Smije li Isus u kazalištu silovati muslimanku?

Tražiti da redatelj Oliver Frljić ”ne provocira” znači pokazati da osoba koja to traži ne shvaća narav kazališta, pa čak i kada, naizgled blasfemično, progovara. Naime, kazalište ne poznaje blasfemiju ili, ako baš hoćete, mora blasfemično progovarati, ali to čini kao da izgovara najbenigniju rečenicu.

Zašto pišem o Frljiću? Zato što Frljić opet ”izaziva”, zamislite, pobožne duše katolika i muslimana. Toliko je ovoga puta ”skrenuo” da se vrhbosanki nadbiskup, kardinal Vinko Puljić smatrao pozvanim zatražiti pravnu zaštitu od Tužilaštva, kulturnih vlasti, Ureda sarajevskog gradonačelnika (informirajući o svom potezu i vatikansku diplomaciju) kako bi se onemogućilo ”blasfemično vrijeđanje” vjere ili osjećaja vjernika.

Naime, ako je vjerovati gospodinu kardinalu, predstava Olivera Frljića ”Naše nasilje i vaše nasilje” (odigrana posljednji dan 56. izdanja sarajevskog MESS-a, u nedjelju 9. oktobra u Narodnom pozorištu) ”vrijeđa u prvom redu katolike, ali i muslimane jer izruguje bitni sadržaj vjere te nešto što je ljudima sveto na primitivan i vulgaran način predstavlja”.

Nadbiskup Vinko Puljić ni ostali koji su se digli protiv predstave istu, kako to već biva, nisu pogledali, već su reagirali na naslove nekih medija koji su pak prenijeli vijesti da je predstava izazvala burne reakcije u Austriji i osobito u Poljskoj.

Dvadeseto stoljeće kao da je uporno radilo na poticanju nacionalnih narcizama koji su jednu masu učili da je bolja od drugih. Dvadeset i prvo stoljeće nastavlja istim lekcijama koristeći se nepogrešivim oružjem: strahom

Tako, na primjer Katolička tiskova agencija KTA navodi druge medije (hrvatske uglavnom) te argumentirajući svoje tvrdnje kaže da “u jednom trenutku predstave: gola ‘muslimanka’ s hidžabom, iz svojega spolnoga organa vadi zastavu – u Poljskoj Poljske, u Austriji Austrije, u BiH (predmnijevano) BiH; zatim izvodi erotizirani ples uz melodiju Tihe noći (!) te se pojavljuje ‘Isus Krist’ okrunjen trnovom krunom, razapet na križu sastavljenu od kanti za benzin; potom glumac u liku Isusa silazi s križa i siluje ženu”.

Po svemu sudeći, kao i u drugim prilikama kada Frljić ”provocira”, pojednostavljena i vulgarna kritika predstave u medijima nema ništa zajedničko s njezinom umjetničkom formom i ne odgovara jeziku predstave.

Pretjerivanje u opisu scena uzetih iz konteksta manipulacija je javnim mnijenjem. Njezin je cilj izazivanje jakih društvenih emocija, izazivanje kulturnog rata u kojem se ne radi o kvaliteti i ideji, već o antagonizaciji društva.

Predstava ”Naše nasilje i vaše nasilje” inspirirana je romanom Petera Weissa ”Estetika otpora”. ”Naše nasilje i vaše nasilje” promatra Europu naivno zatečenu izbjegličkom krizom, Europu koja spremno zaboravlja na svoju kolonijalnu prošlost dok jednako tako spremno zatvara granice tisućama koje bježe pred posljedicama europske i američke politike.

Dvadeseto stoljeće kao da je uporno radilo na poticanju nacionalnih narcizama koji su jednu masu učili da je bolja od drugih. Dvadeset i prvo stoljeće nastavlja istim lekcijama koristeći se nepogrešivim oružjem: strahom.

