Snažne ekumenske vibracije u Jasenovcu i Pakracu

Rijetko kada se osjećaju tako snažne vibracije kao što smo imali priliku doživjeti protekli vikend u Jasenovcu i Pakracu.

Najprije u subotu, kada smo u manastiru svetog Jovana Krstitelja i na prostoru logora, iznad humke s ostatcima stradalnika, molili jasenovačkim novomučenicima da nam izmole i posreduju milost praštanja i suživota, zatim kada je u manjem parku manastira posvećena bista, ja ću slobodno kazati i naglasiti “svete” Dijane Budisavljević, spasiteljice tisuće ugrožene kozaračke i druge djece u doba terora ustaša i NDH (bista i, postelje na kojem je stavljena kraća ali fundamentalna Dijanina biografija na ćirilici i latinici našeg jezika, na njemačkom i na engleskom jeziku, su dar srpske zajednice iz njena rodnog grada – Innsbrucka) da bi sve to naše druženje kulminiralo prevažnim činom posvećenja sabornog pravoslavnog hrama i službenog otvaranja vladičanske biblioteke u Pakracu.

Srce mi je puno. Doživio sam snažnu duhovnu obnovu. Moram priznati i da sam bio više puta ganut do suza, ali svrha ove kolumne je da vas potaknem na razmišljanje i na jednu dubinsku ekumensku introspekciju.

Svaki dolazak u Jasenovac, barem meni, predstavlja priliku da uronim u molitvu i u misterij čovjekovog iskupljenja agonijom Krista spasitelja na križu i dok su ga tukli i vrijeđali prije toga. A to je težak, ponekad, mučan, ali svaki puta čudesno vedar zadatak jer osjećam snagu svjedočanstva i mučeničke smrti svih žrtava Jasenovca, bez obzira na njihovu vjeru ili etničku pripadnost: podjednako sam potresen smrću Srba, Roma, Židova, Hrvata i drugih! Podjednako crpim snagu za život i za ovaj moj rad iz cjelokupne te njihove žrtve.

Ali ove godine, relativno kratka i meni iznenadna ceremonija posvećenja Dijanine biste mi je dala priliku da shvatim koliki je enormni mirotvorni i ekumenski potencijal Jasenovca. Zamislite samo ovo: pravoslavne monahinje u svom dvorištu za dnevno razmatranje, ali i kao poruka svim gostima i namjernicima, imaju sada bistu velike humanitarke, katolkinje i Austrijanke.

Meni je ovaj čin fenomenalna stvar. Tako bi inače trebali živjeti: da se mi katolici molimo srpskim mučenicima i svetiteljima (ja se posebno svaku večer prije spavanja preporučujem svetom Vasilju Ostroškom, ali i svetom Leopoldu Mandiću, a čas prije nego utonem u san i našoj mati, svetoj majci Lepavinskoj), da se pravoslavni mole katoličkim svecima, pa, zašto da ne, i Dijani Budisavljević koju smo, ako znamo što je dobro, kanonizirali u našim srcima, elem, da se, pošto smo stvoreni na slici i prilici Božjoj te smo u Bogu, kako reče patrijarh Porfirije, jedno, da gradimo zajedničku duhovnu baštinu. Dakle, ekumensku!

Patrijarh srpski g. Porfirije je u nedjelju predvodio svetu Liturgiju i čin posvećenja obnovljenog Sabornog hrama Svete Trojice u Pakracu, katedralnog hrama Eparhije pakračko-slavonske, koji je skoro u potpunosti bio razoren u ratnim zbivanjima od 1991. do 1995. godine.

Obnova i posvećenje hrama, starog skoro 280 godina, velika je radost i podrška Srbima u Slavoniji, koji su poslije svih ratova i velikih stradanja, opstali na svojoj zemlji pod okriljem i staranjem njihove Svete Crkve koja je, i ovo treba naglasiti, dio jedne i jedine Kristove Crkve.

Patrijarh je rekao da obnovljeni hram Svete Trojice u Pakracu “svjedoči da je Božja ljubav jača od bilo kakvog rata i razaranja”. Naime, da je ova svetinja, ranjena tijekom rata, s ljubavlju obnovljena.

I ono što sam načeo – patrijarh je kazao: “Svaki narod, bez obzira na sve različitosti, u jednom je isti, a to je da ima zajedničko mesto u kojem se sabire i obraća Bogu. Danas smo blagosloveni, jer ponovo imamo hram u Pakracu”.

Dodao je da se blagoslov Duha Svetoga spustio na ovaj hram koji je, kako je istakao, mučen, kao i svaki drugi hram, jer “svaki hram se zida na moštima mučenika”.

