Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa

Moj otac, kao što sam to često pisao, literarizirajući svoja rana iskustva, imao je ideju da svom nasljedniku olakša život tako što će ga dovoljno rano suočiti sa strahotama vanjskoga svijeta. Tako me je, kao devetogodišnjaka, vodio u prosekturu da mi pokaže mrtve ljude u komadu i u dijelovima, njihove izvađene organe, fetuse u formalinu. Iskustvo je bilo zanimljivo, ali nimalo traumatično. Od komada ljudskih tijela, koji izgledaju kao da su načinjeni od voska, od “preparata” u formalinu i lešina koje su, ako se dobro sjećam, plovile u nekakvom bazenu, bili su zanimljiviji živi ljudi koji su tu radili i nekako su se, čak i za sarajevske prilike, pretjerano šalili, njihove pregače nalik mesarskima i crvene gumene rukavice. Zanimljiviji je od mrtvih bio moj otac, koji je od mene očekivao neku reakciju, a ja sam mu, valjda, djelovao hladno, što ga je, bit će, pomalo i plašilo.

Malo nakon posjeta prosekturi uslijedilo je sljedeće, mnogo dramatičnije iskustvo. Poveo nas je, i majku i mene, da gledamo film “Jaws”, koji danas znamo kao “Ralje”, ali je u proljeće 1976. u kinu Dubrovnik, na Reviji filmova s beogradskog FEST-a, iz nekog razloga najavljivan kao – “Ajkula”. I premda je to bilo samo tad i nikad više, kada spomenem ovaj film, uvijek to biva “Ajkula”. 

Bilo je to neko mutno i ogaravljeno sarajevsko proljeće, moje tek treće proljeće u rodnom gradu, jer sam ona ranija dočekivao u Drveniku. Svud po ulicama lokve od rastopljene ugljene prašine i luga, po osojnim dijelovima parka zaleđene gomilice prljavog snijega, u zraku vonj smoga i dima od loše sagorjelih bosanskih ćumura, a kino je novo, vrlo prostrano, s upravo nabavljenom najmodernijom prikazivačkom tehnikom i mekim sjedalicama koje imaju miris novog namještaja. Radnik u plavoj kuti – a kuta se u Sarajevu tog vremena naziva keceljom! – naokolo rasprskava osvježivač zraka, još jednu modernu novotariju, koji miriši na drveničku ljetnu borovinu.

Kino se puni do vrha. Predstava je to za gradsku gospodu, ispred kina nije bilo tapkaroša,  jer to je FEST, to je kult. Nas troje sjedimo u prvom redu balkona, na najboljim mjestima u kinu, tu gdje će se stereo zvuk najbolje osjetiti. Sve nam je to otac priredio, u svom pokušaju da stvori nešto nezaboravno za svoju već neumitno raspadnutu obitelj.

Početak filma je zloslutan, morski. U spoju osvježivača koji miriši na smolu borova u Drveniku, i oceana koji je na filmu one tamnoplave, srpanjske boje, kad žega užeže i kad se u jednom trenutku sunce nađe zaklonjeno za oblakom ljetne kiše, sve izgleda nekako zloslutno domaće. Razlika između prosekture Medicinskog fakulteta i Spielbergovih “Ralja” sastoji se u tome što prosektura izgleda kao iluzija, mrtvi nisu stvarni, kao ni fetusi nerođene djece, pobačeni zbog nekih strašnih malformacija, za razliku od “Ralja” koje su otpočetka vrlo stvarne i tako se ubojito prelijevaju i vežu za autentične predjele naših života. Ili, bolje rečeno, za autentični predio mog života.

Taj Drvenik i njegovo more, Hvarski kanal i pogled prema Sućurju, to more u kojem sam rano proplivao i odrana sam uživao plašiti bližnje time što bih otplivao daleko, daleko, za mene je, u proljeće 1976, još uvijek moj raj i zavičaj koji mi je oduzet, jer mi je namijenjeno bilo da nastavim živjeti u Sarajevu, prema kojem osjećam vrlo snažno nepripadanje i odbojnost. To je ono što ja vidim otpočetka Spielbergovih “Ralja”. Užas koji biva odmah najavljen nešto je što me se svakako tiče.

Film nema smisla prepričavati. Osim što su ga odavno već vidjeli svi koji su ga trebali vidjeti, i ja sam ga još nekoliko puta poslije gledao. Tako da ne znam čega se zapravo sjećam: onoga što je moj autentični doživljaj, ili onoga što je tek sjećanje na prošlo sjećanje, i nešto što je višestruko posredovano i ispunjeno naknadnim iskustvima. Pouzdano mogu govoriti samo o posljedicama: nakon tog prvog gledanja “Ralja” noćne more, s kojima otpočetka imam probleme, i imat ću ih sve do vremena u kojem ovo pišem, pretvaraju se u nešto još gore. Još godinama će mi se, nakon ovog filma, događati da ne uspijevam izaći iz sna.

U kricima se i vrištanju budim, iz jednoga prelazim u sljedeće stanje, ali ne uspijevam se sabrati ili – današnjim jezikom rečeno – resetirati, nego to u što sam se probudio, i sve što se oko mene zbiva, dok Nona i majka, uznemirene pokušavaju nešto učiniti, djeluje kao nastavak sna i more. Tek nakon što upale svjetlo, nakon što osjetim bol u očima i počnem razaznavati predmete po sobi, nekako dolazim k sebi. 

