Slika društva: izostanak psihijatra na sistematskom pregledu

Čim nam se pokvari mobitel ili zašteka automobil, je ‘l tako, istog časa hitamo u najbliži servis ili automehaničarsku radionicu. Već prema zakonskoj regulativi, postoje rokovi i obaveze kad se treba obaviti tehnički pregled vozila, bez čije čitabe nema dozvole za izvesti samovoz na cestu. Pri tome se, jasno, ispituje i mehanički i elektronički dio mehanizma u automobilu: i zupčanici i osovine, kao i žice i lampice.

Kakva je situacija s čovjekom? Što treba da bi se dopustilo čovjeku samostalni izlazak na cestu među ljude?

Ništa. Računamo na povjerenje i odgoj, i onaj kućni i onaj školski, kočnice se ne provjeravaju, pristojno vladanje zastarjeli je anakronizam vrijedan poruge i ”hvatanja u đir”, a bon-ton je odavno već raštiman…

Ljudska bića prepuštena su potpunoj slobodi, kao da smo kakvi anđeli na Zemlji ili neka ina vrsta savršenog apstraktuma. Čak je i država digla ruke od čovjeka, opijena ohološću kako je ljudskom biću zagarantirala sve moguće i nemoguće slobode.

I, ta ista država pokazuje kako joj je više stalo do hrpe lima, plastike, stakla i gume na automobilu, zadavši obavezu tehničkog pregleda vozila ograničenu vremenom, negoli što joj je, državi, stalo do zdravlja čovjeka.

Pa tako nema nikakve obveze za, recimo, sistematskim pregledom koji bi – statističkom odokativnom presumpcijom – jamačno spasio nezanemariv broj životâ. Čak je i televizijska pretplata obavezna, nametnuta je zakonom, ali sistematski pregled čovjeka prepušten je njegovoj ”slobodi”; e, i tako se vidi koliko je državi važan čovjek kao ljudsko biće.

A kad smo već kod sistematskog pregleda, jesmo li primijetili jedan detalj? U nizu pretraga koje se vrše pri tim, dakle, najelementarnijim ispitivanjima zdravstvene slike čovjekove, nema – psihijatra…! Kolajnu pretraga čine i okulist i kardiolog, i internist i pulmolog, i ginekolog i urolog, pa i hematolog i možda čak neurolog, ali ne i – psihijatar… Zdravstvo zanimaju i oči i srce, i crijeva i pluća, i piška i pišulinac, pa i krvna slika i možda čak živčani kablovi, ali ne i – mozak…

Ergo, od svega bića ljudskoga važan je hardver, ali ne i softver. Na automobilu je obvezatan taj komunikacijski slijed između hardvera i softvera, da nam električni impuls pokrene strojni mehanizam koji omogućuje vožnju, ali smo na sistematskom pregledu zastali tek na hardveru, koji će potvrditi da je biće u stanju hodati i ići u školu ili na posao, ali ne i kako će se to isto biće ponašati.

I onda što? E, onda svašta…

Na primjer, bivši partner zatuče ili upuca sad već tuđu ženu, zakonita supruga sjekirom rascvate glavu svojega do jučer dragana, majka čedomorka ostavi tek rođeno dijete u kanti za smeće, mlađi punoljetnik nožem izbode policajca u civilu ili časna sestra milosrdnica prijavi kako je nožem izbodena od strane migranta koji je pritom uzvikivao, je li,  ”Allahu ekber”…

Ako tko pomisli kako imam bujnu maštu, ovdje sam nasumično naveo tek nekolicinu slučajeva koji su se dogodili vrlo nedavno, samo što je medijska halabuka selektivna pa ona onda rezultira nesrazmjerom decibela pažnje kojima ista odzvoni u javnosti.

Zajedničko je pak jedno: učestalo pozivanje liječnika psihijatara u televizijske emisije da nam objasne zašto se to nešto dogodilo.

Da, kad se dogodi kakvo sranje u društvu, brutalno ubojstvo ili silovanje, tada psihijatri nastupaju javljajući se uživo sa svojim analizama ili ostavljajući u novinama trajne zapise o svojim dijagnozama; no, kad se sve skupa sabere, možemo konstatirati samo – kasno paljenje…

Kad psihijatar u televizijske kamere analizira portret ubojice ili silovatelja, on post festum govori sve ono što može reći i običan iole pametan čovjek, bez ikakvog medicinskog studija, uključujući i specijalizaciju iz psihijatrije.

