Srbija i Hrvatska opet ratuju: ali treba čistiti pred vlastitim pragom

Srbi i Hrvati opet ratuju. Ratuju riječima i zastrašujućim ratobornim prijetnjama. Najnovija paljba teških četničko-ustaških optužbi neodoljivo podsjeća na (pred)ratno stanje ranih devedesetih prošloga stoljeća. Podsjeća i upozorava.

Neki od nas smo se dobrohotno, ali očito naivno obradovali susretu i porukama nedavnog sumita srpskog predsjednika Vlade Aleksandra Vučića i hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Dalju (Baranja)i Tavankutu (Vojvodina). Osobno sam bio svjedokom njihova srdačnog druženja u rodnoj kući velikog hrvatsko-srpskog znanstvenika Milutina Milankovića u Dalju.

Njihov cjelodnevni susret tog 20. lipnja je od simbolikom nabijenog početnog susreta na mostu na Dunavu (kod Erduta), pa preko Dalja sve do potpisivanja zajedničke deklaracije s druge strane Dunava odisao optimizmom i nagoviještao budućnost boljih odnosa dviju država i naroda.

Optimizam su potkrijepili potpisivanjem izuzetno konstruktivne Deklaracije o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja. Taj je kratak, ali sadržajem bogat i programski smjerodavan dokument u šest točaka sažeto rezimirao neriješena pitanja i najavio neodloživost njihova konkretnog rješavanja.

Velike se gluposti i ozbiljne pogreške čine s obje strane Dunava. Činjenica je da je u vrijeme Karamarkovog domovinsko-desničarskog dirigiranja hrvatskom politikom i kulturom došlo do otvorenog koketiranja s ustaštvom i toleriranja javne demonstracije ustašofilnog ponašanja

Dobronamjernici s obje strane Dunava su se ponadali da su tim dijalogom odnosi dovedeni u relativno pristojno stanje za nov početak dobrosusjedskih odnosa i ključnog zaokreta od sterilnog bavljenja prošlošću prema otvorenoj gradnji zajedničke europske budućnosti.

Unutar svega mjesec i pol dana, takorekuć preko noći, sve što su nam tada Vučić i Grabar-Kitarović obećali nestalo je poput magle, a odnosi su se srozali na razinu gotovo svakodnevne razmjene smiješnih, ali i uvredljivih protestnih nota te na uzajamne demonizacije.

Radivoje Cvetičanin, bivši veleposlanik Republike Srbije u Hrvatskoj, u jednom je međunarodnom medijskom nastupu prije neki dan podsjetio kako je nakon završetka svog veleposlaničkog mandata, u vrijeme Tadićevog posjeta Vukovaru, napisao tekst ”Rat je gotov”.

”Sada više nisam siguran jesam li bio u pravu”, kaže Cvetičanin. ”Sve mi se čini da ova opasna retorika ovih dana kao da sugerira da rat ne da nije završen, nego nešto mnogo opasnije, kao da se misli da rat nije dovršen. I kao da se radi o pauzi, i da bi u nekoj budućnosti nešto trebalo biti dovršeno tim ratom. Mislim da tako mnogi misle. Racionalna politička elita to mora imati u vidu, taj jedan najnegativniji razvoj događaja, kako bi ga uspjela unaprijed spriječiti”.

Velike se gluposti i ozbiljne pogreške čine s obje strane Dunava. Činjenica je da je u vrijeme Karamarkovog domovinsko-desničarskog dirigiranja hrvatskom politikom i kulturom došlo do otvorenog koketiranja s ustaštvom i toleriranja javne demonstracije ustašofilnog ponašanja.

Istovremeno su u Srbiji bivši Šešeljevi ultranacionalisti na vlasti počeli mijenjati društvenu klimu u pravcu koji je svoj vrhunac postigao u rehabilitaciji zloglasnog Draže Mihajlovića.

U najnovije vrijeme je Srbija posebno oštro reagirala  na ukidanje sudskih presuda Branimiru Glavašu i Alojziju Stepincu, kao i na skandalozno podizanje spomenika međunarodno osuđenom teroristu Miri Barešiću, ubojici Vladimira Rolovića, bivšeg jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj

U najnovije vrijeme je Srbija posebno oštro reagirala  na ukidanje sudskih presuda Branimiru Glavašu i Alojziju Stepincu, kao i na skandalozno podizanje spomenika međunarodno osuđenom teroristu Miri Barešiću, ubojici Vladimira Rolovića, bivšeg jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj.

U Srbiji su se posebno (a u Hrvatskoj premalo!) zgražali nad proustaškim šatorima sprečavanja obilježavanja Dana ustanka u Srbu. Tamošnji prosvjedi nisu bili prvenstveno usmjereni protiv tobožnjih četnika i domaćih antifašista, nego su kao glavni cilj imali proslavu ustašluka i NDH.

Tome bismo mogli dodati i mnoge druge proustaške manifestacije mržnje, no dovoljno je da spomenemo odvratne grafite kao: ”Metak u lubanju, to je najbolje Srbinu” na crkvi u Rajevu Selu.

Ratoborna retorika između dvije zemlje svake godine postaje posebno zapaljivom u vrijeme obljetnice ”Oluje” koja se u Kninu trijumfalno slavi kao najveća pobjeda hrvatskog naroda dok se u Beogradu i drugdje obilježava kao nacionalna tragedija najvećeg progona srpskog naroda.

Ove godine su uz navedene kontroverzne događaje kao ulje na vatru doliveni i ustaško divljanje u središtu kninske proslave i paljenje srpske zastave. Sve to uz očitu nazočnost i tolerirajuću pasivnost hrvatske policije.

Srbija Zagrebu s najviših mjesta ne samo šalje protestne note i do iznemoglosti ponavlja kako nikada ”neće prešutjeti fašističke i ustaške zločine” nego je u nekim utjecajnim medijskim i inim krugovima već krenula u prebrojavanje vojnog arsenala dvije zemlje i spekulacije o izgledima za vojni obračun i ulogu Zapada u eventualno ponovljenom balkanskom ratovanju.

Ove godine su uz navedene kontroverzne događaje kao ulje na vatru doliveni i ustaško divljanje u središtu kninske proslave i paljenje srpske zastave. Sve to uz očitu nazočnost i tolerirajuću pasivnost hrvatske policije

I srpsku i hrvatsku stranu treba zabrinuti sve izraženiji i zastrašujući obostrani ratni mentalitet. S obje strane (a i u Bosni i Hercegovini) treba s namjerom razvijati svijest da svaki rat donosi zlo i da je po svojoj naravi zločin protiv čovječanstva te da je svako pribjegavanje ratu protiv morala i prava na koje se toliko pozivaju dominantne kršćanske crkve u srpskom i hrvatskom narodu.

Unutar sve te zastrašujuće ratne retorike je kao pravo osvježenje iz Beograda došao i jedan rijedak, ali značajan glas otrežnjenja. Dr. Dragan Popović, direktor tamošnjeg Centra za praktičnu politiku, je racionalno podsjetio i upozorio:

”Srbija prešućuje svoju ulogu na početku rata. Hrvatska je praktično napadnuta i odgovornost Beograda za rat je najveća. S područja Republike Srpske Krajine je 1991., prema procjenama, istjerano oko 180.000 Hrvata i to etničko čišćenje čak se može usporediti s etničkim čišćenjem Srba 1995. Srbija nema razloga da se osjeća moralno superiornom u odnosu na Hrvatsku, jer se ni mi nismo suočili sa svojim zločinima.”

Treba se suočiti s povijesnim činjenicama, ali i krenuti dalje.

I srpska i hrvatska strana imaju puno za čistiti pred svojim vratima. Nažalost su mnogi zločini ostali neprocesuirani jer su oba sudstva politički instrumentalizirana i korumpirana.

Srbija Zagrebu s najviših mjesta ne samo šalje protestne note i do iznemoglosti ponavlja kako nikada ”neće prešutjeti fašističke i ustaške zločine” nego je u nekim utjecajnim medijskim i inim krugovima već krenula u prebrojavanje vojnog arsenala dvije zemlje i spekulacije o izgledima za vojni obračun i ulogu Zapada u eventualno ponovljenom balkanskom ratovanju

Rješavanju odnosa ne ide u prilog ni to što je u Srbiji na vlasti ista ona garnitura čiji su predvodnici aktivno podržavali, pa i vodili rat protiv Hrvatske. To je teško zaboraviti, iako se treba nadati da su se posljednjih godina stvarno promijenili te da sada ne samo deklarativno nego ozbiljno i dosljedno prihvaćaju europske demokratske vrijednosti.

Nikako ne smijemo olako otpisati ulogu praštanja u politici, praštanje kao etiku za neprijatelje. Oprost ne treba shvatiti kao suučesništvo u zlu, kao čin podilaženja ili ustupak. Oprost jednostavno znači odbacivanje osvete i vraćanje slobode krivcu, jer mu time otvara novu budućnost pružajući mu šansu da se promijeni.

To je put mira kao izraz zrelosti suvremene savjesti, kao razvojni doseg naroda i kao unutarnja potreba moderne civilizacije, kako je to pred Ujedinjenim narodima još davno uvjerljivo argumentirao Pavao VI. Bez obzira na razne nijanse značenja riječi mir, u temelju hebrejske riječi ”šalom” u Bibliji je uvijek pojam dobrohotnosti, blagostanja, napretka i sreće, dobro stanje punine (su)života koju hoće Bog.

Nema sumnje da je to Božja volja i za ove naše ratom opterećene prostore i izranjavane narode.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora