Stalo vam je do Božića, a ponašate se nehumano?!

U srijedu je svetkovina Božića (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje.

Izvor znanja o Isusu uglavnom su evanđelja, pogotovo ono po Marku, koja se uzimaju kao najvjerodostojnije štivo u kojem se govori o Isusu. Pisalo se dosta, s pažnjom su praćene njegove propovijedi, ali nitko nije zapisao dan njegova rođenja, pa se misli da je za evanđeliste bilo važnije otajstvo otkupljenja (pa u evanđeljima imamo datum Pashe), iako je otkupljenje počelo njegovim dolaskom među ljude kao jednim od nas.

Istraživanja o tome kada se Isus rodio počela su u 2. stoljeću. Prvi je tragati počeo Klement Aleksandrijski saznavši da se na Istoku pripovijeda da je Isus rođen 20. svibnja, a drugi da se to zbilo 20. travnja, pa 17. studenoga. Zabilježeno je i jedno mišljenje iz 243. godine prema kojem se Isus rodio 28. ožujka, jer je to (po nekim tadašnjim spisima) ”četvrti dan stvaranja svijeta”, kada je Bog ”stvorio Sunce”, pa je i Krist došao na svijet kao Sunce Pravednosti.

Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve; to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj da valja pomoći slabijem i nemoćnom

Nakon toliko različitih mišljenja utvrđen je kao dan rođenja 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan, pa se obilježavao početak novog života u prirodi. Kada je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan Sunca, koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti.

Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je začet, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij 25. ožujka. Naime, kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na Zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci, pa je 25. ožujka ”moralo biti” i začeće Isusovo.

Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. Ta se svetkovina u Rimu najprije ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, ubrzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj Crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi”.

Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kad su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kad je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo. Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravna budućnost.

Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u neko vrijeme trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazan, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem.

Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. prije nove ere. Drugi hebrejski prorok Mihej iz vremena prije Izaije prorokuje Mesijino rođenje koje će se dogoditi u Betlehemu: ”A ti, Betleheme efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mih 5, 1, Biblija, KS, Zagreb, 1987, str. 910).

Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda (Mt 2, 1, Isto, str. 937), a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje (Lk 2, 7, Isto, str. 983). To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta.

Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi po lozi Abrahamovih potomaka do Josipa, muža Marijina (Mt 1, 1, Isto, str. 937). Tako se dokazuje porijeklo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Betlehem je danas mali gradić nedaleko Jeruzalema u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine.

Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve; to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj da valja pomoći slabijem i nemoćnom.

Veselo ozračje Božića stvorilo je kroz stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom – simbolom tijela Isusova. Pale se božićne svijeće, po podu na selu, naročito kod pravoslavnih kućanstava, stavlja se slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, pali se badnjak na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana – Sveta tri kralja (također mitološke naravi) kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njenoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini.

Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda (Mt 2, 1, Isto, str. 937), a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje (Lk 2, 7, Isto, str. 983). To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta

Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanje koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje. Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem.

Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicama onoga što je on.”

Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se zbog pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu.

Zašto treba slaviti Božić? Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali (ja, naime, tvrdim da je Isus rođen skromno (Vidi Luka 2, 7 premda ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici (”u jaslama”, Lk 2, 7) se rodio Onaj za koji će kasnije kazati da je Svjetlo svijeta (prvo je Isus to rekao svojim apostolima, da su oni ”svjetlo svijetu”, vidi Mt 5, 14), Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka.

Postao je svjetlo također svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni ovom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka.

Ja sam kršćanin i trudim se slijediti Isusa, ne uvijek vjernošću kako bih želio, svakako ne više u ”dosluhu” s naučavanjem Katoličke crkve čiji sam svojevrsni disident. Ali mi nije svejedno što se to radi ”u ime Isusa”, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti, ja mislim da nije), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus?

Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu rimske imperije i kojeg su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset i kusur godina?

Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade.

Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću?!

To kod mene nije neka nova ideja. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kad sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega pape Franje (koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život: Dokle ću radnim danom biti argentinski ljevičar, a vikendom hrvatski fašist?!), osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku i da je predstavim, što ne prestajem činiti od 1978. kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe.

Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Ta se svetkovina u Rimu najprije ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, ubrzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi”

Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne ”rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe, ”stepinčevoj”). Ne samo to, Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu.

Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav.

Zato me užasno smeta kad čujem govoriti o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo.

Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni ”klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje u Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine u ovim danima poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav.

Jednako patim i kad slušam rutinski jezik koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen; ne stavlja u pokret obraćenje.

Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, s kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira).

Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života?

Ima već puno godina kako stručnjaci govore o ”povijesnom Isusu” i ”Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu.

Kad kažemo ”povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje povjesničari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada naprotiv govorimo o ”Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se otjelovio u Kristu. Ne smije se pobrkati govor i znatiželja oko ”povijesnog Isusa” s proučavanjem ”Krista vjere” u koga mi kršćani vjerujemo.

No, kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako, putem vjere, poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno?

Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanje koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje. Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem

Ne samo da je legitimno nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži.

Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato jer nas približava Isusu ”od krvi i mesa” dajući konkretizaciju i život njegovu humanitetu.

Mi kršćani ispovijedamo da je Isus ”pravi Bog i pravi čovjek” (KKC 422 i sl). Međutim, često se događa da velikom snagom podvlačimo da je Bog. I treba da tako činimo, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavanjem njegova božanskog svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, također slabimo svoju vjeru.

A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera onih koji misle da vjeruju, ili da je pronađu u sebi oni koji je možda traže.

Ali što ako bi me itko od mojih prijatelja agnostika ili ateista pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti, kao teolog, znaš o Isusu da vidimo mogu li ja naći u tome inspiraciju?

Reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu, ne samo ja, znamo vrlo malo, gotovo pa ništa! (saznajemo da je iz Galileje, da je doma i u selu govorio aramejski, ne hebrejski, jezik koji će naučiti kasnije, u sinagogi, da su ga u Nazaretu nazivali Yeshúa bar Yosef, to jest Isus, sin Josipov, te da su ga u regiji i kasnije, takodjer na aramejskom, nazivali Yeshúa ha-notsrí, to jest Isus iz Nazareta, itd). Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Ma, kakvi! Oni vjeruju u Isusa, a to je sasvim druga priča.

No, da pomognem eventualnim znatiželjnim čitateljima i, na kraju krajeva, samome sebi…

Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je ”začet po Duhu Svetome” (Mt 1, 20 i Lk 1, 35), a ne znamo ni tko mu je zapravo bio staratelj, naime Josip. Ni kada ni gdje je taj dobri tesar rođen mi ne znamo.

A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem, ali to se radi ne iz povijesnih već iz teoloških razloga – da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju mesije), gore spomenuto.

Izvan toga, svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”od tuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin” ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.).

Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali, kažimo ovako: u štalici se rodio Onaj koji će kasnije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka

Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bivao zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušan i nevažan da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama?

Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je patrijarsima bilo dozvoljeno lijegati s ropkinjama ako bi im supruga bila sterilna.

Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S. G. F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta” (Stari Grad, Zagreb, 2002.): jer se, iz perspektive suda, poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog svoje upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar; uz fundamentalni razlog da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se željeli pošto-poto riješiti.

Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo!

O Isusu vjere, pak, znamo gotovo sve; prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih.

A znate još nešto? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, da treba dati cesaru cesarovo, a Bogu božje ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve.

O drugim stvarima koje mu se pripisuju, pa čak i o molitvi ”Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati da su Isusovo autorsko djelo.

Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s preko milijun djela o Isusu!

Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili ljubi u usta Mariju Magdalenu.

Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a pred religijskim smo slavljima i običajima koji su potpuno dizajnirani. Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, sve ovo ludilo zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima?

Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere, pak, znamo gotovo sve; prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih

Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da Hrvati dokažu svoj kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me vjerski fanatici nisu dodirivali.

Budući da, eto, vjerujem u Isusa iz Nazareta, ja ću vam kazati što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naših kolumnista Jadranke Brnčić i Petera Kuzmiča, blagdan brata i mitropolite zagrebačkog Porfirija, blagdan pape Franje, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu.

Imam, dakle, poruku za one koji kažu da im je stalo do Božića a ponašaju se nehumano. U svojoj najvažnijoj esenciji blagdan Božića je oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer mnogo toga nam je nepoznato.

Preostalo mi je za kraj ponoviti riječi apostola Petra: Treba znati opravdati vlastitu vjeru. Cijenim i one koji znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir.

A vama, pak, poštovani/e čitatelji/ce, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće: Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo. Hajmo se onda, svi zajedno, kladiti na humanost!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora