Slobodnjakari

poeziju će svi pisati
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
KO NE UME DA SLUŠA PESMU SLUŠAĆE OLUJU
ali:
HOĆE LI SLOBODA UMETI DA PEVA
KAO ŠTO SU SUŽNJI PEVALI O NJOJ?

Veliki Branko Miljković, Nišlija rodom, Beograđanin, Zagrepčanec – uomo del mondo slavo – kao da je prije šezdesetak godina precizno oslikao današnje naše ”slobode”, koje danas kao da postaju oružje uništenja.

Jer sloboda je milenijima bila tek nemoćni urlik onih koji je nisu imali. Zatim su je sužnji u potonja dva stoljeća tek okusili, da bi se danas od neugodne dužnosti brige za slobodu povukli oni koji moraju brinuti za nju (humanistička družina stranačkog lijevog spektra, et consortes).

A pravo na slobodu (imati je, tumačiti, dijeliti kao Isus one ribe i hljebove) oteli su čovjeku ”libertarijanci” iliti ”slobodnjakari”…

Naravno, sloboda je njihova gotovo potpuna, što je krasno, ali njihova sloboda ujedno je ropstvo za ”ostatak” čovječanstva – šest milijardi i devetsto milijuna sužnjeva vs. stotinjak milijuna ”libertarijanaca”.

Pravo na slobodu (imati je, tumačiti, dijeliti kao Isus one ribe i hljebove) oteli su čovjeku ”libertarijanci” iliti ”slobodnjakari”

Pandemija je samo učvrstila ropstvo masa, bogatstvo i moć razbojničke ”elite”, koja nam uzima novac, živote, slobode.

I mi, kavafisovski ”unutarnji” barbari, potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru, sada demonstriramo po trgovima velegradova tražeći slobodu da obolimo i umremo, pa kad se upitamo kako to, vratimo se Miljkoviću, čiji stihovi iz 1950-ih kao da su reportaža iz 2020-ih.

Oni su sada stvarnost stvarnija od stvarnosti – come primo e primo: ne umeju slušati pesmu pa će čuti oluju.

E come secondo ed eterno: ne, sloboda ne ume da peva kao što su sužnji pevali o njoj.

Veliki sužnji u historijskoj radosti oslobođenja pjevali su ”sloboda, sloboda, sloboda, makedonski narode” – a sada tom narodu ”prijateljski” susjedni narodi ne daju ni slobodu ni život.

Ampak, Mef (Drago Mislej) poje najno svobodo ”svoboda je moja, svoboda je tvoja, vsak jo ima, svoboden je človek ki svobode ne da…”.

Na počecima pandemije, veliki Giorgio Agamben pisao je: ”Tijekom lockdowna svi smo bili potreseni mjerama za suzbijanje virusa, koje su bile koliko neizbježne, toliko šokantne. Živjeti ograđeni zidovima domaćinstva, ograničeni na ekran, odcijepljeni od drugih osoba i od polisa, činilo nam se gotovo nepodnošljivim – sve dok nismo saznali za patnje onih koji su se, bez daha, borili za život na odjelima intenzivne skrbi. Slika kamiona koji u Bergamu prevoze mrtvačke sanduke za cijeli je svijet označila točku s koje nije bilo povratka.”

A onda se i Agamben svrstao uz antivakserske armije, mahnite pronositelje globalne zavjere. Ali tu groteskama nema kraja, sada se već javljaju ”prognostičari” virusnog smaka svijeta, jer da će doći finalni megavirus, koji će naprosto ubiti najveći dio čovječanstva…

Ne, sloboda neće umeti da peva, ne, ona nije moja ni tvoja nego samo njihova, a oni, ti novi ”libertadores” oslobodit će nas smisla i života, prema njima je i Atila Bič Božji bio samo preuzetni deran, neodgojeni dječarac…

I na bot mi švikne kroz glavu: aaaooo, merlo de graia, ma kaj se ti je poslabšlao, ma ča se delaš tuote kako niki guru da due soldi. Ako imaš ča reči, ma povidaj to ča dreto u čunku: ter u doba prvanja, ča su bila ki zna kada, ljudi su bili pametniji i štabeliji nego mi sad. I svud su bili lazareti, i mora si čuči-kući, njente oštarija i maša kantana i samanj i svati i mirakuli.

A antivakseri bi zajno ćapali žlepu, pak su suseda ča se je dela žgajo tik-tak krstili: ma kugo i kolero… jetika te dopala ter te dopala… frančežina na te došla hudoba injorante… itd. etc. in tako naprej – nu, potom vpjerjod?

A antivakseri bi zajno ćapali žlepu, pak su suseda ča se je dela žgajo tik-tak krstili: ma kugo i kolero… jetika te dopala ter te dopala… frančežina na te došla hudoba injorante… itd. etc. in tako naprej – nu, potom vpjerjod?

”Kuda, kamo luda glavo”… kad ”kolje bog i kolje đavo” (by Jure Kaštelan)?

Ma vero dreto in malora nostra, tutti inssieme butarsse nella foiba injorance i štupidece i straha paklenskega.

Ali da se vratim naslovnoj slobodi, ovih mojih sumanutih razglabanja: posve slobodno definirana, ova nova sloboda na zapanjujući način spaja nespojivo: slobodne ”libertarijance” i sužnjeve antivakserskih armija.

Što to znači?

Kaos, rezignacija, panika, mahnitost, izgubljenost u čemu svemu se davimo svi skupa. Svijet više ne zna upravljati samim sobom, zato nam slijedi slom možda neviđenih razmjera poput nestanka Rimskog Carstva, rasula feudalizma i kraljevina i građanstva i nacifašističkih konkvista i revolucija koje su proždrla njihova djeca ex-revolucionari…

Jer, država je danas već samo smiješna dvorska luda, mrva nade jest samo u strahu za vlastitu rit, jer ni sila ne znači ništa, što nam zorno pokazuju iskustva Zapada na Istoku, u Afganistanu, Iraku, Siriji, Egiptu, Libiji, pokazuje nam sve to osobito kolektivna naša zapadnjačka ingovernability, nevladivost.

Jer papirnatim velesilama opet bi se ratovalo? Zar su zaboravili Napoleona ili Hitlera?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora