Smije li đavao ne postojati?

Ponekad se s razlogom stječe dojam da se kao ”vjernici” više plašimo nepostojanja nego postojanja đavla. Kod mnogih je vrlo čvrsto utkana ona poznata rečenica: ”najveća pobjeda đavla jest kada ga niječeš”. On dakle želi da ga se niječe jer tako lakše može ovladati i zavladati čovjekovim duhom. I stoga se zna dogoditi da svatko tko se imalo kritički zapita o toj ljudskoj predodžbi, biva promatran uplašenim očima čuđenja. U nekim slučajevima stječem dojam da neki lakše prijeđu preko izjave da ne vjeruješ u postojanja Boga, nego kada veliš da ne vjeruješ u postojanja đavla kao osobe.

Uglavnom se argumenti potražuju u samoj Bibliji, na mjestima gdje se pojavljuje ovo ime u različitim oblicima: sotona, đavao, zli duh, knez svijeta, itd. Upravo raznovrsnost imena i pojmova pokazuje da se radi o nečemu što biblijski pisci nisu imali namjeru podrobno definirati.

Sva ta ”imena” imaju svoja značenja u svojim izvornim jezicima, koja su jezično funkcionirala i bez pridavanja ”religioznih” kvaliteta, dakle u ”profanoj stvarnosti”. Tako je sotona izvedenica iz hebrejske riječi za ”neprijatelja”, a đavao iz grčke riječi ”klevetnik” ili ”onaj koji razdire”.

Razlozi zašto su se zlo ili grijeh u biblijskoj literaturi na nekim mjestima počeli personificirati vrlo su različiti i opširni. Oni su ipak sustavno istraženi od strane mnogih renomiranih bibličara. Slijedeći biblijske tekstove kronologijski i pristupajući im s pažnjom prema njihovoj literarnoj kompleksnosti, uvijek je moguće uočiti određeni razvoj misli i predožbi unutar Biblije.

Upravo je na temelju takve analize moguće slijediti nastanak i razvijanje personificiranja pojma zla i grijeha. Označavajući zlo kao sotonu ili đavla, tadašnji je čovjek nastojao sebi dati odgovore na porijeklo samoga zla.

Koliko su biblijski pisci ”fleksibilno” birali pojmove za ”porijeklo” zla može se uočiti na primjeru jedne scene s kraljem Davidom. U drugoj knjizi Samuela (24 poglavlje) stoji rečenica: ”Jahve potakne Davida”. Prva Knjiga Ljetopisa (21 poglavlje), koja je mlađa od Knjige o Samuelu, preuzima tu pripovijest, ali umjesto Jahve, sada Davida potiče Sotona. Vremenom je dakle židovska teologija pokušala ”kušnje zla” odvojiti od samoga Boga te za njihovo porijeklo pronaći neki drugi princip, koji ima karakteristike osobe koja je snažnija od čovjeka, ali slabija od Boga.

Zasigurno je perzijska ”teologija” izvršila veliki utjecaj po tome pitanju na židovsku. Iako je perzijska jasno vjerovala u postojanja dva boga: boga dobra i boga zla. Židovskom monoteizmu je to dakako bilo neprihvatljivo, pa je ulogu porijekla zla zadobilo ”biće” koje stoji negdje ”između”.

Nije potrebno naglašavati koliko je zapravo velika opasnost da se takav koncept pretvori u dualističku sliku duhovnog svijeta, koja vremenom počne zadobivati i normativni karakter. Takva slika svijeta i takva teologija bila je već snažno prisutna i u vremenu Isusovog života i djelovanja. Stoga pisci Novoga Zavjeta posežu za istim kapitalom predodžbi. One služe isključivo kao ”protuteža” ili ”kontrapunkt” koja za cilj ima naglasiti veličinu Božje milosti.

Posezanja biblijskih pisaca za ovakvom vrstom personifikacije služila je dakle prvenstveno u literarne svrhe i pokušaj da se odgovori na izazove pitanja o zlu. To je ono što nas biblijska znanost može poučiti. Tamo gdje u tekstovima stoji ”đavao” ili ”sotona” može jednako tako stajati ”grijeh”, ”zlo”, ”kušnja” ili ”smrt”.

Iznijeti sve aspekte personificiranja zla nadilazi nažalost formu ovoga teksta. Ovdje se tek želi ”ukratko” prisjetiti ove teme. Jer nekritičko (nepravedno) čitanje i tumačenje biblijskih tekstova donijelo je i kroz povijest Crkve velike probleme i otvorilo vrata mnogim herezama.

To je osobito kulminiralo u 12. stoljeću kada su herezeze u velikim valovima stizale iz današnje istočne Europe, mahom s dualističkim učenjima o dva principa: dobra i zla. No o tome je veliki poznavatelj srednjega vijeka Raoul Manselli iscrpno istraživao i pisao.

Ono što za nas ostaje važno jest i namjera samoga Drugog vatikanskog sabora po ovome pitanju, a to je da se kroz liturgijske reforme i biblijska istraživanja počne suzbijati ”vjera” u đavla unutar katoličke Crkve. Tada se i iz novoga Rimskog misala uklanjaju gotovo sva spominjanja đavla kao osobe ”zadužene” za porijeklo zla.

Pitanje o đavlu potrebno je naravno sagledati i kroz filozofsko-teološki diskurs o čovjekovoj odgovornosti. Prebacujući izvor zla na osobu đavla ili sotone, postoji opasnost da se čovjekova sloboda liši odgovornosti pred svojim odlukama koje vode u zlo, to jest grijeh.

Ako želimo slijediti razvoj biblijske misli i biti pošteni prema literarnim karakterima biblijskih tekstova, onda ne možemo tek tako zanemariti kontekst njihova nastanka i svijet predodžbi iz kojeg su biblijski pisci (ali i općenito pisci koji pripadaju npr. Srednjovjekovnoj Crkvenoj tradiciji) zaimali svoj spisateljski materijal.

Ono što nam Biblija želi zapravo poručiti jest da se čovjekov život ne odvija između Boga i đavla, nego između grijeha i milosti, smrti i života, zla i dobrote, mržnje i ljubavi.

Milost, život, dobrota i ljubav imaju svoje ime – ono se u Bibliji više puta objavilo, štoviše, utjelovilo. Grijehu, smrti, zlu i mržnju čovjek je sam neprestano nadjevao imena, koja bi trebala imati tek pojašnjavajući karakter.

Budući da nisam egzeget, nego teolog ”opće prakse”, nastojim o ovim temama učiti od onih koji su svojim provjerenim radom i primjerom izgradili autoritet svojih misli. Oko ove stvari najviše sam učio od velikoga švicarskog bibličara Herberta Haaga čija je knjiga ”Oproštaj od đavla – o kršćanskom ophođenju sa zlom” prevedena i na hrvatski jezik u izdanju ”Svjetla riječi” (Sarajevo) još 2011. Već tada je mnogima bilo neprihvatljivo egzistenciju đavla dovesti u pitanje. Lakše se podnosilo ateizam, nego ”ađavlizam”.

Biblija se ne čita kao izvještaj o prijetnji sotonom i đavlom, nego kao radosno svjedočanstvo o Božjem pozivu čovjeku, o uspostavljanju Božjeg kraljevstva koje nam se u Isusu približilo.

Novozavjetni iskazi o sotoni vremenski su uvjetovane predodžbe – preuzete iz tadašnjeg židovskog teološko-narativnog svijeta. Iste te predodžbe fascinirale su mnoge kršćanske teologe kroz povijest, te su od njih napravljena cijela dogmatska načela. Poštivajući razvoj biblijske misli, ne čini se nužnim ili ispravnim od tih predodžbi stvarati istine potrebne za spasenje.

Ako, dakle, zanemarimo cijeli trud biblijske znanosti, koja nastoji pridonositi ispravnijem i ”poštenijem” čitanju, prenošenju i življenju tekstova koji su veliki dio izvora naše vjerničke egzistencije, onda ponovo otvaramo prostor za redanje ”figura” koje čovjeka samo udaljavaju od Božje ispružene ruke.

Od Kraljevstva Božjeg pravimo kulise za bitke dobrih i loših duhova. Ono je vladavina vrijednosti i ljubavi koje otkrivamo u životu Isusa iz Nazareta. Mi imamo dakle mogućnost biti dio toga Kraljevstva, upravo se odlučujući između ljubavi i sebičnosti. Stoga u Prvoj Ivanovoj poslanici (3, 14) i stoji: ”Tko ne ljubi, ostaje u smrti”.

Imajući sve ovo u vidu, mislim da i u prijevodu nove Biblije (HSP Hrvatskog biblijskog društva) u Hrvatskoj nije sasvim bezopasno ostaviti u prijevodu ”Očenaša” ono izbavljanje od personificiranog ”Zloga” bez ijedne reference.

Ne ulazeći u časan i stručan posao bibličara, ne ulazeći u razloge doslovnog prijevoda na ovome mjestu, ostaje mi ipak pitanje nije li to u pastoralno-teološkom smislu jedan korak unazad u nastojanju da ”poštenije” razumijemo ono što smatramo svojim izvorom? Nismo li taj izvor time zamutili?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dijaspora kao špajz hrvatskog nacionalizma
    •  Fra Franjo Ninić: Čovjek koji nije gubio pribranost
    •  Fašizam se sve više ''neometano'' goji
    •  Grobljanska Crkva i zaboravljena vječnost
    •  Mali brat u svijetu velikih ''tata''
    •  Obavijest za nadrndane stanare
    •  Nebojšin Jošua
    •  Mi smo perfektan narod, narod prošlosti
    •  Uputstva za mržnju prema Europi
    •  Emocionalno dezorijentirani donose očajne političke odluke

> Svi tekstovi ovog autora