“Zato smo danas blagosloveni, jer je ovo hram koji je bio više nego ranjen, na sramotu svima nama, u ratu među braćom, na sramotu i poraz svakoga od nas, jer u tom ratu niko nije dobitnik, a svako ko ima savesti u svojoj duši, hrišćanske, evanđelske, zasigurno jeste gubitnik. I ovaj hram svedoči o tome”, rekao je Porfirije.

U besedi je uputio molitvene želje da se uvijek, kao danas, sabiremo u ljubavi, međusobnom razumijevanju i spremnosti da čujemo jedni druge, i da dolazimo uvijek u Pakrac s molitvom, kako bismo slavili Jednoga Boga u Trojici – Kome je ovaj hram i posvećen.

Patrijarh je istakao da hram u Pakracu svjedoči o raspeću, ali i o uskrsnuću, te da iako je bio više nego ranjen – hram svjedoči o činjenici da je Bog Gospodar povijesti i da je Ljubav.

Srdačan susret sa Srbima iz gotovo svih mjesta u Slavoniji u porti pakračke Saborne crkve, Njegovoj Svetosti i prisutnim arhijerejima, kao i brojnim gostima, posvjedočio je snagu vjere naroda ovih krajeva, koji je vjekovima podizao prekrasne pravoslavne hramove u selima i gradovima gdje živi od 16. stoljeća do danas.

Bilo je doista svečano. Porfiriju su zasluživali na Liturgiji arhijereji iz više pomjesnih Crkava: arhiepiskop antidonski Nektarije iz Jeruzalemske Patrijaršije, mitropolit dimitrijadski i almirski Ignatije iz Atenske arhiepiskopije, arhiepiskop mihalovsko-košicki Georgije iz Pravoslavne crkve čeških i slovačkih zemlja, mitropoliti crnogorsko-primorski Joanikije, njemački Grigorije, raško-prizrenski Teodosije, zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski Dimitrije, budimljansko-nikšićki Metodije, episkopi vašingtonski-njujorški i istočnoamerički Irinej, episkop domaćin pakračko-slavonski Jovan, švicarski-talijanski i malteški Andrej, bihaćko-petrovački Sergije, buenosaireški i južno-centralnoamerički i administrator eparhije zagrebačko-ljubljanske Kirilo i lipljanski Dositej, kao i brojno sveštenomonaštvo, sveštenstvo i đakonstvo.

Povodom obnovljenja i posvećenja Sabornog hrama Svete Trojice u Pakracu, Episkop slavonski Jovan uručio je ordene i povelje Eparhije slavonske zaslužnim pojedincima i institucijama. Ovim priznanjima Eparhija je izrazila zahvalnost onima koji su svojim trudom, podrškom i ljubavlju doprinijeli obnovi svetinje.

Među odlikovanima su Patrijarh srpski Porfirije (i to novouspostavljenim ordenom koji nosi ime u čast 318 očeva Nicejskog ekumenskog sabora), pokojni dobročinitelj eparhije, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, kao i protojerej-stavrofor Đorđe Teodorović, paroh pakrački. Priznanja su dobili i gospodin Viktor Nikolajevič Djačenko, posmrtno gospodin Mileta Radojević, gospodin Žarko Dragičević, zatim biskup požeški u mirovini Antun Škvorčević, nekadašnji londonski biskup Richard Chartres, general brigade Rafaele Jubini (koji se sa svojim vojnicima istakao u očuvanju srpskih manastira na Kosovu i Metohiji dok je tamo službovao vladika Jovan Ćulibrk) i dr Žarko Španićek.

U nastavku, svečano je otvorena biblioteka Eparhije Slavonske u Vladičanskom dvoru – čuvena biblioteka rukopisnih i štampanih knjiga kojoj je znameniti Episkop Pakrački Nikanor (Grujić) dao ime Episkopska knjižnica u Pakracu. Osim zbirke rukopisa, glavnu vrijednost biblioteke čini druga u svijetu zbirka ranih srpskih štampanih knjiga, uz veliku zbirku srpskih knjiga XVIII. vijeka i zbirku europske misli sve do naših dana.

Biblioteka je bila oduzeta i opljačkana od vlasti NDH, potom su je zadržale i dodatno otuđile socijalističke vlasti, da bi bila djelomično vraćena Eparhiji polovinom osamdesetih godina. Ona je većim djelom sačuvana u posljednjem ratu trezvenošću hrvatskog časnika Ivana Hitija (koji je odbio naredbu da je uništi i koji ju je zaštitio), zbog čega je odlikovan od Svetog Sinoda SPC-a, kao i od hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.

Podsjećam: Saborna crkva Svete Trojice je najveći pravoslavni hram u Pakracu i šire, smješten uz sjedište – Vladičanski dvor Eparhije slavonske Srpske Pravoslavne Crkve. Građena je između 1745. i 1768. godine na temeljima starije crkve, uz koju je 1747. podignuta kapela Svetog Trifuna.

Znatnija obnova je izvedena 1898. godine po projektu Hermana Bollëa, kada je urađen i novi ikonostas, djelo slikara Steve Todorovića. Tijekom Drugog svjetskog rata ustaše su uništile arhivu i crkvene knjige i dokumente, a neprocjenjive dragocjenosti su opljačkali.

U posljednjem ratu, krajem 1991. godine, teško je oštećen zvonik i krov, a početkom 1992. godine, Sabornu crkvu je minirala hrvatska vojska i tada su izgorjeli ikonostas i drugi crkveno-umjetnički predmeti. Uoči Božića 1996. godine, miniran je, unutar hrama, grob pakračkog episkopa Emilijana.

Obnova Saborne crkve Svete Trojice započela je 2003. godine i njeno uređenje bit će nastavljeno manjim detaljima kao što je dovršenje postavljanja nekih rasvjetnih tijela.

Bilo je važno među gostima vidjeti bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, predsjednika SDSS-a, Milorada Pupovca, i predsjednika SNV-a Borisa Miloševića, ali i umirovljenog požeškog biskupa (mog bivšeg profesora Kristologije) mons. Antuna Škvorčevića, rekli smo, odlikovan tom prilikom, njegova nasljednika mons. fra Ive Martinovića, grkokatoličkog vladiku mons. Milana Stipića, reformiranog biskupa mons. Jasmina Milića, braću franjevce i druge.

Kada se na oltaru dogodila transsupstancijacija kruha i vina u tijelo i krv Isusovu, katolički su biskupi s glave skinuli solideo (kapicu koja označava da su biskupi), naravno, kao znak poštovanja ali i razumijevanja da je euharistija jedna, bilo pravoslavna, bilo katolička, bilo grkokatolička…, što često ljudi zanemaruju ili ne znaju.

Još malo o ekumenizmu. Za vrijeme ručka, požeški biskup u miru, mons. Škvorčević je nadahnuto govorio o zajedničkoj brizi s vladikom Jovanom da se taj slavonski kraj obnovi i da bude jasno kako smo u Kristu Gospodinu svi mi jedno. To će patrijarh Porfirije posljednjim govorom prije povratka u Beograd naglasiti tako što je rekao da nije važno kako se tko moli ali je važno znati da se, zapravo, “molimo na isti način”, što znači da su razlike između pravoslavaca i katolika neznatne i da ne bi trebale biti razlogom razdvajanja ili stvaranja neprijateljstava odnosno poticanja krivih pogleda na druge.

Nadam se da sam vam donekle uspio dočarati sve ono što je ispunilo moje srce, a vjerujem i sve ljude oko mene.

Cijeli ambijent je bio ekumenski, svaki detalj, svaki naš korak!

Osjetio sam pomirljivi i bratski ton, i sve je bilo impresivno (kako je svjedočio mons. Škvorčević) i toplo.

Našem “rock Vladici Jovanu” kako je episkopa Ćulibrka nazvao gost iz Grčke, episkop Volosa Ignatije, veliko hvala na svemu, njegov napor nije bio malen. A on, 28. po redu vladika slavonski, s tek desetak sveštenika i đakona te malobrojnog naroda, možda jesu manjina ali, kako reče riječki nadbiskup Mate Uzinić, Gospodinu nisu važne brojke neko da budemo njegovi svjedoci, graditelji mira i razumijevanja.

Podržite vladiku Jovana, podržite monahinje u Jasenovcu, učinite nešto važno ze sebe i za vlastitu dušu: dođite ovamo ili, makar, lijepo govorite o onomu što sam vam ovom kolumnom ispripovijedao.

Pozdravljajući mnoštvo okupljeno na Trgu svetoga Petra nakon mise s obredom kanonizacije blaženih Piera Giorgia Frassatija i Karla Acutisa, Papa Lav se spomenuo zemalja pogođenih ratom te potaknuo vladajuće da poslušaju “glas savjesti”, jer “Bog podupire one koji se zauzimaju kako bi izišli iz spirale mržnje i krenuli putem dijaloga”.

Budimo mi takvi ljudi, birajmo dijalog i bratstvo, birajmo zajedničku molitvu.

Amen. Amin.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Moj cilj od početka je bio i obrana Bosne i Hercegovine
    •  Možda idemo prema još gorim stvarima i vremenima
    •  Levarovu i našu nadu sabotira HDZ koji vonja na ustaštvo
    •  Ovi koji šute o zločinu u Gruborima pljuju Franju Kuharića
    •  Fra Marinko Vukman nije ustaša, on je budala
    •  Obogaćen sam milošću i izvanrednim Šerbedžijinim umijećem
    •  Vojni mimohod je poraz kršćanskog humanizma
    •  Milanović će salutirati crnu HOS-ovu zastavu. Ja ne!
    •  Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
    •  Slovo o etici: In memoriam Al Jazeera Balkans

> Svi tekstovi ovog autora