novinarstvo s potpisom
Kad bi se napravila rekapitulacija hrvatske samostalnosti i uvjetno rečeno, nezavisnosti, bio bi to državotvorni centar nevolja svake vrste, koji ne počinje tek 1991. godine, počinje on i prije, a posljedicu mu vidimo i u posljednjem popisu stanovništva, uz koji je razvidno da se u zadnjih deset godina broj ljudi u zemlji smanjio za 396 tisuća.
Jasno, prisutan je tu i paradoks na način da kolikogod je raslo šuplje domoljublje, toliko se sve više Hrvata iseljavalo, pa smo došli do rečene brojke, a taj kotač iseljavanja je sve zahuktaliji jer u Hrvatskoj se ne događaju pozitivne promjene koje bi ukazale da sunce tuđeg neba ne grije kao ovo hrvatsko.
U tom smislu, simptomatična je tako i jedna izjava.
Izrekao ju je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, čovjek koji je za sebe jednom kazao da je proizvod Franje Tuđmana, a u subotu je poručio kako on, njegova obitelj i djeca sigurno mogu biti sretni u ovoj državi.
Pa, kakva je ta država, iz koje se gotovo dvjestotinjak tisuća ljudi nije pitalo gdje idu, nego koliko daleko idu, ali u kojoj sretna mogu biti djeca Grlića Radmana?
Teško bi danas bilo naći sretnoga u ovoj zemlji osim onih koji koriste blagodati jer su članovi vladajuće stranke. Možemo tako reći i da je ovo, da ‘prostite država stvorena za gmizavce pa u njoj sretni mogu biti ulizice vlasti, stranački ljudi, gruba oportunistička inteligencija, s kaputima kao značajnim modnim detaljem jer lako ih učas mogu okrenuti pa lice zamijeniti.
Mehanizam je to koji drobi logiku. Mehanizam je to HDZ-ove države.
Recimo, često se zna reći, ponekad paušalno, a gdjekad i uz kakve ozbiljne razgovore, da su HDZ-ovci uništili Hrvatsku onako kako to i četnici nisu uspjeli.
Kako su to uspjeli? Sad na stranu grozomorni ekonomski podaci, što je to HDZ-ova država u društvenom smislu?
Sve je krenulo nizbrdo i prije nego je država stala na noge. Naravno, tuđmanizam je imao tragične posljedice za ovu zemlju; nacionalizam i spoj s religijom, dakako, privatizacija i svetih 200 obitelji koje su nam utjerale nepravdu u kosti, ali i poseljačenje do razine srednjeg vijeka.
No taj i takav Tuđman kao oficir JNA ipak je bio dio komunističkog kontinuiteta, kao takav bio je onaj s kojim se masa mogla poistovjetiti.
Nije bio antikomunist s pozicije sistema slobode, već je bio utjelovljenje politike oportunizma, onaj koji je tu kao iskaz obećanja da se s puta skrenuti neće.
S puta se skrenulo i nije, pa se partijski sistem, kolektivizmi i odabranosti, društvo koje počiva na statusima, stranačje i jednoumlje sada manifestiraju uz patriotizam, dignitet rata i kler.
U tom kolopletu, jednostavno, stvorio se politički fenomen pod nazivom – opstanak HDZ-a, koji je tu više od stranke, on je zajednica, kao takva nema svoju alternativu, to je ustvari zajednica koja ima svoju državu.
Počelo je to tako što bi prije tridesetak godina po jedan rasni vol glavom platio osnivanje HDZ-a u svakoj općini, a nastavilo se časnim sestrama koje pišu pjesmice Tuđmanu.
Posebno valja istaknuti rat, koji je tu HDZ-ov najveći argument, ali kao takav i laž budući da HDZ-ovci stvaranje države subjektiviziraju sa svojom pobjedom na izborima, što je dakako notorna glupost, jer je država stvorena na referendumu.
Onaj tko želi napredovati u takvoj partiji ološa, mora pristati na jagmu prema najobičnijim kemijskama što se dijele uz božićne domjenke i iskazivanje najjeftinijeg hrvatstva.
Dominiraju tu crveno-bijeli kvadratići, iskazuju se zahvalnosti ratnim zločincima, sve skupa funkcionira po feudalnom shvaćanju politike.
Uredno sudjelovanje uz takvu matricu obećaje upravna vijeća i nadzorne odbore, a u onom simboličkom smislu, tu su branici, taj vječiti fetiš HDZ-ovaca, a uz što onda imamo HDZ-ove gradonačelnike na braniku hrvatstva, HDZ-ove redovnice na braniku katoličke vjere, HDZ-ove medije na braniku časti lokalnih i inih politika, HDZ-ove doktore na braniku COVID odjela, dovoljno je samo igrati ulogu.
Valjda i zato, danas, stoga, imamo zakržljalu državu u kojoj ljudi gube osobni identitet jer su pretvoreni u krda stranačke pripadnosti do te mjere da takvo što u Hrvatskoj pobrkanih vrijednosti postaje statusno mjerilo.
Čak nije važno tko će biti na vlasti. Hoće li to biti pohlepni Sanader, bačeni iz helikoptera Orešković, bespomoćni Plenković ili konfuzni Milanović, čija se proturječnost sa samim sobom najbolje oslikava na mjestu predsjednika bez ovlasti na funkciji šišača pilića.
Svi su oni samo refleksi države odabranih.
Zato jer je stranka kao putokaz probitka u Hrvatskoj već stvar apsurda, a domoljublje je smrvljeno na pazaru jeftinog politikantstva, sve od uspostavljanja države do danas.
Pa zato, recipročno gledano, što su sretniji Grlić Radman i njegova obitelj, drugi su nesretniji.
Odnosno, da stvari radikaliziramo, u zemlji u kojoj se, ”grlići radmani” osjećaju sretno, oni koji dio te domoljubno-stranačke procesije ne žele biti, osuđeni su na propast.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.