novinarstvo s potpisom
Hodajućim skandalom nazvao je Fred Matić Predsjednicu Republike Hrvatske nakon njezine izjave za posjeta Argentini. “Nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini našli su prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine”, izjavila je Predsjednica (i ostala živa), zaboravivši kako su “prostor slobode” tražili i našli Ante Pavelić, Eugen Dido Kvaternik, Dinko Šakić, Nada Šakić, Ivo Rojnica, Vinko Nikolić i mnogi drugi manje razvikani zločinci.
Nije ih zaboravio, međutim, Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Wiesenthal, pa joj je, zgrožen njezinim neodgovornim istupima, smjesta uputio protestno pismo upozoravajući je kako nema na što i na koga biti ponosna. No ona je, jednako tako brzo, njegovo pismo okarakterizirala kao zlonamjerno.
Naučila je tokom protekle tri godine da je napad najbolja obrana loše politike, pa je brže bolje Zuroffa optužila za bacanje stigme na čitav hrvatski narod, mada je istina potpuno obrnuta – Hrvate stigmatiziraju oni koji pronalaze opravdanje za zločince i zločine NDH.
Bez obzira na to što smo, kad je Predsjednica u pitanju, oguglali tijekom proteklih godina njezina mandata na neispunjena obećanja poput ušteda i preseljenja u Visoku, otupili oštrice jer smo se nagledali i načitali bedastoća – od ostataka hrane u čistoj vrećici okačenih o kontejner za hrvatsku sirotinju, predsjedničkih nogu podignutih na naslon stolice na stadionu, izjava o Kanadi kao zemlji bez prirodnih resursa, slikanja pred ogradom Bijele kuće pa do bezobzirnog guranja ne bi li ju snimilo u blizini Trumpa – uvijek nas iznova uspije zateći. Mada, priznajte, svi bismo se zakleli kako nas ništa s njom u vezi više ne može iznenaditi.
Vidjeli smo kriminalce i ratne zločince na inauguraciji. Neadekvatno društvo na rođendanskim feštama i jednako tako neadekvatan izbor odjeće za državničke posjete i prijeme. Patološko zaziranje od termina ”građani” u svim njezinim govorima. Bili smo, sjetite se, Hrvati i Hrvatice ili u najboljem slučaju državljanke i državljani, a građani gotovo nikad.
I O.K. Dio toga moglo se pripisati početnom neiskustvu. Naivnosti i nesnalaženju u novoj političkoj ulozi koja zahtijeva promišljene istupe s mnogo obzira za građane koji bi njihovim sadržajem mogli biti povrijeđeni. No, nakon pune tri godine na predsjedničkoj dužnosti opravdanje za nju i za njezinu ekipu mogu pronaći samo Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović.
I pronalaze ih, naravno. Spremno ju je Hasanbegović podupro nakon Zuroffove kritike i ocjene Vesne Pusić kako je Predsjedničina izjava “sramotna i nečuvena” jer su u Argentinu bježali i utočište u njoj pronašli brojni nacistički zločinci. Pusić smatra kako Predsjednica mijenja stavove ovisno o tome kojem se auditoriju obraća i u pravu je.
Zlatko Hasanbegović pak, ako je suditi prema izjavi Al Jazeeri Balkans, Predsjedničinu izjavu smatra notornom, jer je po njemu tek rekla “da dio Hrvata nije podijelio sudbinu onih koji su bili podvrgnuti izvansudskim smaknućima, već je pronašao slobodu u Argentini”. Nekima je – veli notorni Hasanbegović – očito žao što svi Hrvati nisu poubijani 1945. godine.
Od Predsjednice na tu temu više nebuloza (i to uporno i dosljedno za razliku od nje) može izgovoriti samo glavni lik iz Neovisnih (mada mrvu o NDH ovisnih) za Hrvatsku.
Nakon argentinske izjave Kolinda Grabar-Kitarović može se mirne duše prijaviti za čelnicu tih istih Neovisnih. Prošla bi bez po’ muke, mada znamo da neće. Ambicije su veće. Ima ona i u svojoj stranci pobornika govora tog tipa koji im, i kad je izgovoren u dalekoj Argentini, liježe k’o melem na ranu nastalu Plenkovićevim skretanjem ka centru!
Ova Predsjedničina latinoamerička, patetična sapunica u kojoj su Hrvati vječne žrtve i patnici lako se da objasniti prikupljanjem glasova za još jedan mandat.
Za to, misli si valjda, vrijedi prodavati priče o Hrvatima koji pate. Pate ako odu. Pate kad se vrate. Patit će ako ne uspiju iz daleka, iz Argentine iz Ustava Republike Hrvatske naglavce izbaciti antifašističke temelje, onako naprasno kao što je naša Grobnišćica izbacila Titovu bistu iz svojih odaja na Pantovčaku.
U ovoj skupoj sapunici što se snima po južnoameričkim obitavalištima Hrvata, preskupoj ne samo zbog uzalud bačenog novca poreskih obveznika već i zbog cijene koju opetovano plaćamo izgubljenim ugledom u civiliziranom svijetu, glavna junakinja nije više “naivka” iz veljače 2015. godine koja pušta suze na inauguraciji, već političarka od iskustva koja će dušu vragu prodati za još jedan mandat.
Prodat će prošlost svojih nonića, prvog hrvatskog predsjednika, ali i onih koji su činili ZAVNOH i kojima može zahvaliti što joj zavičaj (koji je svojevremeno opjevala umjesto službene biografije) nije u Italiji – ma sve!
Putujući skandal ili ne, zrno po zrno jest pogača, a glas po glas dijaspore – siguran predsjednički mandat.