Sretna zemlja u kojoj nitko ne čezne za demokracijom

Prije deset dana u zagrebačkoj su se zračnoj luci susrela dva orkestra. Tamburaški orkestar HRT-a letio je na turneju u SAD, a Zagrebačka filharmonija, i ja s njom, u Oman. Poželjeli su jedni drugima sretan put, ali poneki je tamburaš ipak izrazio blagu zabrinutost za filharmoničare što u ova vremena lete baš u arapski svijet.

Pregrizao sam jezik i nisam im rekao da je tamo kamo mi idemo mnogo sigurnije nego na Zapadu, premda je i među filharmoničarima bilo povećane napetosti i nervoze.

No, sve su brige bile raspršene čim smo sletjeli u Muscat. Većina filharmoničara tamo je već bila lani. Znali su kakva nas gostoljubivost očekuje, a uz to ovaj put i blaža “zimska” klima s temperaturama uglavnom ispod 30 stupnjeva, za razliku od prevrelih ljeta koja Oman smještaju na šesto mjesto najtoplijih zemalja na svijetu.

Ali, na jednoj drugoj listi Oman je i ove godine na samom dnu. Upravo za vrijeme našeg boravka sve dnevne novine, odnosno sve četiri koje u Muscatu izlaze na engleskom jeziku pa sam ih i ja mogao čitati, s ponosom su objavile da je Oman na globalnom indeksu opasnosti od terorizma ponovo dobio čistu nulu.

U okvirima temeljne pristojnosti prema domaćinima, stranci žive i odijevaju se prema vlastitim običajima, a nikakva se panika ne diže ni oko alkohola ili muslimanima zabranjenih vrsta mesa. Država je izrazito socijalna, s osobito velikom institucionalnom brigom za bolesne i nemoćne. Poticanje učenja i znanja nije floskula. Svaki Omanac koji se upiše na bilo koje sveučilište na svijetu uživa tijekom studija punu financijsku potporu svoje države. Na svakom koraku ističe se imperativ poznavanja vlastite kulturne baštine, koju štite i unapređuju brojne državne institucije. Ali, uz ponos na vlastiti identitet, jednako isticana i cijenjena vrlina je otvorenost prema svim kulturama i njegovanje prijateljskih odnosa sa svim narodima i državama

Usput, korisno je znati neke brojke te crne statistike. U 2014. godini u svijetu su teroristi svih vrsta ubili 32.685 ljudi, gotovo dvostruko više nego u prethodnoj godini. Čak 78 posto svih žrtava palo je u pet država: Iraku, Nigeriji, Afganistanu, Pakistanu i Siriji. Nadalje, udio Zapada u krvavom danku iznosi iznosi 2,6 posto, a u proteklih devet godina, do 2014., glavni pokretač terorističkih napada na našoj strani svijeta nije bio islamski fundamentalizam.

Čak 80 posto žrtava prouzročili su “osamljeni vukovi”, ubojice koji nisu članovi većih organizacija i koje najčešće pokreću desni ekstremizam, nacionalizam, nastrojenost protiv države i ostale forme propagirane rasne, vjerske, nacionalne ili svjetonazorske nadmoćnosti.

Ali, svijet je i bez terorizma prepun nasilja. Skoro 437 tisuća ljudi lani je izgubilo život u “običnim” ubojstvima, trinaest puta više nego u svim terorističkim napadima zajedno.

Naravno, me umišljam da me je pet dana boravka u Muscatu učinilo stručnjakom za Oman ili Bliski istok. Ipak, s obzirom koliko malo ili ništa ne znamo o toj zemlji, osim da je njezin vladar dva puta svojom ogromnom jahtom doplovio do Dubrovnika i velikodušnim napojnicama nadario sve osoblje hotela u kojem se smjestila njegova svita, usudit ću se iznijeti nekoliko činjenica i zapažanja. Malo znanja u svakom slučaju ne može štetiti.

Jedan kolega, visokoobrazovani akademski građanin, čuvši da putujem u Oman pitao me zar se ne bojim Muslimanske braće? Dok je mir, takvim se malim budalaštinama možemo i nasmijati, ali kada dođe do najgoreg, od velikog neznanja ljudi ubijaju i ginu.

Upravo protiv straha uzgojenog na neznanju omanski sultan Kabus bin Said al-Said bori se otkako je preuzeo vlast 1970. godine, svrgnuvši oca nesklonog bilo kakvoj modernizaciji i reformama. Bogatstvo od nafte, koje nije basnoslovno kao u susjednim zemljama, počeo je usmjeravati u podizanje općeg standarda, izgradnju infrastrukture, cesta, škola i bolnica. Usporedo s predivnim džamijama, poput one najveće u Muscatu, podigao je i sveučilišta i ostale obrazovne i kulturne institucije. Među njima mene se najviša dojmila velika lijepa palača na kojoj je, na arapskom i engleskom, pisalo: Javna dječja knjižnica.

Iz prosvijećene islamske države na vrhu Arapskog poluotoka naša politika i ovaj postizborni cirkus izgledaju smiješno, a nisam uvjeren da bi nam društvo postalo išta bolje ni kada bi u svakom vrtu prokuljala nafta. Sve ipak ovisi o ljudima, nerijetko samo o jednom

Prakticirajući apsolutnu vlast sultan je donio Temeljni zakon, ravan Ustavu, koji Oman definira kao islamsku državu u kojoj je zakonodavstvo utemeljeno na šerijatskom zakonu. Ali, u odnosu na većinu zemalja u okruženju, to kao da je neki drugi Islam. Uostalom, većina omanskih muslimana su ibaditi, mnogo tolerantniji ogranak Islama stariji od podjele na sunite i šijite.

Temeljni zakon nedvosmisleno naglašava i praktički zapovijeda aspolutnu jednakost svih ljudi, bez obzira na rasu, vjeru, naciju i rod. Bilo kakvo okrutno fizičko kažnjavanje i ponižavanje ljudi strogo je zabranjeno.

U okvirima temeljne pristojnosti prema domaćinima, stranci žive i odijevaju se prema vlastitim običajima, a nikakva se panika ne diže ni oko alkohola ili muslimanima zabranjenih vrsta mesa. Država je izrazito socijalna, s osobito velikom institucionalnom brigom za bolesne i nemoćne. Poticanje učenja i znanja nije floskula. Svaki Omanac koji se upiše na bilo koje sveučilište na svijetu uživa tijekom studija punu financijsku potporu svoje države. Na svakom koraku ističe se imperativ poznavanja vlastite kulturne baštine, koju štite i unapređuju brojne državne institucije. Ali, uz ponos na vlastiti identitet, jednako isticana i cijenjena vrlina je otvorenost prema svim kulturama i njegovanje prijateljskih odnosa sa svim narodima i državama.

Veličanstvena Opera u Muscatu, otvorena prije četiri godine, u tom kontekstu nije hir vladara zaljubljenog u umjetnosti istočne i zapadne, nego kruna njegove velikim dijelom ostvarene vizije o naprednoj zemlji miroljubivih ljudi.

Nipošto ne zazivam apsolutizam jer i među sultanima samo jedan je Njegovo veličanstvo Kabus bin Said al-Said. Ali, u samo pet dana njegovu sam zemlju i narod zavolio kao rod rođeni. A možda mi se sve samo pričinilo. No, i bajke su umjetnost izmišljena da poučava, oplemenjuje i nadahnjuje

Odanost i ljubav prema blagom i prosvjetiteljskom vladaru, kakvu bez ikakve vidljive prisile ili straha izražavaju Omanci, ali i brojni stranci koji tamo rade, do sada sam doživio samo za vrijeme Domovinskog rata u odnosu jordanskih vojnika u sastavu UNPROFOR-a prema njihovom tada još živom kralju Huseinu. Stoga nije nikakvo čudo da kod većine Omanaca, kako mi se čini, nema neke prevelike čežnje za demokracijom.

Zato iz prosvijećene islamske države na vrhu Arapskog poluotoka naša politika i ovaj postizborni cirkus izgledaju smiješno, a nisam uvjeren da bi nam društvo postalo išta bolje ni kada bi u svakom vrtu prokuljala nafta. Sve ipak ovisi o ljudima, nerijetko samo o jednom.

Nipošto ne zazivam apsolutizam jer i među sultanima samo jedan je Njegovo veličanstvo Kabus bin Said al-Said. Ali, u samo pet dana njegovu sam zemlju i narod zavolio kao rod rođeni. A možda mi se sve samo pričinilo. No, i bajke su umjetnost izmišljena da poučava, oplemenjuje i nadahnjuje.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora