autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Splitska novograditelska škola se zove zreli idiotizam

AUTOR: Ante Tomić / 27.05.2017.

AUTOGRAF Ante Tomić 4 Kad su tajanstveni ulagači krenuli graditi trgovački centar na parkiralištu ispod Općine, podigli su ograde preko pločnika, otjerali pješake, premjestili autobusnu stanicu i, meni najgore, iščupali iz tla jednu krasnu skulpturu, Plavo stablo ispred ateljea pokojnog Vaska Lipovca.

Čitav su kvart izbezumili, ugazili u prostor divljački, bezobzirno, a gradske službe baš u svemu su im udovoljile. Potaknute valjda malim znakovima pažnje, ako shvaćate što vam želim reći, ćate su radosno potpisivali što god im je došlo na stol. “Ajme, niste tribali”, meketali su gadovi pohotno slineći i namigivali sitnim lukavim očima.

Međutim, trgovačkom centru nije bilo suđeno.

Mogao bih vam pokazati i jednu u mome susjedstvu, na dnu Rokove ulice, gdje se na parceli jedva dovoljnoj za dvije gredice kapule i fažola i jedno nisko stablo breskve, podiglo nešto kao plitki ormar za postole, ali na četiri kata, pa još s bazenom na krovu

Teška građevinska mehanizacija raskopala je asfalt na nekoliko mjesta i zaustavila se. Radnici su otišli, pune dvije godine na gradilištu je klijao štir i divlji ječam. Jedan je ulagač u međuvremenu sjedio u ćuzi, a drugi nije, ali je sve poduzeo da se tamo jednog dana zatekne.

Cijela je stvar napokon pukla prije petnaestak dana. Ograde su rastavljene i odnesene, prostor je ponovno otvoren za prolaznike koji ne mare šporkati postole. Jednom će se tu valjda ponovno i parkirati, ali nije sasvim izvjesno.

Teren bi trebalo vratiti u prethodno stanje, a nitko ne pokazuje entuzijazam da to učini. Osobito gradske službe jer kad su one pokazivale entuzijazam i za šta osim malih znakova pažnje?

Istovremeno nekako s propašću ove investicije, u Galeriji umjetnina otvorena je velika retrospektivna izložba Dinka Kovačića, a za Slobodnu Dalmaciju on je dao intervju u kojemu je kazao da se oprašta od arhitekture.

U nekoj drugoj prilici, u nekoj sretnijoj i pametnijoj zemlji, opraštaj od posla jednog takvog velikog, uglednog i zaslužnog arhitekta bio bi sentimentalan i svečan, ali ovdje, u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, neizbježno se upitate, pa dobro, a koja mu je bila druga opcija?

Da se on nije oprostio, što bi uopće radio?

U posljednjih dvadeset pet godina ovdje jedva da je podignuto išta vrijedno spomena. U betonu se čvrsto i trajno šaluju promašaji i sramote. Splitska graditeljska škola s prijelaza stoljeća mogla bi se možda nazvati zreli idiotizam

Zadnje što bih želio je kvariti veselje Dinku Kovačiću, ali zaista, nije se samo on oprostio od arhitekture. Cijeli se ovaj grad, koji je on jednom oplemenjivao svojim lijepim kućama, u miru rastao s arhitekturom, baš kao i s urbanizmom, i s medicinom, i s obrazovanjem, i s redom i zakonom i sa zdravom pameću generalno.

Izložbu u Galeriji umjetnina svakako valja vidjeti, ali u jednom trenutku, gledajući fotografije i crteže Kovačićevih genijalnih projekata iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, dođe vam turobna misao, gdje je nestalo ono vrijeme i onaj duh kad su zgrade bile obzirne prema prostoru, smjerne i prema prirodi i društvu, razumne i skromne, kad su kuće poštivale druge kuće, kad su ljudi gradili za ljude, s razumijevanjem za njihove potrebe, udobnost, dostojanstvo, intimu.

U posljednjih dvadeset pet godina ovdje jedva da je podignuto išta vrijedno spomena. U betonu se čvrsto i trajno šaluju promašaji i sramote. Splitska graditeljska škola s prijelaza stoljeća mogla bi se možda nazvati zreli idiotizam.

Najreprezentativniji su primjerci stila na periferiji, na Žnjanu i Ravnim njivama, ali nađu se i u centru, na prestižnim Mejama. Na primjer, hotel Marjan koji je u Kerumovo vrijeme narastao kao karcinom, došao u jedan lijepi građanski kvart kao izraslina, poput gube na stablu, i ostao nedovršena, pusta, išarana i zapišana, ukleta kućerina u kojoj se srednjoškolci ubijaju noževima.

Jedini način da arhitekt danas u Splitu obrani svoje stručno i osobno poštenje je da naprosto odustane, da se oprosti od svoga posla kao što se Dinko Kovačić prije nekoliko dana oprostio

Mogao bih vam pokazati i jednu u mome susjedstvu, na dnu Rokove ulice, gdje se na parceli jedva dovoljnoj za dvije gredice kapule i fažola i jedno nisko stablo breskve, podiglo nešto kao plitki ormar za postole, ali na četiri kata, pa još s bazenom na krovu.

Gledajući tu razmetljivu, skorojevićku betonsku nakazu, prirodno i logično poželite nabiti na neku stvar i investitora, i ovlaštenog projektanta koji mu je to AutoCadu skupusio i vrijednog činovnika u Banovini što je pečatom i potpisom, čašću i poštenjem jamčio da je tu sve po zakonu.

Jedini način da arhitekt danas u Splitu obrani svoje stručno i osobno poštenje je da naprosto odustane, da se oprosti od svoga posla kao što se Dinko Kovačić prije nekoliko dana oprostio.

Jedina je istinska pobjeda arhitekture i urbanizma kad ih nema. Jedino čemu se možete veseliti je kad stvar propadne kao što je propala gradnja trgovačkog centra ispod Općine.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: