Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina

Atentat na bivšeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, osim što je počinitelj promašio svoju metu, nema mnogo zajedničkog s onim 20. srpnja 1944. godine, čiju je 80. godišnjicu demokratska Europa nedavno obilježila.

Tada je general njemačkog Wehrmachta Claus Schenk Graf von Stauffenberg[i] s krugom časnika Wehrmachta pokušavao podmetnutom bombom ubiti Adolfa Hitlera za vrijeme oficirskog savjetovanja u Hitlerovu bunkeru u Rastenburgu (Istočna Pruska ).

Dok je atentator na Donalda Trumpa djelovao u demokraciji, pod zaštitom zakonitosti, Stauffenberg i njegov krug, iza kojeg je stajala široka mreža anonimnih pomagača i podupiratelja iz svih slojeva društva, bili su odlučni okončati i rat, umiranje na bojištima, ubijanje i mučenje po koncentracijskim logorima.

Sam Stauffenber i njegovi suradnici, ali i mreža pomagača bili su svjesni da riskiraju svoje živote, svoju čast i svoj ugled, jer će odmah, ali i dugo poslije kraja rata, biti ocrnjivani kao izdajice. Također su morali računati s neuspješnim ishodom, kao prethodnih 41 atentata na Hitlera prije ovoga.

Nacistička je propaganda trijumfirala, rastrubila kako je ”Providnost” (ne ”Božja providnost!”, nego anonimna sila) Führera štitila i potvrdila njegovo uzvišeno poslanje. Dok su prijašnje atentate (sve neuspješne) izvršili civili, pojedinci poput stolarskog šegrta Georga Elsnera (1939.) i krug studenata ”Bijela ruža”, bračni parovi iz puka i drugi anonimci – poput ovog 20-godišnjeg mladića, koji je imao Bog zna kakav banalni razlog pucati u Trumpa, grof Stauffenberg i njegovi suurotnici bili su svi od reda visoki časnici i pruski aristokrati, dakle Crème de la crème nacističkog vojnoj kadra.

Stauffenberg je izjavio: ”Vrijeme je da se sada djeluje. No onaj koji će se odvažiti, mora biti na čistu s time da će kao izdajica ući u njemačku povijest. Odustaje li pak od djela, bit će izdajica pred vlastitom savješću”.

Kad su se čak u najužem krugu urotnika pojavile dvojbe, Stauffenbergov prijatelj Hennig von Treschkow odlučno je zaključio: ”Atentat na Hitler se mora izvršiti, pod svaku cijenu. Bez obzira na to uspio ili ne uspio, državni udar se mora izvršiti. Više nije bitan praktični uspjeh, nego činjenica da je njemački pokret otpora pred licem svijeta i povijesti uložio svoje živote da bi izvršio presudno djelo. Samo to je bitno – sve drugo je potpuno nevažno”.

Neosporno je da se Stauffenbergovo predviđanje obistinilo u samoj Njemačkoj i u njemačkoj historiografiji. No svejedno ”muževi 20. srpnja 1944. godine” dokazali su svijetu da je u najtamnijoj njemačkoj noći postojala ”drugačija Njemačka”. Njemačka nije time bila rehabilitirana, morala je položiti odgovornost, ali ”drugačiju Njemačku” nije moguće izbrisati iz svjetske povijesti.

Činjenica je da u Hrvatskoj danas nije popularno hvaliti sudionike koji su se 22. lipnja 1941. godine sastali u šumi Brezovica pored Siska i osnovali Prvi sisački partizanski odred i organizirali prvu antifašističku postrojbu ne samo u Hrvatskoj, nego i u ovom dijelu Europe.

To je bio datum podizanja ustanka, koji je i svijetli trenutak u hrvatskoj povijesti i hrvatski narod je u velikom broju shvatio značenje i potrebu uložiti život upravo u partizansku borbu. I prvi hrvatski ustanici morali su pokazati neustrašivost, ne samo protiv dobro opremljene njemačke vojske koja je predvodila ustaške snage u uništavanju ”bandita”.

Partizani su se ne jednom nalazili neposredno pred porazom i sigurnom smrću ili zarobljeništvom koje se mnogima pokazalo gorim od smrti. Ilegalni komunisti koji su organizirali ustanak znali su tko zaslužuje lojalnost, a koja je strana prava, za pravo, pravednost i humanost te zašto Nezavisna Država Hrvatska nije zaslužila ničiju lojalnost.

To je bio malen krug antifašista jer većina građana i građanki ipak su se priklonili okupatorima i ustaškoj vlasti premda se ona pokazala kolaboracionističkom. Ta htjeli su spasiti svoju egzistenciju, preživjeti i nadati se boljoj budućnosti. Neki su se dokopali svojih šansi i povlastica – makar na leđima svojih manje spretnih i manje sretnih sugrađana.

Iako su morali znati da ugrožavaju žrtve njihova denunciranja, ipak nisu prezali zbog vlastitih ambicija, ljubomore, karijerizma, oportunizma ili birokratskog stava prema profesionalnim obavezama… Bilo je mnogo razloga za to da donedavni prijatelji, susjedi, kolege i kolegice, postaju izdajnicama i smrtnim neprijateljima.

Istodobno značajan dio sugrađana i sugrađanki znao je za patnje protivnika režima dovoljno da im pomognu, pruže utočište ili pomoć za bijeg, unatoč tomu što su bili izloženi opasnosti za vlastitu sigurnost, karijeru, čak i život.

Otkad se bavim poviješću, zanima me pitanje odakle neke osobe crpe snagu i hrabrost za otpor nezakonitostima i nezakonitim vlastodršcima, jer se ja sama bojim i ne znam kako bih se postavila u okolnostima takve opasnosti.

Naučila sam reagirati na napade – ne na dramatične napade – s pojačanom ljubaznošću, ne bih li ”razoružala” napadača na taj način. Također sam naučila poučena ”kućnim odgojem” da valja razmišljati o skrivenim pobudama, možda neurotičnog tipa, notornog svađalice zbog njegove vlastite nesigurnosti ili nezadovoljstva, ili zato što se naprosto prema svima treba odnositi pošteno, ljubazno, pomirljivo… Ne daj Bože ih uvrijediti ili osramotiti, radije ću sama podnositi sramoćenje itd.

Učili su me da valja rasvijetliti motive, pozadinu, skrivene poteškoće, kako bih dokučila razloge reagiranje osobe koja čini nepravdu, ali nisam naučila prepoznati granicu između razumijevanja i opravdavanja: Tout comprendre c’est tout pardonner (Sve razumjeti znači sve oprostiti).

Vjeronauk, mislim da to vrijedi još i danas, podučava učenike i učenice praštanju, no ne uči ih, barem ne dovoljno jasno, da shvate da i počinitelj nedjelja, ma koliko bio neurotičan, frustriran, povrijeđen… ostaje osoba odgovorna za svoje djelovanje. Ni nesreće ni nepravde nanesene mu od društva, ne ukidaju mu odgovornost. Najvažnije – ne može se izvlačiti na ”zapovijed je zapovijed”, niti se iskupiti time što je on bio ”malen kotač u ogromnom aparatu, bez utjecaja i bez mogućnosti pružanja otpora”.

Hannah Arendt, prateći suđenje jednog od kapitalnih predstavnika nacističkog režima i vrhunskog zločinca holokausta, Adolfa Eichmanna (Jeruzalem, 1960./1961.), očekivala je da će se u sudnici naći lice u lice s monstrumom. Na njezinu osupnutost ugledala je pred sobom bezbojnog, bezličnog ”kancelarijskog štakora”, ćatu koji se vadio na to da je samo izvršavao zapovijedi i tek funkcionirao, ali ništa više.

Hannah Arendt zaključila je da je ”zlo banalno”, nerijetko nimalo monstruozno ili junačko što ulijeva strah i neutralizira svaki otpor.

