novinarstvo s potpisom
Naš svijet je svijet postmoderne. Razasuti smo u različitim fragmentima, odijeljeni od tradicionalnih tzv. velikih priča koje su nam posredovale vječne, stabilne i neupitne istine.
Svijet više nipošto nije stabilan, ali ne zato što je to prestao biti, nego zbog toga što to nikada nije niti bio. Razotkrivena je nestabilnost i razbijenost svijeta, razotkrivena je naša, kako to filozofi kažu, bačenost u takav svijet. Mi se, naprosto, moramo snalaziti u fragmentu u kojemu se nalazi naša ljudska sudbina i sve ono što tu sudbinu čini bitnom.
Fragment je vremenita stvarnost, baš kao i naš život. U životu, zbog protoka vremena, ne može sve biti bitno. Prisiljeni smo praviti svojevrsnu trijažu sadržaja koji će, zahvaljujući vremenu i našem pristanku, postati dijelom našeg života.
Da nema vremena, sve bi nam bilo bitno i sve bismo mogli biti, sa svime bismo se mogli baviti. Ovako, biramo. Bitnim se bavimo, nebitno odbacujemo. Neka pitanja neprestano postavljamo, a neka nikada ne postavljamo.
Camus u ”Strancu” ističe kako nam nedostaje vremena da bismo razvili zanimanje prema pitanjima koja nas ne zanimaju.
Upravo pod ovim vidom treba promatrati ono što se u proteklom tjednu događalo u Kninu. Prije 25 godina su oslobođena okupirana područja. Na tim područjima, kao i na onima koja su mirno reintegrirana, da je netko imao vremena za to, da ga je to uistinu zanimalo, trebao je, već 25 godina, odzvanjati govor demokratičnosti, snaga zakona, dinamizam suživota i mir.
Odjek rata uvijek je okupacija i oduzimanje slobode. Smisao završetka rata nije da 25 godina oduzima mir u bolnim i stalnim transformacijama u kojima ratnici postaju političari zato što politiku vode na način ratnika, u kojima se rat transformira u mir na način da se takav mir promatra na ratni način.
To nije prekid rata, to je perfidnost mnogih transformacija iste nemogućnosti, nemogućnosti da se živi, misli i djeluje na način rastućeg mira. Smisao rata je da prestane. Rat koji je prestao slabiji je i neznatniji od mira, jer je smisao rata da nastupi mir. Mir je vredniji od rata. Rat je bezvrijedan.
Nametnuti rat je nametnuta bezvrijednost, protiv te bezvrijednosti se borimo i tu bezvrijednost, uspostavom mira i zakonitosti, svodimo na ništavilo. Ako veličamo rat, onda smo postali sluge bezvrijednosti.
Svi oni koji su stradali u ratu, svi oni koji su ubijeni, ranjeni, silovani, protjerani, traumatizirani, svi oni su osjetili razornu snagu bezvrijednosti koju rat u sebi nosi. Rata se ne možemo sjećati ako je to sjećanje obilježeno nastavkom rata.
Država koja ne sankcionira sluge bezvrijednosti koja ubija, ranjava, siluje, protjeruje i traumatizira, nije država mira nego država koja podržava bezvrijednost rata. To je država koja se divi ubojicama, silovateljima, lopovima i sadistima, jer da se ne divi, ne bi bila nemoćna pred njima.
Takva država je jednako nemoćna pred slugama bezvrijednosti u uniformi neprijateljskih trupa, kao i pred onima koji su duh bezvrijednosti širili u obrambenim i osloboditeljskim vojnim formacija.
Obrambeni i osloboditeljski rat ne shvaćaju i nisu ga u stanju voditi oni koji ubijaju, iživljavaju se, protjeruju, siluju, pale i to pretvaraju u herojstvo. Ne, to nisu heroji nego ratni zločinci. To nisu zagovornici mira i života, nego destrukcije i bezvrijednosti.
Oni ne umiju živjeti u miru, oni ne žele mir jer mir razotkriva fragment njihovog života kao fragment uzaludnosti i bestijalnosti. Takvi fragmenti ne smiju postati obvezujući, ne smiju postati istina fragmenta u kojem se odvija naš društveni život.
Ako pod vidom fragmentarnosti, vremena i zanimanja za nešto, bezvrijednosti rata i vrijednosti mira, analiziramo govore u Kninu, kao i duh pomirbe koji je pomno politički planiran da bi polučio politički, ne nužno i životni uspjeh, onda je sasvim jasno da imamo dva međusobno suprotstavljena fragmenta.
Prvi fragment je fragment koji ne pripada vrijednosti mira, a on se zbio kada je predsjednik Milanović, svemu i svima usprkos, odlučio odlikovanje predati u ruke čovjeka koji je pravomoćno optužen za počinjenje ratnih zločina.
Uz vrijednost mira ne ide sumnja u počinjenje zločina. Mir i zločin nisu sijamski blizanci. Zločin pripada bezvrijednosti, a mir vrijednosti. U fragmentu koji ima sluha za bezvrijednost zločina, nedostaje prostor, vrijeme i interes za mir.
Milanović je, što je nedvojbeno iz njegove odluke, jasno očitovao stav da nema vremena, ali ni zanimanja, za ono što misli Bosna i Hercegovina po pitanju optuženih za ratne zločine. Taj fragment je fragment poraza ili, ako ćemo se poslužiti njegovim govorom, to je fragment vještog plivanja u moralnoj katastrofi.
Sutradan, naprotiv, imamo novog Milanovića, novog Plenkovića i starog Marina Barišića. Ukazali su nam se kao nadpovijesne figure koje svojim govorom kreiraju zbilju, a to je, kako je poznato, jedan od prerogativa božanskih bića. Ljudski stvorovi nešto stvaraju radom, a božanska bića govorom.
Kada netko odluči sebe prezentirati javnosti kao biće čiji govor proizvodi stvarnost, jasno je da sebe promatra božanskom optikom.
No nebitno je, kada je riječ o kninskim govorima izgovorenima 5. kolovoza 2020. godina, kako sebe promatraju Milanović, Plenković i nadbiskup Barišić, bitno je što su oni tada rekli, a ono što su oni tada izrekli, pripada vrijednosti, miru i suživotu.
Dok su oni držali govore, Skejo i slični zagovornici pokliča ZDS nisu imali pristupa, jer oni ne pripadaju fragmentu stvarnosti za koju su govornici tada imali vremena i zanimanja, a to je stvarnost mira, suživota, povijesne i egzistencijalne istine, riječju – prosperiteta.
Skejo, naime, ima problem kalendara. On je trebao doći dan ranije, nitko ga ne bi zaustavljao, najvjerojatnije bi ga i odlikovao. Takva je stvarnost fragmenta, a Skejo, naprosto, ima peh.
Postavlja se pitanje, koliko mi uistinu možemo vjerovati govorima političara i jednog sanjivog sluge Božjeg? Govori političara uglavnom ne najavljuju drugačiju stvarnost koja, uostalom, dolazi promjenom zakona i izgradnjom institucija.
Osobito oprezni moramo biti kada se radi o političkim govorima koji nas vraćaju u neki datum iz prošlosti i neki događaj uz koji smo emocionalno pristali. Tada se uglavnom radi o manipulaciji, a sve kako bi se stvorio kult ličnosti nekog političara.
Dana 5. kolovoza 1995. na djelu je kult ličnosti Franje Tuđmana, a 5. kolovoza 2020. stvara se kult ličnosti Andreja Plenkovića, kao nastavljača Tuđmanovog kulta.
Pogledajmo samo medije – uglavnom pronalazimo ushite što, Plenkovićevom voljom, nastaje novo društvo. Zato se vraćamo 25 godina unazad, da se ostvari blizina Franje Tuđmana i Andreja Plenkovića.
Uloga Milanovića nije da razbije i onemogući taj kult, on je vrhovni zapovjednik oružanih snaga u funkciji novog političkog kulta.
Marin Barišić je tu samo teološki dodatak. To je čovjek koji 20 godina spava u ordinarijatu, ni za što se nije zauzeo, ni o čemu nije odlučivao. Sjetimo se samo njegove tzv. odlučnosti u slučaju svećenika Delaša.
Međutim, njegov san nije običan san. To je teološki dobro utemeljen san. On se, naime, nije odlučio na nedjelovanje iz pukog hira ili zato što mu je tako lakše, nego zato da bi providnost došla do izražaja.
Sasvim je jasno da se u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, otkad je nadbiskupa Barišića, sve zbiva zahvaljujući providnosti. Zahvaljujući njemu, zbiva se jedan dvadesetogodišnji san u ordinarijatu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.