Ama, psihijatrijsko mišljene potrebno nam je unaprijed, ne bi li ono preveniralo potencijalne ugroze za stanovništvo i društvo, a ne treba nam ”učeno” obrazloženje već nastale grobljanske situacije.

Psihijatri bi imali javnost upozoriti na možebitne protuhe i probisvijete koji su dobili u određenom trenutku neke poluge vlasti i moći, držati ih na oku i svrnuti kolektivnu pomnju na njih. Jerbo, određuju nam uzuse djelovanja i uvjetuju egzistencijalne uvjete, naše i naše djece. A ne doći na televiziju pa u maniri elokventnog mudrosera docirati nas kako je do nekoga zla došlo. Kad je zlo nastupilo, znamo ga opisati i sami. Psihijatri nam trebaju da se društveno zlo sasiječe u korijenu.

Ali ne, oni s Olimpa morala naknadno drobe svoje ekspertize, nakon što je zločinac uhićen, pospremljen na obilato vrijeme u kakvu zatvorsku ustanovu, odakle vrlom doktoru ne može priprijetiti ili se čak osvetiti, pa zato hrabro i junački ne izlaze u javnost s portretima naših istaknutih pojedinaca s akutnim patološkim narcizmom na poziciji moći, puštajući ih na miru ter gledajući kako nam ugledne bitange pljačkaju državu, kako nam mlade protjeruju trbuhom za kruhom po svijetu, kako fino uzgajaju korupciju i nepotizam i kreiraju društvo u kojem vlada egida ”mi ili oni”, a ne kompetentni i sposobni, pametni i učeni…

Oni, psihijatri – dijelom pogonjeni i u ritmu što ga zadaju novinari – time njeguju lažnu i fiktivnu sliku staloženosti u društvu koja ne postoji. Koja je u akutnom nesporazumu s Hipokritovom zakletvom što su ju onomad bili odbazdili ili odfrfljali u mladenačkoj omamljenosti zanosom doktorskoga bijelog mantila na plećima i s već sraslim stetoskopom na mladenačkoj šiji…

Reagiraju i komentiraju naknadno, na ostvarena počinjenja, posljedično, umjesto da refleksno djeluju, preventivno, na simptome i naznake. Ne trebaju nam psihijatri sutra, za to imamo patologe i mrtvozornike: psihijatri nam trebaju danas.

Liječnici specijalisti moraju portretirati one koji o nama odlučuju, uvijek i redovito, a ne sa sigurne distance pametovati o onima koji u nekoj svojoj životnoj muci učine sranje zbog čega se kasnije možda i kaju…

Za razliku od moćnih lupeža, koji će uvijek naći puta do ”dijagnoze” što će im biti dovoljnim zidom od ikoje pravne osude ili javne sramote… Zato moramo uskliknuti i: Medice, cura te ipsum! 

Refleks kasnog paljenja, čuđenja i padanja s Marsa zrcali se i u onom najčešćem svjedočanstvu susjedâ od počiniteljâ stravičnih delikata, kad ljudi zblenuti od šoka novinarskim ekipama nerijetko kroz suze govore kako je taj i taj bio vrlo pristojan momak, kako ta i ta gospođa uvijek lijepo pozdravi, kako taj i taj ili ta i ta uvijek pitaju treba li što pomoći i kako nikad ne bi pomisli da su oni u stanju nešto tako grozno učiniti…

Također, nerijetko svi znamo sve, ali se najčešće pretvaramo da ne znamo ništa. Znamo tko dila drogu u kvartu, tko krade po samoposluzi, tko mlati ženu, tko se iživljava na djetetu, ali iz nekog bilo straha bilo nelagode okrećemo glavu na suprotnu stranu, sve do jednog puta, sve do jedne situacije kad već bude prekasno, kad mi preživimo pad s Marsa, ali ne i netko do nas, redovito nedužan, hod po Zemlji.

Sve ono najgore što nam se događa u društvu, ne, ne, nije to od lošeg vina, što bi rekao pjesnik Arsen Dedić, nego je to posljedica izostanka psihijatra na sistematskom pregledu.

A ta činjenica, da nam duševno zdravlje čovjekovo nije važno, te da mu dužnu pažnju podajemo najčešće kad je za nešto prekasno, to je tehnika kojom se crta hiperrealistička slika našeg društva.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Thompsonova potvrda teze o Hrvatskoj kao ''slučajnoj državi''
    •  Igor Mandić i – Crkva
    •  Album splitskog neoustaškog i neustavnog – primativizma

> Svi tekstovi ovog autora