, Valjevska gimnazija ili Telekom Srbija.

Prema svemu sudeći, ovakvo opredjeljivanje vrha SPC-a za Vučelića, svojevrsna ”kanonizacija” njegova, više-manje dušmanskog tipa ”novinarskog profesionalizma” i upitne ”afirmacije hrišćanskih vrednosti i vrlina” teško da neće biti zapamćeni u velikom dijelu imalo kritičke javnosti u Crkvi i izvan nje

U odluci Svetog arhijerejskog sinoda navodi se da se, na prijedlog Njegove Svetosti, Vučeliću ”dodeljuje visoko odlikovanje Srpske Pravoslavne Crkve, orden Svetog Save drugog reda, za višegodišnju uspešnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”.

Odnosno, kako patrijarh reče u pozdravu: ”Čast mi je da vas, gospodine Vučeliću, pozdravim ovde, u domu srpskih patrijaraha, povodom uručenja ordena Svetog Save odlukom Svetog Arhijerejskog Sinoda, a zbog svega što ste tokom više decenija činili za svoju i za našu Crkvu, pre svega jer ste otvarili [= otvarali] vrata i dali prostora našoj Crkvi da izađe iz svojevrsnog getoa u odnosu na javnost u našoj zemlji” i šire.

Patrijarh je rekao i da, dok je Vučelić bio direktor novosadske i beogradske radiotelevizije, ”ne samo da ste otvorili vrata nego ste dali i trudili se da mi iz Crkve imamo apsolutno sve mogućnosti da sa malih ekrana govorimo o svojoj veri kao da govorimo iz samoga hrama”.

Vučelić – kojega Njegova Svetost u kratkom obraćanju dva puta navodi kao ”otvaratelja vrata” – 1991. godine postao je generalni direktor RTV Novi Sad, a od 1992. do 1995. godine bio je generalni direktor Radiotelevizije Srbije. Na ta(kva) mjesta nije mogao doći bez prethodnoga sudjelovanja u slobodnim izvedbama partijsko-državnih zadataka. Primjerice, Vučelić je u svibnju 1989. u magazinu Duga lamentirao o tome kako se ”poslednjih decenija vrši sistematska i sistematična eksploatacija Srbije”.

Crkva ima pravo na svoja mjerila, svakako njoj i uopće društvu (javnosti) jest važno da se – poslije desetljeća prešućivanja ili svođenja na kulturnu baštinu (bez bitne vjerske, bogočovječanske dimenzije) – pojavila na državnoj televiziji, došla u priliku slobodno se obraćati (naj)široj publici.

Ali, ako zbog ničega drugog, a ono zato što Sveti arhijerejski sinod među tri utemeljenja priznanja Vučeliću spominje i ”novinarski profesionalizam”, valja podsjetiti da se na ”Bukvaru pravoslavlja” radilo u doba koje se i u novinarskoj početnici mora označiti kao doba mraka u najutjecajnijim srbijanskim medijima. To je bilo doba (i) Vučelićeva mraka.

U siječnju 1993. godine, u priopćenjima nekoliko partija i sindikalnih organizacija (Demokratska stranka, Građanski savez, Nezavisni sindikat Večernjih novosti, Nezavisni sindikat RTB) ”odluka rukovodstva RTV Srbije da 1.500 zaposlenih pošalje na prinudne odmore, od kojih je nekima zabranjen i ulazak u zgradu RTV, osuđena je kao nezakonita i kao ‘čistka nepodobnih”’ (S. Kovačević i P. Dajić, ”Hronologija jugoslovenske krize 1942-1993. godina”, Beograd, 1994., str. 152).

Podrobnije o tome obračunu s profesionalizmom i zastrašivanju profesionalaca, pisao je, primjerice, (sad pokojni) novinar Uroš Komlenović u tekstu ”Velika čistka”.

Vučelić je krio zbilju (i onu o SPC-u!) te stvarao slike stvarnosti po političko-medijskom tipiku (pravilniku) agresivnog vladajućeg sustava.

Ako zbog ničega drugog, a ono zato što Sveti arhijerejski sinod među tri utemeljenja priznanja Vučeliću spominje i ”novinarski profesionalizam”, valja podsjetiti da se na ”Bukvaru pravoslavlja” radilo u doba koje se i u novinarskoj početnici mora označiti kao doba mraka u najutjecajnijim srbijanskim medijima. To je bilo doba (i) Vučelićeva mraka

Dok je bio na čelu nacionalne televizije i progonio novinare, Vučelić je postavljen i na čelo zastupničkog kluba Socijalističke partije Srbije u srbijanskom parlamentu. Kako stoji u njegovoj službenoj biografiji, ”na ovoj funkciji zalagao se za odbranu srpskih nacionalnih interesa u uslovima njihove opšte ugroženosti ratovima koji su vođeni na prostorima bivše Jugoslavije”.

U lipnju 1992., sa željom da se bez opasnih konzekvencija (u) javnosti govori o ”beščašću mnogih dosadašnjih prononsiranih zaštitnika ‘narodnih interesa”’, bez obzira na to s koje strane oni dolazili, teatrologinja Mirjana Miočinović je na jednom od skupova protumiloševićevskoga i antiratnog Beogradskog kruga za Vučelića rekla da je ”gebelsovska figura i jedan od bogova rata” (Mirjana Miočinović, ”Nemoć očiglednog: prvi i drugi deo”, Beograd, 2014., str. 72).

Književnik Filip David je u Autografu napisao da Vučelićevo direktorovanje ”pamti se kao vreme najžešće ratne propagande, kao vreme širenja netolerancije i otvorenih poziva na etničku mržnju”, o čemu postoje mnogi dokumenti, uključujući snimke Vučelićevih ”zapaljivih” komentara u TV dnevniku.

”Ne samo po ‘komandnoj odgovornosti’ nego i po ličnom učešću u prljavoj kampanji raspirivanja ratnog požara Milorad Vučelić je svakako najistaknutija ličnost ratnog miloševićevskog novinarstva”, smatra David; jedan od RTS-ovih kreativaca koji je zbog Vučelića bio na belom hlebu.

”Među Vučelićevim moćnim zaštitnicima nalazile su se različite ličnosti, od Miloševića do Đinđića, od Dobrice Ćosića do ljudi iz vrha tajnih službi. Do današnjeg dana održala se čvrsta veza srpske visoke politike, obaveštajnih službi, medija i kriminala. U takvoj situaciji, osobe poput Milorada Vučelića umesto da odgovaraju za ono što su učinili ostaju nedodirljivi prkoseći elementarnoj pravdi, čuvajući svoj status tobožnjih patriota”, pisao je David u navedenom tekstu pod naslovom ”Nedodirljivi”.

Sedam godina poslije Davidova teksta na Autografu, Vučelićev status nedodirljivosti Arhijerejski sinod SPC-a ovjerio je Ordenom Svetog Save. Sada je i patrijarh zapravo postao Vučelićev protektor.

Prema svemu sudeći, ovakvo opredjeljivanje vrha SPC-a za Vučelića, svojevrsna ”kanonizacija” njegova, više-manje dušmanskog tipa ”novinarskog profesionalizma” i upitne ”afirmacije hrišćanskih vrednosti i vrlina” teško da neće biti zapamćeni u velikom dijelu imalo kritičke javnosti u Crkvi i izvan nje.

U pretpostavljenome postupku provjere Vučelićeva lika i djela, patrijarh i drugi članovi Sinoda zasigurno se nisu osvrtali na ocjene Miočinović i Davida, dvoje prononsiranih drugosrbijanaca, te Vremena i drugih kroničnih kritičara ovoga ili onoga režima.

Sinod je prije odluke mogao pogledati iskaze Cvijetina Milivojevića, uglednoga novinara i stručnjaka za odnose s javnošću koji nije drugosrbijanac, i drugih sudionika emisije ”Milorad Vučelić – dežurni istomišljenik”, dijela ”Junaka doba zlog”, dokumentarne serije autorskog tima na čelu sa Slavišom Lekićem.

Za Vučelića je, što se tiče poznavanja pravoslavlja i novinarskog poštenja, primjerice, (pokojni) Ejub Štitkovac bio ako ne svemirski brod, a ono nevidljivi helikopter

Među ostalim, zanimljivo je kako je Vučelić krsnu slavu (svetog Jovana) počeo slaviti 1991. godine i da su mu na prvoj slavi gostovali Radovan Karadžić, Brana Crnčević i Dobrica Ćosić.

U obraćanju ordenodobitniku i drugim gostima, Njegova Svetost se osvrnuo i na medijsko prezentiranje Crkve. Mnogi nezlonamjerni ljudi nemaju mnogo informacija i znanja iz života Crkve, a ”daju sebi za pravo” tumačiti što je priroda, bit i poslanje Crkve. A ”znamo mi to dobro da postoje i oni koji najblaže rečeno nemaju dobru volju, a opet uz odsustvo elementarnog poznavanja Crkve” pokušavaju da ”predstave Crkvu javnosti, podrazumeva se, slikom koja je daleko od onoga što Crkva po sebi jeste”.