Tog ljeta u more ulazim samo do koljena. Sljedećih ljeta jedva sam se osmjelio da ponovo malo proplivam, u plićaku. Ali nikad, nikad više nakon Spielbergovih “Ralja” nisam daleko otplivao. I, općenito, nisam više uživao u moru kao za ranog djetinjstva. Taj je film u meni promijenio dvije stvari. Njime se zametnuo ozbiljan strah od morskih pasa, od dubine, od mora kojem se ne vidi dno. I drugo, možda zanimljivije: nestalo je za mene onoga drveničkog raja. Pretvorio se u nešto što postoji samo u imaginaciji i u onim sjećanjima koja se zapravo ne pozivaju ni na jednu konkretnu stvarnost, nego postoje kao neka nedoživljena ljepota u čovjeku.

Nakon što sam vidio “Ralje”, pomirio sam se s tim da sad živim u Sarajevu. Danas kada o tome mislim, učini mi se da je rat, onaj stvarni rat, koji je proizveo sljedeću selidbu, imao u mom životu istu ulogu kao taj film. Uz tu razliku što je film uvijek strašniji od stvarnosti, pa su tako, u nekom unutarnjem doživljaju, “Ralje” strašnije od rata.

Alfred Hitchcock majstorski se poigravao snovitošću čovjekova života. A umio je na takav način uobličiti stvarnost svijeta, da se ona, ta stvarnost, savršeno uklopi u život njegova gledatelja. To što je sve kod Hitchcocka tako stvarno mogućim će učiniti da kod njega sve bude i tako strašno. Nikada nijedan horor film ne može biti tako strašan kao “Psiho” ili kao “Prozor u dvorište”, jer je horor ustvari operni žanr, u kojem su strahote daleko od stvarnosti. Stvarnost je u filmu i u književnosti teško uobličiti.

A “Ralje” Spielbergove film su savršeno uobličene stvarnosti, koji, u odnosu na Hitchcocka, donosi i nešto krajnje subverzivno: razara jedan kolektivni raj. Raj mora, ljeta, turizma, visoke potrošnje, iluzije o životu…

Usput, eto, razara i pojedine privatne rajeve. Nikada više neće on snimiti takav film. Niti će takvi filmovi, ili takve pripovijesti unutar suvremene kulture, ubuduće biti česte. Steven Spielberg je prije upravo pola stoljeća, 1975. godine, stvorio planetarni strah od morskih pasa, od ajkula. Naravno da su se ljudi i ranije plašili da ih ne pojede ta uistinu rijetka morska zvijer, jedina – uz neprijateljski raspoloženu vojsku i policiju – koja čovjeka nalazi samog i potpuno nezaštićenog, i koja će ga izjesti bez ikakvog pitanja i dvojbe. Ali to nije bio ozbiljan strah, jer nije postojao mit, nije postojala velika priča.

Prije “Ralja” Spielberg je snimio “Dvoboj”. Još jedan strašni, vrlo uznemirujući film, koji je u toj našoj eri od prije pola stoljeća nekoliko puta prikazan na televiziji. I čini mi se da sam ga svaki put gledao. Kamion koji u savršeno pustom svijetu, na pustoj cesti, u nekoj beskrajnoj širini Amerike, proganja po cesti čovjeka u automobilu. Postoji jedna sličnost između ta dva, posve različita filma: čovjek je sam i progonjen od nečega (ili nekoga) što ne poznaje. Njegova je nemoć tim veća što nije u stanju zamisliti što je u glavi i srcu onoga tko ga progoni. Što je u glavi i srcu morskoga psa, što je u glavi i srcu nekoga tko upravlja kamionom?

Poslije će Steven Spielberg snimati bajke i opere, vješto će se i trajno udaljiti od stvarnosti, sve dok 1993. ne bude snimio “Schindlerovu listu”, film o Holokaustu, koji je neka vrsta osobnoga zavjeta i zadužbine. Ona djevojčica u crvenoj haljini, zbog koje je film morao biti crno-bijeli, jedna je od meni važnijih figura takozvane popularne kulture. Ona je, ta djevojčica, duša u koju se slijeva sav svijet. Ona je osoba onog koji priču donosi. A koju god priču pripovijedamo, mi govorimo o sebi.

O sebi Spielberg je govorio u “Dvoboju” i u “Raljama”. Ono što je govorio u ta dva filma, opisujući taj užas nemoći pred zvijeri koja te ne poznaje, niti te želi upoznati, nego te samo hoće uništiti, isto je o čemu govori u toj priči o djevojčici u crvenom.

I ne, nisu “Ralje” najstrašniji film tog djetinjstva. Najstrašnija je “Leptirica” Đorđa Kadijevića, ali to je strahota druge vrste. To je priča o vragu.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva
    •  HRT i otvorenje Pula film festivala
    •  Vedrana Rudan i Logor Zagreb
    •  Kukasti križ na dječjem igralištu u Novom Zagrebu
    •  Pogromi u Novom Zagrebu
    •  Biti na strani Gaze i Irana ne znači biti protiv Izraela
    •  Prestanite spominjati nevjenčane supruge, one ne postoje
    •  Matija Dedić je bio nepopravljivo dobar i drag
    •  Nenad Puhovski i pismo koje nije ostalo nepročitano
    •  Vinko Puljić i osmijeh kojim su se zarazili svijet i grad

> Svi tekstovi ovog autora