Skandalozan skup Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo

Velimir Visković piše gluposti o meni (kada me uspoređuje s Tomislavom Tomaševićem): ”Njegova evolucija prema ekološkoj ljevici bila je postupna i očito ne tako traumatična, više personalni rast nego pilselovski prijelom, obilježen radikalnim obiteljskim raskidom”.

Ne postoji ”pilselovski prijelom” niti postoji ”radikalni obiteljski raskid”. Proces dug 40 godina opisan je u ”Argentinskom romanu”. Ali, badava pisanje i knjiga i stotine autobiografskih članaka te davanje brojnih intervjua.

U svakom slučaju, prema Viskovićevom mišljenju, ”velikom” leksikografu, kod mene nije bilo nikakvog ”personalnog rasta”, već se dogodio ”prijelom”.

Kako se obraniti od ovih uvreda, od ovakvog ponižavanja, od ovakvog nekulturnog Viskovićevog ponašanja?

Postoji jedan način, osim da se to raskrinka i raščisti, a to ide tako da se zahladi odnos, koji nije bio osobit, ali je postojao barem na nekoj simboličnoj razini, na tom istom Facebooku na kojem Visković vrijeđa i piše idiotski o meni. A odnos se može zahladiti, što sam, naravno, učinio tako što se lika makne s popisa onih koji imaju pravo pristupa mom FB zidu.

Poznavao sam druga Miku Tripala. Zajedno smo osnovali HHO. Intenzivno smo surađivali dok nije morao napustiti članstvo. U potpunosti sam siguran da mu ne bi bilo drago da se na skupu Centra pozove za govornika i pokrovitelja osobu koja veliča ratne zločince (HVO-a) i koja negira pravomoćne presude Haškog tribunala – Zorana Milanovića. Ja vas zaista ne razumijem i mislim da ste napravili gadnu, po mom mišljenju, teško oprostivu grešku

Jesam li ovo napisao jer sam sujetna osoba? Ne, ne smatram se sujetnom osobom. Moj ego je pod kontrolom i ne divlja.

Ovo sam naveo isključivo zbog toga što Visković niječe da se meni dogodio neki unutarnji proces, pače, neki ”personalni rast”. I upravo zahvaljujući tom personalnom rastu od više desetljeća ja sam početkom 1993. mogao biti prepoznat kao netko tko bi se trebao naći među osnivačima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i, ne samo to, nego postati i njegovim prvim tajnikom, pa članom Izvršnog odbora, pa zamjenikom predsjednika…

Ali ovo nije povijest o onim kvalitetnim, prvim godinama HHO-a, već svjedočanstvo o jednom personalnom rastu: od mladića koji je već u 16. godini života (bilo je to godine 1978., kako svjedočim na početku mog ”Argentinskog romana”) sebe morao konfrontirati sa sljedećom istinom koju mi je u Buenos Airesu rekao jedan isusovac, kolega pape Franje: ”Ne možeš, Drago, od ponedjeljka do petka biti argentinski ljevičar i aktivist za ljudska prava, a vikendom biti hrvatski fašist” do čovjeka koji grli Srbe i sve ljude oko sebe ako ih se treba, riječima teologije oslobođenja, ”skinuti s križa”.

Proces koji Velimir Visković negira, započet 1978., imao je svoju kulminaciju u mjesecima nakon ”Oluje” ili, preciznije, kada smo u veljači 1996. u selu Komić kod Udbine pronašli i sahranili najstariju žrtvu postolujnih ratnih zločina Hrvata nad Srbima, Savu Lavrnić (93), odnosno njen kostur koji je bio vezan žicom za kostura njena sina i bačen ispred njihove zapaljene kuće, ali se nastavlja.

Nastavlja se na više načina, ali i tako što sam odlučio doktorirati na Pravoslavnom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beogradu i što uskoro pokrećem jedan, nadam se, vrlo važan ekumenski projekt.

A taj se proces, taj personalni rast, obogatio na način što sam HHO suosnovao i s Mikom Tripalom i što sam tih prvih godina (sve dok Tripalo nije napustio članstvo jer je postao čelnik stranke ASH) imao priliku rasti uz Tripala, Slobodana Budaka, Dafinku Večerinu i druge ljude koji su znali što je pravo, a što je zločin.