Patrijarh je nakon toga progovorio o Vučeliću kao otvaratelju vrata, da Crkva na televiziji sama govori o vjeri, te se stvara slika da je Vučelić – kojemu je Sinod odao priznanje i za ”novinarski profesionalizam” – antiteza (ne)zlonamjernima koji nemaju informacije i znanja o Crkvi.

A za Vučelića je, što se tiče poznavanja pravoslavlja i novinarskog poštenja, primjerice, (pokojni) Ejub Štitkovac bio ako ne svemirski brod, a ono nevidljivi helikopter.

Daleko od toga da svi poglavari moraju govoriti isto kao i njihovi prethodnici, ali s Perićevim superlativima glede Vučelića zacijelo se ne bi baš složio njegov patrijaraški predšasnik Pavle Stojčević.

”Bukvar pravoslavlja” snimljen je s blagoslovom patrijarha Pavla, koji se i pojavljuje u nekoliko epizoda. S druge strane, u vrijeme kad je ”Olujom” oslobođen teritorij ”RSK” i kad se trebalo baviti prihvatom izbjeglica; ”patrijarh je uputio pismo direktoru RTS-a Miloradu Vučeliću u kome ga je kritikovao zbog programa koji se vrte i pored sveopšte nesreće” (R. Radić, ”Crkva u politici i politika u Crkvi”, u: O. Milosavljević, R. Radić i O. Savić, ”Srpska elita”, 2. izdanje, Beograd, 2001., str. 42).

Osim za novinarsku profesionalnost, Vučeliću je najviše crkveno odličje uručeno i ”za višegodišnju uspešnu saradnju” (Sinod) odnosno ”zbog svega što ste tokom više decenija činili za svoju i za našu Crkvu” (patrijarh).

Vjerojatno se misli i na božićni intervju koji vladika Irinej već tradicionalno daje Pečatu, Vučelićevu nacionalno prenapregnutom tjedniku.

U posljednjem od razgovora, vladika Irinej Bulović za Vučelića kaže ”moj verni višedecenijski prijatelj i sabesednik”.

Nerežimski novinar s iskustvom preživljavanja u Srbiji prve polovice devedesetih godina XX. stoljeća sigurno će reći da je to, Vučelićevo udarno vrijeme, poglavito bilo doba razapinjanja novinarske profesionalnosti

Možda razvoj prijateljstva najzornije pokazuje prostor posvećen intervjuu. Onaj objavljen krajem prosinca 2008. imao je malo više od 4.000 riječi;narastao je na oko 5.500 riječi; a u posljednjem, navedenom slučaju, onome s kraja 2020., razgovor zauzima više od 10.000 riječi, tj. 36 kartica teksta.

Pretpostavljam da je patrijarh Porfirije, kao arhijerej Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, prihvatio sugestiju utjecajnoga novosadskog vladike Irineja, svojega ”duhovnog oca”. No je li patrijarh trebao reći da ”mogao bih još mnogo toga da kažem na ime zahvalnosti i pohvale Vama lično u kontekstu svega što mi kao Crkva doživljavamo da smo zajedno sa Vama postigli, ali evo sa ovih nekoliko reči ja Vam još jedamput čestitam i smatram ovo priznanje kao apel da istinskom energijom i mladačkom snagom koja ne zavisi od uzrasta, nego je plod našeg odnosa sa Bogom, nastavimo i dalje svi zajedno da svedočimo Hrista raspetog i vaskrslog koji je početak i kraj i smisao postojanja svakoga od nas pojedinačno, ali i čitavog ljudskog roda i čitavog sveta sve tvorevine”?

Lauda Vučeliću u istoj rečenici s Isusom Kristom?! Vjernik bi vjerojatno zaključio da su nedokučivi putovi Gospodnji, a u ovom slučaju i Njegove Svetosti.

Nerežimski novinar s iskustvom preživljavanja u Srbiji prve polovice devedesetih godina XX. stoljeća sigurno će reći da je to, Vučelićevo udarno vrijeme, poglavito bilo doba razapinjanja novinarske profesionalnosti. Koja, zahvaljujući i ”ordenizaciji” Vučelića, a što je svojevrsna ”kanonizacija” izvornoga i aktualnog, podmlađenog ”vučelizma”, i dalje iščekuje pročišćavanje i razvoj, da ne kažem ”uskrsnuće”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Ukrajina: Pomicanje Božića i promicanje zabrana
     U potrazi za pravoslavnim Titom, Naserom i Nehruom
     Europa nije ”zaboravila” rat, teško će i periferija
     Srpski patrijarh i Crnogorci zavolješe se javno?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija