Što je nama, u BiH, 1. mart?

Prije trideset godina, 29. februara i 1. marta, u subotu i nedjelju, održan je referendum o neovisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine.

Tadašnja novorođenčad danas imaju trideset godina, vjerovatno se ne sjećaju rata, formirali su svoje obitelji i stabilizirali živote. Stasala je cijela jedna generacija, nalazi se u najproduktivnijim godinama, stekli zvanja i ostvarili karijere.

Jedino država, njihova vršnjakinja, stoji na mjestu usprkos odluci koju su tada donijeli njihovi roditelji. Oni su se izjasnili o referendumskom pitanju koje je glasilo: ”Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata, i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

Pitanje je sadržavalo nekoliko dimenzija.

Prvo, tražilo se izjašnjenje o tome želi li se tadašnju Republiku BiH odvojiti od Jugoslavije i proglasiti samostalnom državom.

Drugo, tražilo se izjašnjenje želi li se suverena država, tj. država koja ima vlast na cijeloj svojoj teritoriji.

Treće, tražilo se izjašnjenje želi li se država prava, odnosno ravnopravnosti njenih građana i naroda, i drugih koji u njoj žive.

U ovom kontekstu pojam građanin nije stavljen paralelno s pojmom narod nego kao pojam šireg obima, koji obuhvaća narod – narodi su predstavljeni kroz svoje građane u državi, odnosno narodi se izjašnjavaju kao građani i slobodnom voljom konstituiraju državu.

Dakle, referendumom se odlučivalo o cjelini države: o njenom suverenitetu, neovisnosti, teritorijalnom integritetu i ravnopravnosti naroda predstavljenih u građanima.

Referendum nije bio nikakva proizvoljnost i samovolja tadašnjih političkih krugova nego je bio uvjet za međunarodno priznanje Republike BiH kao zasebne države.

Briselskom deklaracijom, od 17. decembra 1991. godine, objavljena je disolucija Jugoslavije kao federacije republika i sve republike su pozvane da se izjasne o svojoj neovisnosti. Sve one koje se izjasne za neovisnost, dobit će priliku za međunarodno priznanje, do 15. januara 1992. godine.

Proces razdruživanja i dobivanje statusa neovisnosti bio je uvjetovan provođenjem referenduma u svakoj republici. Međunarodna zajednica je htjela svoju odluku o priznanju novih država legitimirati voljom građana svake republike jer je to osnovni demokratski princip kod donošenja tako važnih odluka.

Građani BiH su se morali izjasniti ostaje li njihova država u formalnom i stvarnom sastavu s ”krnjom Jugoslavijom” ili žele osamostaljenje. Treći put nije postojao.

Ostati u sastavu ostatka Jugoslavije značilo je ostati u sastavu novoformirane velike Srbije koju je gradilo srbijansko političko vodstvo, zajedno s JNA, i za što je već bio urađen projekat.

Ta dilema je izazvala velike političke napetosti u BiH i već je bilo vidljivo da će se preko BiH prelomiti raspad bivše zajedničke države.

Brzo su se izdiferencirale politike oko toga pitanja: beha Hrvati su htjeli slijediti Hrvatsku i bili su pod velikim utjecajem iz te novoformirane države.

Srbi su slijedili velikosrpsku politiku iz Beograda i pod plaštem očuvanja Jugoslavije, koja se već raspala, masovno se opredijelili za stvaranje velike Srbije, koja bi obuhvatila cijelu BiH i veliki dio Hrvatske (koji je već bio okupiran od strane JNA).

Bošnjaci, tada pod nacionalnim imenom Muslimani, naslućivali su da će se ovaj politički hrvatsko-srpski sukob prelomiti preko njih. Ako ostanu uz veliku Srbiju, rizikuju rat s Hrvatima i Hrvatskom.

Tada je bilo jasno da će se beha Hrvati boriti, uz pomoć Hrvatske, za one prostore BiH na kojima su živjeli i da ih neće prepustiti velikoj Srbiji. Pošto su imali najveću disperziju stanovništva, od Neuma do Bosanskog Broda, rat sa Srbijom bi bio na cijeloj teritoriji BiH, težak, tragičan i neizvjestan, s prijetnjom svjetskog rata.

U ovoj opciji Bošnjaci bi bili samo Miloševićevo topovsko meso u ratu s Hrvatima. Kako god bi se rat završio njihova sudbina bi trajno bila vezana za Srbiju. Za neku svoju državu ili samostalnost bi se morali ponovno boriti. Ako idu na razdruživanje, zajedno s Hrvatima, rizikuju rat sa Srbijom i JNA.

Uz velika kolebanja, čak neodlučnosti, prevagnulo je mišljenje da se ide na razdruživanje i formiranje samostalne države BiH jer je rat svakako bio neizbježan. U toj opciji moralo se računati na savez s Hrvatima i hrvatskom državom.

Dan nakon što je BiH podnijela zahtjev za priznanje neovisnosti, tzv. Skupština srpskog naroda osniva, 22. decembra, Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju će ozvaničiti i proglasiti 9. januara 1992. godine.

Ubrzo poslije toga, 25. januara 1992. godine, Skupština Republike Bosne i Hercegovine donosi odluku o raspisivanju referenduma. Referendum se zakazuje za 29. februara i 1. marta. Na referendum je izašlo 63,7% građana BiH, pozitivno se izjasnilo 99,7%.

Srbijanska politika je bila jasna: ona je do kraja bila protiv referenduma, htjela je BIH zadržati u velikoj Srbiji po svaku cijenu, koristeći i rat.

Radi toga je Karadžić kao eksponent te politike i lider srpske nacionalističke politike u BiH pozvao beha Srbe na bojkot referenduma. Bio je uvjeren da Srbi neće izaći na ovaj plebiscit. Također, vjerovao je da će tako postupiti i Hrvati i da će on biti ”muslimanski”.

Petnaest dana od raspisivanja referenduma, tačnije 9. februara 1992. godine, HDZ BiH, pod pritiskom Zagreba, zasjeda u Livnu i donosi odluku da se redefinira referendumsko pitanje: ”Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?”

Razlika ovih dvaju referendumskih pitanja je suštinska i vrlo jasno otkriva preusmjerenje hrvatske politike prema BiH koju je definirao Franjo Tuđman u dogovoru s Miloševićem u Karađorđevu.

Tuđman je morao otvoriti karte: želi osamostaljenu BiH od Jugoslavije, ali bez državnog suvereniteta na cijeloj njenoj teritoriji. Suverenitet države se ograničava na ”nacionalna područja” na kojima su narodi suvereni i konstitutivni.

Ovim pitanjem se ne briše samo suverenitet države nego i ravnopravnost naroda – preokreće se u ”konstitutivnost”. U tom kontekstu država je samo ”državna zajednica”, preciznije država nacionaliziranih područja na kojima narodi ostvaruju svoju konstitutivnost.

Samostalna država bez suvereniteta nije država, otvorena je za podjele. Jednostavno kazano, svaki narod formira svoju državu u BiH.

Ovaj hadezeovski preokret napravljen je faktički iza leđa njihovi zastupnika u Skupštini BiH koji su glasali za referendumsko pitanje od 25. januara. U međuvremenu je izvršena smjena na čelu HDZ-a BiH.

Na lokalnoj razini, u lokalnim zajednicama, u svim selima i gradovima gdje su živjeli Hrvati, HDZ vodi otvorenu kampanju protiv referenduma i to s vrlo jednostavnom tezom: ”Mi Hrvati ne smijemo praviti Aliji državu”.

Referendum je ipak uspio, Hrvati su listom izašli na referendum i izjasnili se za ”nezavisnu i suverenu BiH”. Odlučujuću ulogu u tome odigrali su grupa hrvatskih intelektualaca i gotovo cijela struktura Katoličke Crkve u BiH.

Narod je želio neovisnost, nije želio ostati u velikoj Srbiji, pogotovo s iskustvom kroz koje je već prolazila okupirana Hrvatska. Crkva je bila utjecajnija od HDZ-a.

Temeljem referenduma BiH je stekla neovisnost i međunarodno priznanje.

Međutim, politike prema državi BiH, kako je ona definirana referendumskim pitanjem, nisu se promijenile do danas.

Sa zakašnjenjem od trideset godina, HDZ BiH, ponovno pod pokroviteljstvom službenog Zagreba, vraća na političku scenu ”livanjsko pitanje” kao legitimno.

Faktički, oni provode novi referendum među Hrvatima na nelegitimnom referendumskom pitanju kao da se do sada ništa nije desilo.

Čovićeva nevladina organizacija HNS donosi zaključak kako će izvršiti teritorijalni i institucionalni preustroj Bosne i Hercegovine ukoliko se ne usvoje njihovi zahtjevi o izmjenama Izbornog zakona i dejtonskog Ustava BiH. On te zahtjeve postavlja kao da su alternativa jedan drugome.

I za malu političku pamet to je isto: u njegove zahtjeve već je ugrađen najavljeni preustroj države na principima ”livanjskog pitanja”. I to nije ništa novo, dva HDZ-a na tome rade godinama.

Novina je u tome što se u to uključio Bakir Izetbegović, snažno i liderski. Platforma na kojoj je prihvatio pregovore u Neumu bila je ista ova HNS-ova.

Uvlačeći u te pregovore domaće i strane političke aktere on je faktički legitimirao Čovićeve zahtjeve. Čak je otišao i korak dalje od svih sudionika u pregovorima tvrdeći da je napravljen veliki pomak i da je dogovor moguć. To je tvrdio kada su i ”stranci” pregovore proglasili neuspjelim i pokupili se iz Neuma.

On je prvi poslije tih pregovora lansirao ideju o odgađanju izbora dok se ne postigne dogovor koji je izvjestan. Tako je blokirao i zaustavio akcije međunarodne zajednice u trenutku kada su njeni funkcioneri jasno poručili da će izbori biti bez obzira na to je li se postigao dogovor u Neumu ili ne.

Zatim je prvi objavio kako je gotovo sve dogovoreno oko izbora Doma naroda Federacije BiH i kako su ostale samo neke sitnice oko izbora članova Predsjedništva BiH.

Time on drži na uzici međunarodnu zajednicu, otvara joj nadu u mogući dogovor i preusmjerava njenu pažnju sa sankcija koje su krenule prema Dodiku i koje su otvorene prema ostalima. Dodikovo brutalno rušenje Dejtonskog sporazuma i prijetnje miru više nitko i ne spominje.

Zaključci Čovićevog HNS-a u Mostaru ne sadrže ništa što Bakir Izetbegović već nije legitimirao i pretvorio u legalne opcije za sve buduće pregovore oko BiH. Zna se da HDZ BiH i nacionalističke politike iz RS-a godinama pokušavaju razgraditi BiH, ali one nisu bile prihvaćene ni kao realne ni kao legalne politike. I u domaćoj i u stranoj političkoj javnosti uzimane su kao rušilačke i nelegalne.

Sada ih je učinio realnima i legalnima Bakir Izetbegović. Umjesto da je na pregovarački stol stavio presude međunarodnih sudova i Ustavnog suda BiH kao polazne i nulte tačke pregovora, on je prihvatio Čovićeve modele preuređenja Ustava BiH i Izbornog zakona kao polaznu osnovu pregovora.

Ponovno se poslužio svojom isprobanom strategijom skrivanja. Sva domaća i svjetska javnost, uključena u rješavanje problema u BiH, stavila je u žižu samo odluke Čovićevog HNS-a, odnosno njegovu otvorenu namjeru za formiranje trećeg entiteta (obnovu Herceg-Bosne).

Nitko ne uzima u obzir da se time formira i drugi entitet, Bakirov, i nitko ne postavlja pitanje kako će on izgledati. On nije u žiži, on ispada kao posljedica onoga što čine ”separatisti”, ”nacionalisti”, ”rušitelji Dejtonskog sporazuma”, ”neprijatelji države”.

Ako Čović uspije, Bakir nije odgovoran, to su drugi isforsirali, oni su podijelili BiH, drugi entitet je neočekivana dobit. To što će u tom entitetu Hrvati postati nacionalna manjina ili potpuno nestati nije njegova odgovornost nego hrvatske politike.

Njegovi mediji već su počeli stvarati klimu o etnički čistom drugom entitetu u kome svoje mjesto neće imati ”neprijatelji države”.

Ako ne uspije, opet on nije odgovoran, on i nije bio za to, on je za ”građansku” i ”demokratsku”.

Trideset godina nakon referenduma i međunarodnog priznanja države BiH, Bakir Izetbegović s Čovićem, radi njihovih entiteta, vraća sve na ”livanjsko pitanje” kao da referendum i nije bio. Ovaj dvojac briše iz pamćenja građana ove zemlje i referendum i njegove rezultate.

Oni nakon toliko godina poništavaju volju građana koji su se jasno izjasnili kakvu državu žele i za kakvu su se borili. Oni ponižavaju žrtve te borbe i čine ih suvišnima.

Žele svoje etničke državice u kojima će imati suverenu vlast, biti legitimni i nedodirljivi, u kojima će imati svoje budžete, svoje pravosuđe, svoju policiju, svoju vojsku, svoje glasače.

Naravno, imat će i svoju ”demokraciju”, tvrdit će cijelom svijetu da su za ”građansku”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske

> Svi tekstovi ovog autora