Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha

Kaos je pokretačka snaga ovoga svijeta, a nihilizam privremeno utočište i konačni kraj. Čovjek je (ne)sretna greška u evolucijskom procesu – privremen, prolazan, ograničen i apsurdan.

Politika nije ništa drugo nego društvena i moralna javna trijaža. Izbori su manje bitni u smislu tko će upravljati javnim životom, smrt i nemoć nam, samim time što smo ljudi, stoje kao izvjesnost. Smrt će nas poništiti, ali ne na isti način. Netko će biti poništen a da se u apsurdu nije izborio za sebe, to je poništavanje uzaludne, nerealizirane mogućnosti da ljudskost poprimi konkretnu, individualnu, subjektivnu formu; drugi će biti poništeni kao subjekti koji su, usprkos apsurdu, nihilizmu i kaosu, živjeli vremenitu smislenost.

Smisao nam ne dolazi izvana, nismo smisleni po drugima, pa makar taj drugi bio i bog.

Cijenim religiju, ali ne kao sustav izvanjskog smisla, nego kao mogućnost da se čovjek odredi prema apsolutnoj stvarnosti. Uzaludni vjernici su granična bića, titraju između komedije i tragedije, oni su poput virusa, nalaze se na granici između živog i neživog.

Kada mi neki kršćanin kaže da se boji jedino boga i da sve što čini, čini iz straha da ne povrijedi boga, jasno mi je da se ispred mene nalazi uzaludan čovjek zaražen religijskim virusom, a ne kršćanin. Zamislite kakav je to stvor kada u božjoj poruci da on toliko ljubi čovjeka da zbog njega postaje čovjekom, odgovara strahom. Čovjek koji na ljubav odgovara strahom, zasigurno nije čovjek koji će u svijetu širiti ljubav. Nema tu ničeg božanskog, a ni ljudskog. ”Volim te” i ”bojim te se” ne idu skupa, strah nije niti ikada može biti odgovor na ljubav.

Ne trebam navoditi što su sve kršćani straha činili kroz povijest, oni sve to, nažalost, čine i danas, a spremni su to činiti i u budućnosti. Bog je, po mom mišljenu, počinio metodičku grešku kada se utjelovio. To je bilo nepotrebno. Ako je htio čovjeku pružiti mogućnost da živi drugačijim, smislenijim i moralnijim životom, nije mu trebao pokazivati i dokazivati koliko ga ljubi.

Čovjeka ne treba spašavati, njega treba zaboraviti. Bog se nije trebao utjeloviti kao čovjek, nego kao zaborav. Svijet bi bio daleko humaniji kada bi ljudske generacije periodično prošle kroz zaborav. Povijest je uglavnom povijest ljudi kronično nesposobnih za ljubav, zato tu povijest treba zaboraviti.

Napravimo jedan misaoni eksperiment i zamislimo kakvim bi životom živio čovjek ovog našeg stoljeća da ne pamti ono što se dogodilo prije njega. Povijest nas, uostalom, ako gledamo ovu našu generaciju, a tu ponajprije mislim na hrvatsko društvo, nije ništa naučila. Povijest nam služi kao izvor koji ćemo našim nemoralom pomutiti i uništiti. Ona nije učiteljica ljudskosti i morala, ona nas ne opominje, ne upozorava nas, ne daje nam smjernice. Mi povijest uništavamo, a bog se, naivno utjelovljuje kao čovjek, umjesto da nas zaboravi i da nam taj isti zaborav podari.

Hrvatsko kršćanstvo nezaboravljenog straha sadržano je u žudnji prema Stepinčevoj svetosti. Smatram da Alojzije Stepinac u potpunosti sublimira uzaludno kršćanstvo koje se ostvaruje u hrvatstvu straha. To je moje mišljenje, ono nema društveni i kozmički značaj.

S druge strane, ako netko nosi kaotično, apsurdno i nihilistično lice svetosti ove nacije koja se poništava u propuštenoj mogućnosti da sretno egzistira, to je zasigurno ovaj blaženik.

Bio je javni grešnik, podržavatelj najgoreg mogućeg hrvatstva, a to je hrvatstvo logora, ali je, ujedno, u skrivenosti, činio i dobra djela – pomagao je nekim žrtvama režima.

Stepinac je bio bipolaran – na ljubav je odgovarao strahom, njegova svetost zato ne može biti drugačija, ona je zastrašujuća.

Stepinčeva bipolarnost je sazdana od nacionalne neosjetljivosti (podržava režim kao razvojnu fazu države) i osobne pogođenosti (na privatnoj, skrivenoj razini pomaže žrtvama tog režima kojem javno, do kraja, služi).

Posve razumijem moje sunarodnjake koji vape za tim da se Stepinac proglasi svetim. Ne zanima njih svetost hrvatskih svetaca, oni tu svetost ne ljube – da je, kojim slučajem, ljube, imaju već proglašene svece, hrvatsku svetost bi mogli popularizirati, ona bi ih mogla oduševljavati.

No, njih ta svetost ne oduševljava, jer svetost već proglašenih hrvatskih svetaca nije režimska, ta svetost ne stoji u krvi logora, Stepinčeva stoji, ona je u krvi do koljena. 

Oni, dakle, ne žele Stepinca zbog svetosti, nego žele da Stepinčeva, ali i njihova, režimska bipolarnost dobije pravo svetosti. Naravno da režimska svetost ne pripada kreposnom području, ona je trajno obilježena režimom. To je svetost pomoću koje nastaje neki novi režim.

U tom režimu se mi sada nalazimo.

Kada pod ovim vidom gledamo rezultate svih naših političkih izbora, jasno je da oni moraju biti upravo takvi kakvi jesu. Mi uporno biramo, u prenesenom ali i doslovnom smislu, državu režima i logora.

Utamničena krepost izabire utamničene politike. Trebamo li se bojati takve države? Ne, ona je uzaludna. Trebamo li takvu državu ljubiti? Ne, ta  ljubav bi bila uzaludna. Trebamo li se takvoj državi suprotstavljati? Ne, uzaludno je suprotstavljati se uzaludnoj državi.

Dovoljno je da u sebi stvorimo našu državu, da njoj pripadamo. Svaki građanin u sebi nosi državu u kojoj živi, a ja ne živim ni u Tuđmanovoj, a ni u Plenkovićevoj državi, baš kao što ne živim žudnju za Stepinčevom svetošću.

Moja je država posve drugačija, o toj državi pišem, tu državu živim. Ona je, dakako, nastala iz apsurda, a ljudski život, ako je uistinu ljudski, počiva na osmišljavanju apsurda. Onima koji žele živjeti u Tuđmanovoj ili Plenkovićevoj državi, eto im te države, neka slobodno žive u njoj. Eto im i Stepinčeve svetosti. Sve što žele, neka i dobiju. Bitno mi je samo da oni budu konzumenti režimske svijesti koju biraju.

Nemam ništa protiv demokracije logora i režima, sve dok je riječ o dobrovoljnosti – oni koji žele režim i logore, neka budu u logoru i pod režimom kojeg žele, bitno ja da druge ne uvlače u to.

Nemam ništa ni protiv režimskih pripadnika Ustavnog suda, jasno je da će takvi biti vjerni onome tko ih je u Ustavni sud postavio, a ne Ustavu koji bi trebali štiti.

Ako takvi, primjerice, biraju hoće li pristati uz jasno iskazanu volju birača na izbornom listiću ili uz volju onoga tko ih je u Ustavni sud uputio, jasno je što će izabrati – opstojnost režima koji im ispisuje uputnice da kao stranački uljezi uđu u Ustavni sud.

Zahvaljujući sudbini zadarskog izbornog listića, znamo, po imenu i prezimenu, tko u Ustavnom sudu brani Ustav, a tko režim. Trijaža se, dakle, događa i u Ustavnom sudu. Tamo imamo ljude Ustava, ali i režimske uljeze.

Trijaže su dobre, korisne i ljekovite, a život je i dalje privremen, prolazan, ograničen i apsurdan.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba
    •  Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica
    •  Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu
    •  Brešanova Mrduša Donja je ova naša Mrduša Donja
    •  Lave XIV., pozovi katolike da razoružaju duše!
    •  Lav XIV. će biti papa Kristovog Govora na Gori
    •  Glasači HDZ-a u Zadru ne trebaju polagati test inteligencije
    •  Hrvatska nestaje u kanibalističkom zanosu lažljivaca
    •  Franjo nikada nije izdao vlastitu ljudskost
    •  Ne postoji razlika između tzv. naših i vaših silovanja

> Svi tekstovi ovog autora