Smrt lopova u Hrvatskoj je spektakularna smrt

Hrvatsko društvo je siromašno, i to u materijalnom, demokratsko-građanskom, ali i u duhovnom smislu.

Budući da se – olako i nepromišljeno, najviše zbog toga što je naše društvo siromašno u građanskom smislu – često određujemo kao dominantno kršćansko ili, još specifičnije, katoličko društvo, sasvim je razvidno da smo siromašni i u duhovnom smislu, odnosno da nam nedostaju temeljne spoznaje o tome što znači biti kršćanin i zašto kršćanstvo ne može biti politička kategorija.

Institucionalna Crkva je, samim činom institucionaliziranja, postala otuđenom kategorijom. Institucija ne razumije, institucija ne osjeća, institucija nema dušu.

Katolička Crkva je, kao institucija, ustrojena po feudalnom modelu. Ona je materijalna bogatstva zgrtala u svijetu nepravde, uzimajući, različitim modelima, od bogatih, ali ponajviše od sirotinje.

Naši Vatikanski ugovori primjer su feudalne svijesti Katoličke Crkve i njezine neosjetljivosti prema siromašnima.

Hrvatska je jedna od najsiromašnijih država EU-a, a potpisala je Vatikanske ugovore prema kojima je obvezna financirati Katoličku Crkvu, a onda, slijedom toga, i ostale religijske zajednice, kao da se radi o najbogatijoj državi. Nitko toliko ne daje bogatoj Crkvi kao siromašna Hrvatska. I to je skandal.

Za opravdanje ovakvih Vatikanskih ugovora ne postoji niti jedan drugi razlog osim feudalne svijesti, odnosno našeg građansko-demokratskog siromaštva. Uživati u vlastitom siromaštvu kako bi netko mogao biti bogat, nije duhovna, kršćanska kategorija, nego je riječ o duhovnom otuđenju, pa čak i o duhovnom mazohizmu.

Onaj tko smatra da je biti građanin ujedno i biti kršćanin, zasigurno veze nema niti s kršćanstvom, ali niti s građanstvom. Onaj tko smatra da građanin ne može biti kršćanin, nema veze s građanstvom

Oni koji su nespremni biti građani, nespremni su biti i kršćani. Građani znaju da biti građanin ujedno ne znači i biti kršćanin.

U duhu feudalne logike i kmetskog mazohizma, moguće je, čak i nužno, da se ove dvije različite kategorije potpuno poistovjete, pa da se živi u uvjerenju kako je građanin ujedno i kršćanin.

Onaj tko smatra da je biti građanin ujedno i biti kršćanin, zasigurno veze nema niti s kršćanstvom, ali niti s građanstvom. Onaj tko smatra da građanin ne može biti kršćanin, nema veze s građanstvom.

Biti građanin i biti kršćanin dvije su različite kategorije, dvije različite uloge koje se ne smiju poistovjetiti, ali niti konfrontirati. One su, naprosto, odvojive kategorije.

Naravno, one su odvojive kategorije u zrelim demokratskim državama, ali Hrvatska nije takva država. Ona je nezrela država u kojoj je poželjno građanstvo svesti na kršćanstvo, odnosno, ona je država u kojoj je, sve dok postoji materijalna korist, poželjno kršćanstvo svesti na političku kategoriju.

Tada nestaje građanstvo i rađa se dobro kontrolirana mazohistička kmetska svjetina kojom se gospodari izvana i iznutra.

Izvana gospodare nedemokratske političke snage koje su uzurpirale države i kompromitirale ideju nacije, dok iznutra gospodare pseudoreligijske kreature koje su uzurpirale duhovnost i kompromitirale samu mogućnost vjere.

Nedemokratskim političkim strukturama odgovara privid demokracije kako bi nesmetano mogli vladati zakašnjelim kmetovima, a ne upravljati javnim životom aktivnih građana.

Kada se nad nekim vlada, nužno ga se financijski iscrpljuje. Kada se upravlja javnim životom u korist građana, nužno se podiže financijska moć građana, jer podizanje kvalitete života uključuje i podizanje financijske ili ekonomske moći građana. Građani su aktivni, zainteresirani, informirani, svjesni i samosvjesni.

Nedemokratskim snagama, kada je riječ o religijskom području, odgovaraju pseudoreligijske institucionalizirane kreature koje žele čovjeka kontrolirati iznutra, nudeći mu licemjerstvo kao poželjni moralni imperativ.

Duhovno-moralni licemjeri su oni koji govore neautentičnim religijskim jezikom. Duhovno-moralni licemjeri su oni koji žive u palačama, nastupaju kao zastupnici siromaha, a da sa siromasima ne mogu biti ni solidarni na elementarnoj razini.

Živjeti u palačama, uzimati sirotinji i zastupati prava sirotinje mogu samo duhovno-moralni licemjeri.

Politički licemjeri javno zagovaraju prava naroda, a u stvarnosti preziru narod, naciju i državu. Zato ne djeluju u korist građana, nego, zahvaljujući perfidnoj manipulaciji, ostvaruju materijalnu korist na štetu siromašnog naroda.

Duhovno-moralni i politički licemjeri pripadaju istoj obitelji lopova. Oni se zato međusobno podržavaju.

Njihova snaga proizlazi iz dobro usklađene priče kojom politički lopovi narod kontroliraju izvana, nudeći mu lopovluk i laž kao političku i nacionalnu istinu, dok duhovno-moralni lopovi, taj isti narod, kontroliraju iznutra, nudeći mu lopovluk i laž kao ostvarenje moralnosti i svetosti.

Duhovno-moralni licemjeri su oni koji govore neautentičnim religijskim jezikom. Duhovno-moralni licemjeri su oni koji žive u palačama, nastupaju kao zastupnici siromaha, a da sa siromasima ne mogu biti ni solidarni na elementarnoj razini

Teologija oslobođenja najbolji je lijek za duhovno-moralne lopove koji nastupaju kao branitelji katoličanstva. Teologija oslobođenja u siromašnima vidi opljačkane i od institucija, uključujući i religijske institucije, ostavljene ljude.

No ona u njima vidi i nešto više, ona u njima vidi razapeti narod Božji koji je sada i ovdje razapet. Za njihovo siromaštvo je netko odgovaran, i ti koji su odgovorni nalaze se u njihovoj neposrednoj blizini. To nije blizina solidarnosti i suosjećanja, nego je blizina koja povezuje krvnika i žrtvu.

Za siromaštvo siromašnih odgovorni su oni koji su ih učinili siromašnima, kao i oni koji ih drže u posluhu kako bi i dalje mogli biti siromašni, jer se na njihovom siromaštvu netko bogati.

Naravno da siromašne siromašnima čine sadističke politike, baš kao što ih sadističke pseudoreligije drže u pokornosti i otupljuju im snagu odupiranja nepravdi kojoj su izloženi.

Političari žive u palačama, crkveni velikodostojnici žive u palačama, a siromasima je namijenjena blizina smrti, patnje, nestanka njihove kulture, odnosno namijenjeno im je neprestano umiranje. Zato i jesu na križu. Stalno. Oni su razapeti narod Božji.

Siromasi umiru svaki dan. Njima je smrt namijenjena, zbog njihove smrti se nitko ne uzrujava. Njihova smrt nije spektakularna, ona je, za sve lopove ovoga svijeta, neprimjetna i nebitna.

No kada umre neki lopov, neovisno je li riječ o psudoreligijskom ili pseudopolitičkom lopovu, nastaje spektakl. Smrt lopova u nepravednom svijetu je spektakularna smrt.

Njega se prikazuje kao uglednika, njegovu lopovsku aktivnost kao radnu energiju, a njegovo razapinjanje sugrađana kao ljubav prema građanima.

Sasvim je razumljivo da je smrt krvnika spektakularna smrt jer on umire samo jednom, dok sirotinja umire stalno.

Hrvatska je država u kojoj sirotinja umire stalno, dok lopovi umiru spektakularnom smrću.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora