Služe li politika i Crkva u Hrvatskoj samo sebi?

U suvremenom hrvatskom društvu, politika i Crkva igraju ključne uloge u oblikovanju javnog mnijenja, i to na vrlo specifičan način, uglavnom manipuliranjem nacionalnim i vjerskim osjećajima građana.

Kao dva stupa društvene moći, politika i Crkva često koriste osjećaje građana kako bi zadržale kontrolu nad masama, održale svoje pozicije i, u konačnici, osigurale priljev financijskih sredstava.

Kada analiziramo bilo koji društveni sustav, pa tako i hrvatski, često dolazimo do zaključka da se njegovi ključni dijelovi ne pokreću iz plemenitih namjera ili potrebe za napretkom društva. Naprotiv, ti sustavi funkcioniraju kao veliki aparati za iskorištavanje resursa, prvenstveno financijskih. Kako politika uzima od građana kroz poreze, zakone i regulacije, tako Crkva uzima putem vjerskih priloga, donacija i državnih subvencija.

Nažalost, Crkva u Hrvatskoj, usred visoke inflacije i naglog rasta cijena, nije se sjetila poručiti vjernicima da tijekom božićnog blagoslova obitelji neće tražiti ni uzimati priloge.

Nedavno je (tijekom božićnog vremena) javnost uznemirio slučaj župnika iz Sisačke biskupije koji je javno objavio popis vjernika i iznose njihovih priloga za blagoslov obitelji, što je ocijenjeno neprimjerenim i neukusnim.

Ni država se nije dosjetila smanjiti poreze, nego građane potiče na bojkot trgovina, ne shvaćajući da je takav bojkot ujedno usmjeren i protiv vladajućih.

Posve je netočno da Vlada ne može obuzdati inflaciju, jer posjeduje mehanizme kojima to može učiniti.

Hrvatska politika je desetljećima opstajala na retorici nacionalizma. Nacionalni osjećaji, povijesne traume i narativ o neprestanoj ugroženosti nacionalnog identiteta snažno su ukorijenjeni u političkom diskursu. Ovi osjećaji često služe kao temelj za manipulaciju masama.

Posebno političari desnih stranaka u Hrvatskoj redovito koriste nacionalnu simboliku i osjećaje kako bi mobilizirali svoje birače i osigurali lojalnost. Retorika ”ugroženosti” Hrvatske od vanjskih ili unutarnjih neprijatelja iznova se koristi kao način za skretanje pažnje s ključnih problema poput korupcije, gospodarskog zaostajanja, inflacije i nesposobnosti sustava.

Jedan od najupečatljivijih primjera ove dinamike jest korištenje Domovinskog rata i branitelja u političkim kampanjama. Rat je bio traumatično iskustvo za mnoge ljude, a sjećanja na to razdoblje i dalje su snažna. Političari koriste ove osjećaje kako bi se pozicionirali kao zaštitnici nacionalnih interesa, pri čemu se često previđa da iza tih ”zaštitničkih” izjava stoje osobni interesi i želja za zadržavanjem vlasti.

Time se ne umanjuje samo stvarna važnost povijesnih događaja, već se i sprječava napredak, jer društvo ostaje zarobljeno u prošlosti.

Sada ćemo se neko vrijeme ”zabavljati” pitanjem vojnog mimohoda u povodu 30. obljetnice vojno-redarstvene akcije ”Oluja”. U konačnici, cijenu takve politike plaćaju građani. Svaki put kad politička elita uspije skrenuti pažnju s pravih problema (inflacije koja ruši životni standard, korupcije, dostupnosti zdravstvenog sustava…)Dno obrasca pomoću nacionalističke retorike, smanjuje se pritisak na nužne reforme i odgovornost političara za svoje postupke.

Istovremeno, građani kroz porezni sustav nastavljaju financirati strukture koje ne rade u njihovu korist. Umjesto da se novac koristi za poboljšanje infrastrukture, suzbijanje inflacije, tj. smanjenja cijena prehrambenih proizvoda, obrazovanja ili zdravstvenog sustava, troši se na besmislene projekte i političku propagandu.

Duhovna manipulacija za materijalnu korist

Sličan obrazac može se primijetiti i u djelovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Kao institucija koja uživa izniman utjecaj u društvu, Crkva ima jedinstvenu moć manipuliranja vjerskim osjećajima građana. Vjera je snažan element osobnog i kolektivnog identiteta, a Crkva se vrlo često postavlja kao jedini autoritet na tom polju. Kao rezultat toga, njezini predstavnici mogu (ili su mogli) mobilizirati svoje sljedbenike, posebno kada su u pitanju društvena ili politička pitanja.

Katolička Crkva u Hrvatskoj igra dvostruku ulogu. S jedne strane, ona pruža duhovnu potporu i predstavlja moralni kompas za velik broj ljudi, dok s druge strane, koristi svoj položaj za ostvarivanje financijske dobiti.

Kroz niz povlastica, uključujući izdašne subvencije iz državnog proračuna, Crkva osigurava stabilan financijski priljev. Prema ugovorima između Republike Hrvatske i Svete Stolice, Crkva godišnje dobiva desetke milijuna eura iz državnog proračuna, dok istovremeno ne podliježe standardnim poreznim obvezama kao većina drugih institucija.

Primjer manipulacije vjerskim osjećajima možemo vidjeti u pitanjima poput referenduma o definiciji braka 2013. godine. Crkva je tada bila jedan od ključnih aktera u mobilizaciji birača, koristeći vjersku retoriku kako bi utjecala na političke odluke.

Iako je Crkva često isticala da djeluje u interesu moralnih vrijednosti, u pozadini takvih akcija često se kriju vlastiti interesi u očuvanju moći i utjecaja na društveno-političke procese.

Uz to, Crkva često iznosi moralne i etičke poruke koje su u neskladu s vlastitim financijskim poslovanjem. Dok propovijeda skromnost, milosrđe i brigu za siromašne, Crkva u Hrvatskoj uživa bogatstvo i povlastice koje daleko nadmašuju životne uvjete prosječnog vjernika.

Kada je Crkva progovorila o ključnim problemima koji, prema najnovijim istraživanjima, najviše muče hrvatske građane – inflaciji, korupciji i nedostupnosti zdravstvenog sustava? Ovaj paradoks šutnje jasno pokazuje kako Crkva koristi svoju duhovnu moć kako bi očuvala financijsku nadmoć.

Sustavi koji služe sami sebi

Ako uzmemo u obzir širu sliku, možemo zaključiti da su politika i Crkva, kao ključne društvene institucije, razvile metode pomoću kojih se osigurava neprestani priljev sredstava. Bilo kroz poreze, subvencije ili donacije, ti sustavi su stvoreni kako bi crpili resurse iz društva, a ne nužno da bi služili ljudima.

Iako se često predstavlja da su te institucije tu radi javnog dobra, politika za upravljanje društvom, Crkva za duhovnu potporu, stvarnost je daleko složenija.

Kada analiziramo bilo koji društveni sustav, ključni element koji se često zanemaruje jest pitanje tko zapravo ima koristi od njega. U slučaju politike i Crkve u Hrvatskoj, jasna je povezanost između moći, kontrole i financijske koristi. Sustavi koji bi trebali služiti javnom interesu, u stvarnosti često služe samo za očuvanje vlastite egzistencije i moći.

Politika se oslanja na manipulaciju nacionalnim osjećajima kako bi skrenula pažnju s vlastitih neuspjeha i osigurala neprestani priljev poreznih sredstava. Crkva, s druge strane, koristi vjerske osjećaje kao alat za mobilizaciju i održavanje financijske stabilnosti, istovremeno uživajući povlastice koje joj omogućuju izbjegavanje odgovornosti prema društvu u kojem djeluje.

Pitanje koje se nameće svim žiteljima Hrvatske je: što učiniti kada postane očito da su društveni sustavi izgrađeni kako bi koristili samo sebi, a ne građanima?

Odgovor na to pitanje nije jednostavan, jer promjena tih sustava zahtijeva hrabrost i odlučnost. Da narod ima hrabrosti i odlučnosti, potvrdili smo i bojkotom trgovina. Promjene su, dakle, moguće samo ako postoji svijest među građanima o tome kako i zašto sustavi funkcioniraju.

Važno je shvatiti da sustavi ne postoje u vakuumu, oni su proizvod društvenih odnosa, a ti odnosi se mogu mijenjati. Ključno je razumjeti da nacionalni i vjerski osjećaji ne smiju biti oruđe u rukama onih koji traže moć. Ovi osjećaji su osobni i kolektivni identiteti koji bi trebali biti zaštićeni, a ne iskorištavani. Tek kada dođe do promjene u svijesti i pristupu prema tim institucijama, možemo očekivati da će sustavi početi služiti ljudima, a ne obrnuto.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tko ima pravo govoriti o ljubavi i ljudskim pravima?
    •  Sveti rat protiv lektire: Hrvatska između vjere i fikcije
    •  Hoće li se Crkva u RH napokon distancirati od Ordo Iurisa?
    •  Bolesni papa i (ne)autentične poruke iz Vatikana
    •  Milosrđe želim, a ne žrtvu
    •  Snaga iskrenosti: izvješće o zlostavljanjima Hvarske crkve
    •  Opasna retorika relativizacije nadbiskupa Križića
    •  Nadbiskup Zdenko Križić prkosi odredbama pape Franje
    •  Licemjerje Crkve kao modus operandi
    •  Glas biskupice protiv šutnje Crkve

> Svi tekstovi ovog autora