Sliku snažne, sjajne Europe nagriza rastuća paranoja i odasvud nam se šalje poruka: nigdje više niste sigurni. Strah je ipak najsigurniji preduvjet za mržnju. Jesmo li svjesni da naše blagostanje ovisi o tisućama mrtvih na Bliskom istoku?

U trenutku jedne od najvećih svjetskih kriza nakon Drugog svjetskog rata trebamo li se s ponosom nazivati Europljanima ili se Europe trebamo sramiti?

Nadbiskup Vinko Puljić ni ostali koji su se digli protiv predstave istu, kako to već biva, nisu pogledali, već su reagirali na naslove nekih medija koji su pak prenijeli vijesti da je predstava izazvala burne reakcije u Austriji i osobito u Poljskoj

Jesmo li spremni snositi posljedice europske stoljetne dominacije?

Oplakujemo li jednako žrtve terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu kao i onih u Bagdadu ili Alepu?

U kojem smo trenutku povjerovali da smo gospodari istine i da je naš Bog svemoćniji od drugih?

I gdje se u svemu tome nalazimo mi, gledatelji/ce dok plačemo u polumraku dvorane pred fikcionalnim prizorima, ali ostajemo ravnodušni pred stvarnim ljudima u izbjegličkim kampovima?

To su pitanja koja postavlja redatelj Oliver Frljić, a on se služi jezikom ekscesa kako bi publika iz kazališta izašla motivirana da na takva pitanja da odgovor.

Poznavajući Frljića, sasvim uvjereno tvrdim da nije imao niti ikada ima namjeru vrijeđati ničija religijska osjećanja, već u ovom slučaju ukazuje na političko licemjerje Zapada koje je indiferentno spram stradanja neeuropskog stanovništva.

Nakon izvedbi u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj, te nakon Bosne i Hercegovine (gdje je na predstavu publika ipak nakon napetosti i prijetnji, zbog čega su organizatori čak bili odlučili da se igra samo pred žirijem, ušla ”na vlastitu odgovornost”) Frljićev komad putuje u Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i Rumunjsku.

Festival MESS je kroz cjelokupni program 56. izdanja u fokusu imao izbjegličke teme u kojima se kritizira akt nasilja i netolerancije spram civilizacijskih vrijednosti i humanizma.

Jesmo li spremni snositi posljedice europske stoljetne dominacije? Oplakujemo li jednako žrtve terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu kao i onih u Bagdadu ili Alepu? U kojem smo trenutku povjerovali da smo gospodari istine i da je naš Bog svemoćniji od drugih?

Upravo u tom tonu je i predstava ”Naše nasilje i vaše nasilje”.

Svakako treba kazati da Frljić nije problem i da su pravi problemi Sarajeva i BiH siromaštvo, apatija, katastrofalno stanje ekonomije i komunalnih službi, odlazak mladih u inozemstvo s kartom u jednom smjeru, koji će, ako se nastave, rezultirati praznim fakultetskim amfiteatrima i kazališnim dvoranama.

Međutim, kada su sekularisti već toliko angažirani za slobodu izražavanja, zašto ne inzistiraju da knjiga “Sotonski stihovi” bude u sarajevskim knjižnicama!? Zašto tako javno ne podrže i gay pride koji mnogi priželjkuju u Sarajevu?

Naravno, treba reći i to da u demokratskim i slobodnim društvima umjetnici imaju pravo (i obavezu) da kritički propituju sve aspekte društvene stvarnosti. Traženje zabrane predstave je izraz nedemokratskog čina s obzirom na to da su umjetničke slobode jedna od najvažnijih europskih vrijednosti.

Sumnjam da bi papa Franjo zabranio Frljića, a drugo je pitanje da li bi mu se dopalo da Isus ”siluje muslimanku”, ma koliko genijalna i silno umjetnička ta gesta bila.

(Izvorno objavljeno u mariborskom listu Večer. Prenosimo zbog spriječenosti autora).

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora