autograf.hr

Miljenko Smoje očito jako smeta dijelu Splićana. Spomenik splitskom piscu i kroničaru postavljen je prije dva tjedna na Matejuški. Već prošlog petka spomenik je uništen tako što ga je nepoznat netko zalio plavom bojom. Ostavljen je i ručnik Partizana.

Kada neko pogodi žicu, dušu, atmosferu, ždronj i puls grada onda mu se mora priznat da je meštar od pera. A takvi meštri su rijetki i upravo zato se valja naklonit Miljenku Smoji kojem se u njegovim noveletama, kolumnama, reportažama ili scenarijima to redovito događalo.

Prvi siječnja prošao je u duploj proslavi: Hrvatska je ušla u schengenski prostor i u eurozonu, usvajanjem eura – zajedničke europske valute. Na proslavi, na graničnom prijelazu Bregana – Obrežje, osvanuli su hrvatski premijer Andrej Plenković, njegov majordomus ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman i njegov kamerlengo Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova, dok je s druge […]

Vladimir Matijanić i u smrti je ostao novinar. Čudna me je mješavina žalosti, gorčine, bijesa, divljenja i ponosa preplavila kad sam to shvatio, kad mi je došlo kako je on, koji je razvaljivao afere, poslije svega postao najveća afera. On koji je neustrašivo razobličavao pokvarenost, lažljivost, pohlepu, oholost, lijenost, jalovost, ravnodušnost, kukavičluk i sve druge nedostatke […]

Miljenko Smoje imao je jedan trik koji je, s neznatnim preradama, pokazivao u različitim prilikama. Da je živ, ne bi bio red otkrivati trik, ali ovaj mađioničar je odavno mrtav pa smijemo. Tajna njegova humora obično je bila u opoziciji politike i svakodnevnog života.

Miljenko Smoje i Zoja Odak nisu u mogućnosti vratiti priznanja pošiljateljima, uz obrazloženje da ne stanuju u istome moralnom svemiru s onima koji im dodjeljuju Uvredu za životno djelo. A u toj ciničnoj operativi Profil Rudolf je od presudne važnosti, kao opće mjesto kolektivnog gliba, reprezentativni mjehur kroz koji masa glogoće i diše     […]

Na sahrani Miljenka Smoje, pričaju Viktor, Boris i Predrag, što bi voljeli da o njima, jednog dana kada umru, govore nad odrom.

S vremena na vrijeme, kad se perverzno uželim nečega stvarno glupog, uzmem čitati jednu od onih zapanjujućih hrpa riječi koje za jedan desničarski portal marljivo lopata zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak. To je totalna pišurija.

Rijetki su pjevači koje publika doživljava kao kantautore premda to nisu, već su “samo” pjevači, umjetnici glasa i interpretacije. Oni su veći od pjesme koju izvode tako kao da su joj sami napisali note i riječi, izvode je skladno, iz srca, upravo kao da je njihova vlastita, jer ona to i jest.

Miljenko Smoje, ”Judi i beštije – Ratna kronika Malog mista”, Hena com, Zagreb, 2018, 325 str. U nekoj zemlji bogate kulture i razvijene imaginacije, u Italiji, Poljskoj, Austriji, a pogotovu Francuskoj, Miljenko Smoje bio bio doživljavan kao melankolični novinski pisac, žalobni humorist, veliki mjesni, lokalni pripovjedač, koji svoju romanesknu, epsku prozu preodijeva u kvazižurnalističke forme.

Posljednji razgovor s najvećim kroničarom Splita i Dalmacije Miljenkom Smojom, iz pera jednog od vodećih hrvatskih novinara i pisaca Borisa Dežulovića, odvijao se prije točno 20 godina kod Smojina bungalova na supetarskoj Punti, na otoku Braču.

Malo se to danas zna, ali najveći Hajduk svih vremena, onaj slavni iz sedamdesetih, igrao je i podno tvrđave na Gripama, na malom igralištu osnovne škole ”Bruno Ivanović”. Teren od tupine idealan za igru i duboke posjekotine, na istoku drvena branka napravljena od starog telefonskog stupa, na zapadu teški željezni rukometni gol, a na golu […]