Što je ”Istočna Europa”?

Dajte nam standardnu definiciju Istočne Europe. Tako je u vidu sažete zamolbe zapravo glasilo složeno pitanje jednog zbunjenog postdiplomca u tijeku mog nedavnog predavanja na jednom američkom sveučilištu. Većina Amerikanaca još uvijek razmišlja u jednostavnim kategorijama hladnoratovske podjele svijeta u kojoj je Istočna Europa donedavno jednostavno značila ”istočni blok”, zemlje ”iza željezne zavjese” pod komunističkom vlašću. Urušavanjem totalitarnih sustava, raspadom Sovjetskog Saveza i nastankom većeg broja novih država takva hladnoratovska geografija, kolikogod neprecizna, postaje irelevantna.

Problem je u tome što standardne definicije Istočne Europe nema jer se europske političke i zemljopisne granice rijetko podudaraju, a bile su podložne čestim fluktuacijama i višestrukim preklapanjima.

Dileme i višeznačnosti granica između europskog Istoka i Zapada mogu se ilustrirati na samoj točki pristizanja kršćanske poruke iz Azije u Europu. Nakon Jeruzalemskog sabora 48. godine, apostol naroda sveti Pavao i njegova misionarska momčad mijenjaju kontinent svoga djelovanja u odazivu na neobičnu viziju ”makedonskog poziva” (Djela apostolska 16). Napuštanjem Male Azije (današnja Turska) i kratkom plovidbom do prve grčke luke oni, a da su toga nisu svjesni, ulaze na europsko tlo

Dileme i višeznačnosti granica između europskog Istoka i Zapada mogu se ilustrirati na samoj točki pristizanja kršćanske poruke iz Azije u Europu. Nakon Jeruzalemskog sabora 48. godine, apostol naroda sveti Pavao i njegova misionarska momčad mijenjaju kontinent svoga djelovanja u odazivu na neobičnu viziju ”makedonskog poziva” (Djela apostolska 16). Napuštanjem Male Azije (današnja Turska) i kratkom plovidbom do prve grčke luke oni, a da toga nisu svjesni, ulaze na europsko tlo.

Na taj je način započela sustavna evangelizacija europskog kontinenta i dugotrajni process univerzalizacije kršćanstva. Međutim, ovdje je možda prikladno postaviti pitanje je li ta misija započela u zapadnoj ili istočnoj Europi? Grčka Makedonija se zemljopisno i kulturalno smatra dijelom ”južnoistočne Europe”, a suvremena Grčka, iako je vjerom istočnopravoslavna, samom rekonfiguracijom europskih geopolitičkih stvarnosti smatra se zapadnom državom.

Pogledom unazad možemo podjelu Europe na ”zapadnu i istočnu” pratiti sve do podjele između zapadnoga i istočnog dijela Rimskog Carstva u 4. stoljeću. Nakon Srednjega vijeka otomanska crta razdvajanja je nametnuta muslimanskim napredovanjem u Europi i njegovim stoljetnim podjarmljivanjem Balkana.

Podjela Istok – Zapad stoga je označena nekolicinom važnih i fluktuirajućih graničnih crta na zemljovidu raznolikoga kontinenta koji je povijesno obilježen brojnim etničkim frontovima i kulturalnim razdjelnicama, uz tradicijske, religijske i suvremene političke podjele.

Povijesno govoreći, najtrajnija podjela ovog kontinenta je tisućugodišnja vjerska ”pukotina” koja odvaja zapadno katoličko (latinsko, plus protestantsko poslije 16. stoljeća) kršćanstvo te istočno pravoslavno (grčko i potom slavensko) kršćanstvo.

Zemljopisno ova crta počinje na samome sjeveru s granicom između Finske i Rusije, a potom se kreće k jugu odvajajući baltičke države (Estonija, Latvija i Litva) od njihova nedavnog vladara Rusije, nastavljajući kako bi iscrtala vjersku crtu razlikovanja uzduž granice Poljske i njezinih istočnih susjeda Bjelorusije i Ukrajine.

Ta se crta nastavlja južno razdvajajući Mađarsku i, pokatkad manje precizno, Transilvaniju od njezine veće suvremene domovine Rumunjske. I dalje, razdjeljujući katoličku Hrvatsku od pravoslavne Srbije unutar bivše jugoslavenske federacije, da bi dotaknula jadransku obalu južno od vjerski složenije Bosne i Hercegovine i Albanije, pripisujući Crnu Goru i Makedoniju većem slavenskom pravoslavnom svijetu.

Podjela Istok – Zapad stoga je označena nekolicinom važnih i fluktuirajućih graničnih crta na zemljovidu raznolikoga kontinenta koji je povijesno obilježen brojnim etničkim frontovima i kulturalnim razdjelnicama, uz tradicijske, religijske i suvremene političke podjele. Povijesno govoreći, najtrajnija podjela ovog kontinenta je tisućugodišnja vjerska ”pukotina” koja odvaja zapadno katoličko (latinsko, plus protestantsko poslije 16. stoljeća) kršćanstvo te istočno pravoslavno (grčko i potom slavensko) kršćanstvo

Na istoku kontinenta ne postoji stvarna ili vjerski odrediva granica već jednostavno zemljopisna – Uralsko gorje i Kaspijsko more.

Pojam ”Istočna Europa”, kako se danas uobičajeno upotrebljava, zapravo je politički koncept zasnovan na realnostima podjele kontinenta nakon Drugoga svjetskog rata. Iako postoje znatne zajedničke etničke (slavenske nacije) i vjerske (pretežito pravoslavne zemlje) crte, ovaj koncept ni na koji način ne označuje zemljopisno ili kulturalno jedinstvo.

Moglo bi se reći da ”Istočna Europa” označuje prvenstveno ono zemljopisno područje koje se proteže od rijeke Labe do Uralskog gorja, koje je donedavno bilo nazivano ”istočnim blokom”. Radi se o bloku država koje su pod sovjetskim patronatom i upravom predstavljale novi entitet u svjetskoj politici, izražen njihovim gospodarstvenim i vojnim objedinjavajućim tijelima kao što su Vijeće uzajamne ekonomske pomoći i Varšavski pakt.

Tijekom opasnoga hladnoratovskog razdoblja 20. stoljeća komunistička ”Istočna Europa” smatrana je najvećim neprijateljem slobodnoga zapadnoga svijeta, a njezina je brutalno nametnuta podjela Europe ”željeznom zavjesom” bila snažno simbolizirana fizičkim izrazom u zloglasnome Berlinskom zidu.

Države bivše komunističke Istočne Europe predstavljaju različite kulturalne krajolike koji često imaju vrlo malo ili ništa zajedničkoga.

To uključuje domovinu reformacije – istočni dio Njemačke, umjetnu političku tvorevinu koja je uživala “neovisno” postojanje pod sovjetskim nadzorom kao Njemačka Demokratska Republika (DDR) od 1949. do 1990. kao i pretežno katoličke Poljsku i Čehoslovačku (danas Češka Republika i Slovačka), dok su Mađarska, Slovenija i Hrvatska bile obično ubrajane u “Istočnu” Europu, kao što je to slučaj i danas, premda kao države “Srednje Europe” preziru taj naziv zbog kulturalnih i vjerskih razloga smatrajući se više zapadnima nego istočnima.

Osim toga je tu i ponos povijesne pripadnosti habsburškoj tradiciji nasuprot negativnije vrednovanog otomanskog utjecaja.

Povijest i vjerska topografija Istočne Europe karakterizirane su neobičnom različitošću uvjetovanom križanjem sukobljenih povijesnih sila i njihovih civilizacija, kultura i religija. Širokim brisom ovog panoramskog pregleda kontekstualno određujemo ”Istočnu Europu” koristeći se suvremenim političkim konceptom koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata i dogadjajima ”velike preobrazbe” (1989.).

Pojam ”Istočna Europa”, kako se danas uobičajeno upotrebljava, zapravo je politički koncept zasnovan na realnostima podjele kontinenta nakon Drugoga svjetskog rata. Iako postoje znatne zajedničke etničke (slavenske nacije) i vjerske (pretežito pravoslavne zemlje) crte, ovaj koncept ni na koji način ne označuje zemljopisno ili kulturalno jedinstvo

Stvari su danas ipak mnogo složenije, pa svaki govor o Istočnoj Europi mora uz isticanje konfesijskih razlika i rastućeg utjecaja islama pratiti i dinamika stvaranja ”Nove Europe”, pitanja sigurnosti pojedinih zemalja s obzirom na širenje NATO-a i implikacije velikoruskih ambicija u sada ipak znatno složenijem globalnom kontekstu multipolarnog svijeta.

S obzirom na gospodarske realnosti i eksploziju krize u Grčkoj sve više u opticaj umjesto podjele Istok – Zapad dolazi aktualniji govor o Sjevernoj i Južnoj Europi, neprecizan ali donekle ipak analogan globalnoj podjeli na bogat(iji) Sjever i siromasni(ji) Jug.

Zaključno: zar nije geografija oduvijek bila mnogo više od pukog zemljopisa?

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora