novinarstvo s potpisom
Miljenko Smoje očito jako smeta dijelu Splićana. Spomenik splitskom piscu i kroničaru postavljen je prije dva tjedna na Matejuški. Već prošlog petka spomenik je uništen tako što ga je nepoznat netko zalio plavom bojom. Ostavljen je i ručnik Partizana.
Nered su očistili djelatnici gradske komunalne tvrtke, a uskoro je ovo autorsko djelo Aleksandra i Ante Guberine, čije je otkrivanje jedan od središnjih događaja programa ”Smojinih 100”, ponovo dospjelo na stranice crne kronike.
Društvenim mrežama proširila se snimka muškarca koji urinira po spomeniku. ”Je li to maslinovo ulje? Nije, nego urin, redikule komunistički. Puši ku*ac redikule, Srbine”, govori na snimci osoba koja snima muškarca dok urinira po spomeniku.
Znano je da Smoje simbolizira, recimo to tako, ljevicu u hrvatskom narodu, ali razina mržnje s kojom se suočava tridesetak godina nakon svoje smrti je pozamašna. Netko je tako promijenio i tekst o njemu s Wikipedije.
”Izdajnik, špijun, mrzitelj, psovač, pijanac, kukavica, tužitelj taksista radi križa, tužibaba Torcide, protivnik hrvatskog grba na hajdukovom dresu, rasistički mrzitelj vlaja, imoćana, hercegovaca, zagrebčana, odnosno Hrvata, ljubitelj Tita, Miloševića, prijatelj Kadijevića i samoproglašeni četnik”, stajalo je u jednoj verziji članka o Smoji, koja je sada promijenjena.
Zašto je Smoje takav problem? Onakav kakav je bio, nije bio ljubimac prošlog režima, bio je izbačen iz Saveza komunista, žrtvom i cenzure komunističkih vlasti.
Kasnije, u 1990.-ima, pred svoju smrt, počeo je simbolizirati otpor prema Tuđmanovoj Hrvatskoj 90-ih.
Drugim riječima, Smoje danas smeta dijelu Hrvata ne zato jer je bio ugledan član Partije, Srbin, Jugoslaven ili suputnik prošlog sistema – takva je uostalom i većina HDZ-ovaca, barem onih koje biološki razlozi nisu spriječili u njihovim političkim djelovanjima, Smoje smeta zato jer simbolizira jugonostalgiju.
Danas su priče o jugonostalgiji sasvim izvan prostora i vremena, ali jugonostalgija, pogotovo tih godina, ustvari je opozit oportunizmu, a oportunizam i konvertitstvo – to su jedine vječne ideologije Hrvata.
Oni koji su se odlučili za jugonostalgiju odabrali su skrenuti s puta kontinuiteta kojega jednako čine jugoslavenstvo ili hrvatstvo, Partija ili Crkva, svejedno. A to je manjinska, samotna pozicija na sistemu pobunjenih, ali i nezaštićenih.
To su oni koji su se opirali nacionalizmu, pljački, popovima i ustašama, ratnom huškanju i društvenoj grandomaniji koja dovodi do toga da se namješta izbor za miss, nogometna prvenstva i snimaju filmovi o gospama.
Smoje je postao metafora jugonostalgije i očito je ostao njezina metafora, što se ne uklapa u hrvatsko poimanje života. Zato mu se i danas urinira po spomeniku.
Ali što uopće Smoje može očekivati u ovakvoj Hrvatskoj? Nekako baš u vrijeme vandalizma na Smojinom spomeniku, istog dana, u zagrebačkoj sudskoj dvorani dogodilo se ponovno suđenje Branimiru Glavašu, tko zna koje po redu.
Suđenje je to koje je trajalo 32 godine, a donesena je nepravomoćna presuda protiv Glavaša te mu je dosuđeno sedam godina zatvora. Glavaš je bio zapovjednik obrane Osijeka, čije su snage u ratu izvršile brutalne zločine.
Zarobljene civile tjeralo se da piju kiselinu iz akumulatora, premlaćivalo ih se i mučilo, mnogi su odvedeni u nepoznatom pravcu i zauvijek nestali. Uobičajena praksa bila je zarobljene civile odvoditi na obalu Drave sa selotejpom preko usta i tamo ih smaknuti metkom u glavu, a onda njihova tijela baciti u rijeku.
U Hrvatskoj je tako moguće da jedno suđenje traje 32 godine, da se optuženika, kojem je u međuvremenu Milanović podebljao ego udijelivši mu nekakvo priznanje iz Tuđmanove riznice bezvrijedne bižuterije, tereti za ratni zločin nad srpskim civilima, a istovremeno mu se da blaža kazna zbog ”iznimnog doprinosa u nametnutom agresivnom ratu”.
Da stvar s ludostima u Hrvatskoj istog tog dana bude do kraja uigrana, pobrinuo se Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, koji nekako mora opravdati mjesto predsjednika Domovinskog pokreta, pa je objavom plakata povodom obljetnice pada grada zadao najveći šamar samom Vukovaru.
Manje je važno što je plakat s istaknutim slovom U krajnje diletantski napravljen, puno je važnije da mu nije mjesto tamo gdje se obilježava tragedija.
Brončani Smoje, Penava i Glavaš dio su jedne te iste priče o Hrvatskoj danas, gdje se sve manje-više odvija bez reda i načina, uz pjesmu samouništenja, a pri čemu kao da neka ista izopačena ruka ostavlja svoj potpis.
Samo što jednome od njih doista u takvoj Hrvatskoj i nije mjesto. To je onaj koji da ga se pitalo bi li želio da mu podignu spomenik u današnjem Splitu, vjerojatno bi bez ikakve dileme rekao da ga liše tih pizdarija.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.