Njemačka filozofkinja Arendt nailazila je na žestoko protivljenje tom nalazu. I ja sam sklona ideji da se zločinac pretvarao, glumeći sitnog činovnika, koji ništa ne odlučuje, niti ima ovlasti.

Suci mu također nisu vjerovali i glavni tužitelj Države Izrael Gideon Hausner, otvorivši suđenje riječima ”Sa mnom ovdje stoji šest milijuna Vaših žrtava” uputio je taj apel ne samo malome ćati Eichmannu, nego milijunima Nijemaca, koji su tada sebe također vidjeli kao ”priproste vojnike, marljive radnike, obrtnike i težake, a ne kao masovne ubojice”.

Želim znati kojim psihološkim mehanizmima zločinački poredci – nacionalsocijalizam, ustaška vlasti i komunističko-boljševistički i staljinistički sustav utječu na ljude i čine ih zločincima, ubojicama, mučiteljima. Jasenovac i Jadovno, ali i Macelj i jama Jazovka, fojba Bazovica/Basovizza, Goli otok i otok Grgu…

Moram misliti i na zločine počinjene u Domovinskome ratu, čija je opravdanost izvan dvojbe, ali izvan dvojbe su i ubojstva nad civilima, izvan dvojbe su koncentracijski logori u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Hannah Arendt zaključila je da je osobna odgovornost moralna, ne samo pravna u totalitarističkoj zločinačkoj državi ograničena, jer pojedinac nema ni metoda ni sredstava za aktivan otpor i uglavnom ne može računati na podršku u svojoj sredini. Jedino što pojedinac može demonstrirati jest civilni neposluh, odnosno odbiti funkcioniranje.

S ovakvim minimalističkim stavom nisu se složile osobe koje su se unatoč nemoći ipak aktivno suprotstavile nepravdi. Između ostalih i 130 hrvatskih Pravednika među narodima uvjerljiv su demanti nemoći kojoj Hannah Arendt daje moralno opravdanje, odnosno rezignaciju i ”iskupljenje”.

Istina je da su ljudi u svim totalitarnim režimima morali razviti visoku razinu sposobnost procjenjivanja, pouzdana mjerila za moralnost i nemoralnost, a povrh toga hrabrost.

Njemačka ne obilježava godišnjicu svojih junaka. ”Muževi 20. srpnja 1944.”, kao i ”Bijela ruža”, Georg Elsner, Dietrich Bonhoeffer i pastor Niemöller, Diana Budisavljević i utemeljitelji ”Čete Ernesta Thälmanna” u Zapadnoj Slavoniji, kao i niz neimenovanih iz pučanstva pripadaju svijetu kojem je Antigona prva heroina.

Drago mi je čuti da školski odgoj o holokaustu mlade generacije odgaja u tom duhu. Roditelji neka ga nadopunjuju.

__________________________________

[i] Životopis Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga (1907.-1944.): Lebendiges Museum https://www.dhm.de/lemo/biografie/claus-schenk-graf-von-stauffenberg.html

² Stolar Johann Georg Elser bio je od nastanka nacionalsocijalističke stranke i njezinog političkog agitiranja njen neprijatelj. Godine 1939. odlučio se na postavljanje eksploziva na Hitlera i tadašnjeg nacističkog vodstva u pivnici ”Buergerbraeu”. No Hitler je na dan planiranog paljenja eksploziva ranije nego inače prekinuo svoj govor i otišao. U eksploziji sat vremena poslije stradalo je sedmero sudionika, a više od 60-ak ih je povrijeđeno. Elsner je ”pao” žrtvom zbog vlastite bezbrižnosti u nekom vlaku, gdje ga je denuncijant ”otkrio” i poslao pod giljotinu. Auf: www.lemo.de Lebendiges Museum online: https://www.dhm.de/lemo/kapitel/ns-regime/widerstand-im-nationalsozialismus/attentat-von-georg-elser.html (korišteno 23. srpnja 2023.).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici

> Svi tekstovi ovog autora