Da nije bilo tog rasta ne bih, uostalom, bio primljen u članstvo Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, ali, ovo je poanta današnje kolumne, da nije bilo osobnog rasta ne bih znao što je dobro, a što je zlo. Ne bih to znao ni kao građanin, ni kao novinar, ni kao teolog.

A pošto je bilo osobnog rasta i pošto razlikujem dobro i zlo ja sam prošlog četvrtka bio sposoban napustiti članstvo Centra Miko Tripalo.

Učinio sam to ovim riječima:

”Poštovani/e,

Vi očito imate jedno sasvim drugačije gledanje na kulturu ljudskih prava i na to što bi trebala biti pravna država nego što ga imam ja.

Poznavao sam druga Miku Tripala. Zajedno smo osnovali HHO. Intenzivno smo surađivali dok nije morao napustiti članstvo. U potpunosti sam siguran da mu ne bi bilo drago da se na skupu Centra pozove za govornika i pokrovitelja osobu koja veliča ratne zločince (HVO-a) i koja negira pravomoćne presude Haškog tribunala – Zorana Milanovića.

Ja vas zaista ne razumijem i mislim da ste napravili gadnu, po mom mišljenju, teško oprostivu grešku.

Vi ste si umislili da ste važni i moćni pa ćete šutnuti onog člana koji se s vašom moći i važnošću ne slaže.

Ja sam, pak, osoba koja pokušava iskreno i savjesno raditi sve za što se zalaže. Makar ostao u manjini. Makar ostao sam.

Mir i pravda traže unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese. Toga, hvala Bogu, u nas ima. Ali nedovoljno. Zato sam napustio Josipovićev i Jakovinin Centar, da pošaljem jasnu poruku. I da te ljude pozovem na suočavanje s jednom sramotnom i ružnom epizodom Centra i svih koji su bili u Novinarskom domu kao akteri te sramote

Moje ćete šire obrazloženje dobiti u obliku kolumne/otvorenog pisma u ponedjeljak 24. 5. na Autografu.

Tražim od vas da me s današnjim danom, četvrtak 20. svibnja 2021., izbrišete iz članstva Centra i maknete s vaše web stranice.

Moja savjest mi ne dopušta da niti jedan dan više ostanem s vama u članstvu Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Vi ste danas uprljali uspomenu na tog plemenitog čovjeka.

Zahvaljujem”.

Naime, u četvrtak pod dirigentskom palicom predsjednika Upravnog odbora Centra, Tvrtka Jakovine (koji nije pravnik, ali bi trebao znati što su pravomoćne presude, što su bjegunci koje se tereti kao ratne zločince, što znači takvog odlikovati), u Novinarskom domu u Zagrebu je održan ”Znanstveni skup – KAKVA HRVATSKA? MIKO TRIPALO (1926-1995)” i to pod pokroviteljstvom i uz sudjelovanje Zorana Milanovića, predsjednika Republike Hrvatske, što smatram skandaloznim.

Prilikom posljednje izborne skupštine Centra održane u četvrtak 11. ožujka 2021., kada je za predsjednika Centra izabran Ivo Josipović (koji jest pravnik pa je njegova odgovornost za skandal u Novinarskom domu tim veća), i kada smo diskutirali o programu za narednu godinu, Jakovina nije govorio da dovodi nijekatelja haških pravomoćnih presuda i promotora ratnih zločinaca Milanovića.

To sam saznao u pozivu/poruci koju je poslao članovima tek 5. svibnja kada je napisao i ovo: ”Pokrovitelj skupa je predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, koji će se obratiti skupu. Naknadno ćemo Vam dostaviti program i mjesto održavanja skupa”.

Ja sam mu odgovorio (kao i djelatnicima Centra) kazavši i ovo: ”Mislim da je pozivanje Milanovića vrlo pogrešan potez i da se ovim potezom obezvrjeđuju i skup i Centar”.

Ne tvrdim da bi članovi Centra trebali dijeliti moje razočaranje i ogorčenje što Milanović briše pod s časnim ljudima institucija civilne scene, s intelektualcima i novinarima koji su jako puno učinili za kulturu ljudskih prava i da bi trebali voditi rat s Milanovićem.

Tvrdim da je uvreda zdravog razuma i nijekanje principa i vrijednosti koje zastupa Centar pozivati na skup o demokraciji i pravu čovjeka, makar bio šef države, koji odlikuje zločince HVO-a i koji negira haške pravomoćne presude drugim zločincima HVO-a.

Koje računice imaju Jakovina, Josipović, Stjepan Mesić i svi ostali koji su se odazvali skupu ja ne znam i zapravo me i ne zanimaju premda me dotuklo vidjeti mlade profesore Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kako adoriraju Milanovića na skupu.

Ja sam odlučio da se riješim i člana Centra gospodina Viskovića i drugih na način da kažem da mi je šokantno da se ljudi koji za sebe kažu da rade za demokraciju i za kulturu prava de facto rugaju žrtvama ratnih zločina HVO-a i svima onima koje posljednjih godinu dana intenzivno vrijeđa Zoran Milanović. Ako je to njihov doprinos demokraciji i pravu široko im polje bilo.

U toj travestiji ne želim sudjelovati. I to zato jer poštujem Miku Tripala i poštujem sebe i osobni rast o kojem godinama ovdje svjedočim.

Nasuprot članovima Centra koji će ići dalje i praviti se da je sve u redu, ja kažem da se moramo sjetiti, što je moguće preciznije, onog što se dogodilo žrtvama, svim žrtvama, dakle, ne samo Hrvatima, već i Srbima, Bošnjacima i svima drugima.

Ne postoji ”pilselovski prijelom” niti postoji ”radikalni obiteljski raskid”. Proces dug 30 godina opisan je u ”Argentinskom romanu”. Ali, badava pisanje i knjiga i stotine autobiografskih članaka te davanje brojnih intervjua. U svakom slučaju, prema Viskovićevom mišljenju, ”velikom” leksikografu, kod mene nije bilo nikakvog ”personalnog rasta”, već se dogodio ”prijelom”. Kako se obraniti od ovih uvreda, od ovakvog ponižavanja, od ovakvog nekulturnog Viskovićevog ponašanja?

Moramo prestati s praksom nijekanja odgovornosti. Moramo preuzeti teret moralne krivnje. Moramo činiti djela milosrđa. Moramo pokušati nadoknaditi patnju stradalnika. Moramo priznati žrtve. Moramo im namiriti štetu.

Na taj hitni zadatak smo mi, ljudi Balkana, Hrvati, Srbi i drugi pozvani jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti (a ja sve ovo pišem potaknut od svoje savjesti) svaki put kada usne izgovaraju riječi ”Oče naš” ili ”demokracija” i ”pravo”. Zašto? Jer neće biti milosti ni kruha ako nismo spremni praštati i tražiti oprost.

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ”demokracija” i ”pravo” dok se omalovažavaju žrtve ratnih zločina?

”Demokracija” i ”pravo” uistinu sadrže u srži određeni nacrt društva koje ne samo da isključuje svako ruganje žrtvama i građanima, nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.

Pitanje mira i ispravnog pamćenja, pitanje razumijevanja prava je pitanje našeg biti i ne biti.

To su temelji zdravog društva, a meni bude sumnjivo kada bilo tko iz svijeta politike ili pravnih ili drugih znanosti kani graditi bilo što, a da nije propitao na kojim i kakvim temeljima to gradi.

Mir i pravda traže unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese. Toga, hvala Bogu, u nas ima. Ali nedovoljno. Zato sam napustio Josipovićev i Jakovinin Centar, da pošaljem jasnu poruku. I da te ljude pozovem na suočavanje s jednom sramotnom i ružnom epizodom Centra i svih koji su bili u Novinarskom domu kao akteri te sramote.

Često se spominje argument apatije i zamora regionalne javnosti pitanjima ratnih zločina i žrtava, a nevladine organizacije nerijetko izgovaraju vapaje poput ”koga više zanimaju žrtve?”. Žrtve su zanimljive za vrijeme obljetnica, komemoracija, političkih govorancija i suđenja.

Ako postoji zamor od ratnih zločina i žrtava, onda je to toliko nepristojno da vas molim da učinimo obrat.

U ime morala i pravednosti. U ime demokracije i prava.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora